RAPA NUI, vulkanski otok površine 170 četvornih kilometara koji je praktički ostao bez ijednog drveta, najizoliranije je nastanjeno područje na svijetu. * Čitav otok sada je spomenik povijesne baštine, a jedan od razloga su i njegovi kameni kipovi, takozvani moai. Oni su djelo nekada vrlo žive civilizacije.

Moai su isklesani iz vulkanske stijene i neki su tako duboko zakopani u zemlju da im se vide samo divovske glave. Drugima i torzo viri iz zemlje, a neki još uvijek imaju na glavi kameni ukras koji se naziva pukao. Velika većina kipova leži nedovršena u kamenolomima ili razbacana po drevnim cestama, kao da su ljudi koji su ih radili bacili svoj alat, ostavili posao i otišli. Neki uspravno postavljeni kipovi stoje zasebno, a neki u nizovima u kojima ima do 15 kipova i svi su leđima okrenuti moru. Razumljivo je da posjetiteljima ovog otoka moai već dugo vremena predstavljaju zagonetku.

Posljednjih godina znanost je počela rješavati ne samo misterij moaia nego i zagonetku o tome zašto je propala nekad cvatuća civilizacija u kojoj su oni nastali. Zanimljivo je da činjenice koje dolaze na vidjelo nemaju samo povijesnu vrijednost. Prema Encyclopædii Britannici, one daju “važnu pouku suvremenom svijetu”.

Pouka se odnosi na gospodarenje Zemljom, naročito njenim prirodnim bogatstvima. Dakako, Zemlja je u biološkom smislu daleko složenija i raznolikija od nekog malog otoka, no to nije razlog da zanemarimo pouku Rapa Nuia. Uzmimo stoga malo vremena da bismo razmotrili najzanimljivije detalje iz povijesti Rapa Nuia. Naš izvještaj počinje oko 400. n. e., kada su prve obitelji koje su naselile otok doplovile oceanom u svojim čamcima. Gledale su ih samo oči stotina morskih ptica koje su kružile iznad njih.

Otok se nije mogao pohvaliti jako raznolikom vegetacijom, no bio je obdaren šumama palmi, hauhaua i toromiroa, kao i žbunjem, ljekovitim i aromatičnim biljem, paprati i travama. U tom udaljenom području živjelo je najmanje šest vrsta kopnenih ptica, kao što su sove, čaplje, liske i papige. Rapa Nui je ujedno bio “mjesto na kojem su se morske ptice razmnožavale u većem broju nego na bilo kojem drugom mjestu u Polineziji, a vjerojatno i na čitavom Tihom oceanu”, piše časopis Discover.

Kolonisti su možda donijeli na otok kokoši i jestive štakore, koje su smatrali pravom delikatesom. Također su donijeli poljoprivredne kulture: taro, jam, slatki krumpir, banane i šećernu trsku. Tlo je bilo dobre kvalitete, tako da su odmah počeli krčiti zemlju i saditi biljke — a taj se proces nastavio kako je stanovništvo sve više raslo. Međutim, otok Rapa Nui imao je ograničenu površinu zemlje, a time i ograničen broj stabala, premda je bio dobro pošumljen.

Ono što znamo o povijesti Rapa Nuia uglavnom se temelji na istraživanjima s tri područja: analizi peluda, arheologiji i paleontologiji. Analiza peluda podrazumijeva  uzimanje uzoraka peluda iz taloga na dnu jezera i močvara. Ti uzorci otkrivaju raznolikost biljnog svijeta i količinsku zastupljenost određenih vrsta tijekom mnogih stoljeća. Što je uzorak peluda dublje u sedimentnom sloju, to je raniji period iz kojeg potječe.

Arheologija i paleontologija usredotočuju se na nastambe, posuđe i alate, moaie te ostatke životinja čije je meso služilo za hranu. Budući da su svi zapisi Rapa Nuiâ pisani hijeroglifima koji se teško dešifriraju, datumi prije susreta s Evropljanima temelje se na procjenama, a mnoge se pretpostavke ne mogu dokazati. Osim toga, neki od dolje navedenih događaja možda prelaze navedene vremenske okvire. Sve godine, otisnute masno, odnose se na našu eru.

400. Stiže 20 do 50 polinezijskih kolonista, vjerojatno u dvotrupim čamcima dugim 15 ili više metara, a svaki je mogao prevoziti teret od preko 8 tona.

800. U sedimentu se smanjuje količina peluda drveća, što navodi na zaključak da počinje krčenje šuma. Pelud trava sve je zastupljeniji dok se trava širi na neke raskrčene predjele.

900-1300. U ovom razdoblju kosti delfina čine otprilike trećinu kostiju životinja koje se lovilo za hranu. Da bi dopremili delfine s otvorenog mora, otočani koriste velike čamce izdubljene iz debala velikih palmi. Od drva se ujedno izrađuju alati pomoću kojih se pomiču i podižu moai, čija je izrada sada već u punom jeku. Razvoj poljoprivrede i potreba za ogrjevnim drvom uzrokuju daljnje prorjeđivanje šuma.

1200-1500. Izrada kipova dostiže vrhunac. Stanovnici Rapa Nuia ne štede ni truda ni sredstava pri izradi moaia i ceremonijalnih platformi na koje ih postavljaju. Arheolog Jo Anne Van Tilburg piše: “Struktura zajednice Rapa Nuia snažno je poticala izradu sve većeg broja kipova čije su dimenzije ujedno bivale sve veće.” Ona dodaje da je “u razdoblju od 800 do 1 300 godina isklesano otprilike 1 000 kipova (...) tako da jedan kip dolazi na svakih sedam do devet ljudi, ako se uzme najveća procjena broja stanovnika”.

Izgleda da stanovništvo nije obožavalo moaie, premda su oni imali određenu ulogu u pogrebnim i poljoprivrednim ritualima. Možda se smatralo da u tim kipovima žive duhovna bića. Izgleda da su također simbolizirali moć, društveni položaj i rodoslovlje svojih graditelja.

 1400-1600. Najveći broj stanovnika kreće se između 7 000 i 9 000. Posljednji komadi šume nestaju, djelomično zbog istrebljenja autohtonih vrsta ptica koje su oprašivale drveće i raznosile sjeme. “Autohtone vrste kopnenih ptica sve su redom bile istrijebljene”, piše Discover. Štakori su također doprinijeli nestajanju šuma; dokazi pokazuju da su jeli palmin orah.

Ubrzo dolazi do erozije tla, potoci presušuju i javlja se nestašica vode. Oko 1500. kosti delfina prestaju se pojavljivati, moguće zbog toga što više nema dovoljno velikih stabala od kojih bi se mogli načiniti čamci za plovidbu oceanom. Sada nestaje i zadnja mogućnost za bijeg s otoka. Morske ptice su istrijebljene jer ljudima očajnički treba hrana. Jede se više piletine.

1600-1722. Budući da nema drveća, da se pojačano iskorištava tlo i da dolazi do iscrpljivanja zemlje, urod je sve slabiji. Nastupa velika glad. Stanovnici Rapa Nuia dijele se u dva suprotstavljena saveza. Pojavljuju se prvi znaci da u društvu vlada kaos, moguće čak i kanibalizam. To je vrhunac ratničkog razdoblja. Ljudi počinju živjeti u pećinama kako bi se zaštitili od napada. Oko 1700. godine broj stanovnika naglo pada na oko 2 000.

1722. Nizozemski istraživač Jacob Roggeveen prvi je Evropljanin koji je otkrio otok. To se zbilo na Uskrs i zato mu daje ime Uskršnji otok. Roggeveen opisuje svoje prve dojmove: “[Uskršnji otok] izgledao je tako opustošeno da je mogao samo ukazivati na krajnju bijedu i neplodnost.”

1770. Otprilike u to vrijeme sukobljeni klanovi preostalih stanovnika Rapa Nuia počinju jedni drugima obarati kipove. Godine 1774. britanski istraživač kapetan James Cook dolazi na otok i zapaža mnoge oborene kipove.

1804-63. Stanovništvo sve više dolazi u kontakt s drugim civilizacijama. Ropstvo, koje je sada uvriježeno na otocima Tihog oceana, i bolest uzimaju ogroman danak. To je zapravo kraj tradicionalne kulture Rapa Nuia.

1864. Sada su već svi moai oboreni, a mnogima je namjerno odrubljena glava.

1872. Na otoku ostaje samo 111 starosjedilaca.

Godine 1888. Rapa Nui je postao čileanska provincija. Rapa Nui sada ima miješano stanovništvo koje posljednjih godina broji oko 2 100 ljudi. Čile je čitav otok proglasio spomenikom povijesne baštine. Mnogi su kipovi ponovno podignuti kako bi se sačuvalo jedinstveni izgled i povijest Rapa Nuia.

Zašto stanovnici Rapa Nuia nisu vidjeli kamo srljaju i pokušali spriječiti katastrofu? Zapazite što o tome kažu razni istraživači.

“Šuma (...) nije tek tako nestala u jednom danu — nestajala je polako, desetljećima. (...) Da je bilo koji otočanin pokušao upozoriti na opasnost od sve većeg uništavanja šuma, izgubio bi bitku sa sebičnim interesima klesara, birokrata i vodećih ljudi” (Discover).

“Cijena koju su platili za način na koji su odlučili izražavati svoje duhovne i političke ideje bila je otočni svijet koji je u mnogim pogledima postao tek sjena svog nekadašnjeg prirodnog izgleda” (Easter Island—Archaeology, Ecology, and Culture).

“Ono što se desilo Rapa Nuiu pokazuje da nekontrolirani rast i poriv da se manipulira okolišem do mjere koja prelazi kritičnu točku nisu samo popratni aspekti industrijaliziranog svijeta; oni su pravo lice ljudskog karaktera” (National Geographic).

Što ako se to “pravo lice ljudskog karaktera” ni dan-danas nije promijenilo? Što ako čovječanstvo nastavi nametati Zemlji — našem otoku u svemiru — ekološki neodrživ način života? Prema mišljenju jednog pisca, mi smo u velikoj prednosti u odnosu na stanovnike Rapa Nuia. Imamo upozoravajuće primjere “povijesti drugih propalih društava”.

Međutim, moglo bi se postaviti pitanje: Da li čovječanstvo obraća pažnju povijesti tih  društava? Ako je suditi po alarmantnoj brzini kojom se krče ogromne površine prekrivene šumom i kojom se istrebljuju živa stvorenja na Zemlji, odgovor je ne. Linda Koebner u svojoj knjizi Zoo Book piše: “Nestanak jedne ili dvije ili pedeset vrsta imat će posljedice koje ne možemo predvidjeti. Istrebljenje dovodi do promjene čak i prije nego što počinjemo shvaćati posljedice.”

Vandal koji svaki put s aviona skine jednu zakovicu ne zna koja će zakovica uzrokovati pad; no kad izvadi tu presudnu zakovicu, avion će se neminovno srušiti, premda se to možda neće dogoditi prilikom prvog sljedećeg leta. Slično tome, ljudi skidaju žive “zakovice” sa Zemlje brzinom od 20 000 vrsta godišnje i nema znakova da kane prestati! Tko zna gdje je točka s koje nema povratka? I da li bi se išta promijenilo kada bismo to unaprijed znali?

U knjizi Easter Island—Earth Island stoji zanimljiv komentar: “Osoba koja je posjekla posljednje stablo [na Rapa Nuiu] vidjela je da je to posljednje stablo. No ipak ga je posjekla.”

“Ako uopće postoji nada”, dodaje knjiga Easter Island—Earth Island, “onda je sigurno sadržana u ideji da moramo promijeniti svoju religiju. Naši sadašnji bogovi koji se zovu ekonomski razvitak, znanost i tehnologija, stalni porast životnog standarda i natjecateljski duh — bogovi koje smatramo svemoćnima — podsjećaju na divovske kipove na platformama Uskršnjeg otoka. Svako se selo natjecalo sa susjednim selima u tome tko će podići najveći kip. (...) Sve se više truda ulagalo u veoma zahtjevno (...), ali besmisleno klesanje, premještanje i podizanje [kipova].”

Jedna je mudra osoba jednom rekla: “Put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim” (Jeremija 10:23). Jedino nam naš Stvoritelj može pokazati kako da ‘upravljamo svojim koracima’. Isto tako, jedino nas on može podići iz žalosnog stanja u kojem se sada nalazimo. On obećava da će to i učiniti, a njegovo obećanje nalazimo u njegovoj Riječi, Bibliji — knjizi koja ujedno bilježi mnoge dobre i loše primjere civilizacija iz prošlosti. U ovim mračnim vremenima ta knjiga uistinu može biti ‘svjetlo našoj stazi’ (Psalam 119:105, St).

Ta će staza na koncu dovesti poslušne ljude u raj u kojem će vladati mir i obilje — u novi svijet kojem će pripadati i komadić kopna u južnom dijelu Tihog oceana, otok Rapa Nui (2. Petrova 3:13).