SVEPRISUTNA depresija, tjeskoba, ovisnost o drogi, pobačaji, autodestruktivno ponašanje, samoubojstva i masovna ubojstva u današnje su vrijeme vidljivi način manifestiranja “kulture smrti”. Profesor Michael Kearl s Odsjeka za sociologiju i antropologiju na Sveučilištu Trinity u San Antoniu (Texas, SAD) objasnio je sljedeće u vezi s manipuliranjem temom smrti: “Gledajući to iz našeg ugla, ugla promatrača s kraja dvadesetog stoljeća [1999], uviđamo da (...) smrt postaje sve prihvaćenija kao centralna pokretačka sila na kojoj se zasniva život, iz koje crpimo životnu energiju i koja služi kao osnova strukture socijalnog poretka. Smrt je muza naših religija, filozofija, političkih ideologija, umjetnosti i medicinske tehnologije. Ona potiče ljude da kupuju novine i plaćaju police osiguranja, ona daje draž mnogim televizijskim programima, (...) čak daje zamaha raznim granama privrede.” Istražimo nekoliko načina na koje se taj  fenomen, takozvana kultura smrti, manifestira u naše vrijeme.

Prodaja oružja jedan je vid svakodnevnog manifestiranja “kulture smrti”. Oružje služi za ubijanje vojnika, no u većini slučajeva njime se ubija civile, među kojima i nedužne žene i djecu. U ratovima, bili oni građanski ili neki drugi, život uvijek malo vrijedi. Zar metak koji ispali neki atentator ili snajperist košta puno?

U nekim zemljama u kojima je lako nabaviti oružje došlo je uslijed toga do stravičnog porasta broja ubojstava pojedinaca i grupa ljudi, a taj broj i dalje stalno raste. Nakon tragične pucnjave u srednjoj školi u Littletonu (Colorado) ljudi su posvuda protestirali protiv raširene prodaje oružja, koja je maloljetnicima omogućila da lako dođu do oružja. Broj mladih ljudi koji u Sjedinjenim Državama umru nasilnom smrću alarmantan je — u prosjeku 40 tjedno, kako navodi časopis Newsweek. U 90 posto slučajeva radi se o žrtvama pucnjave. To je isto kao da se svake godine izvrši 150 pokolja poput onog u Littletonu!

Smrt je tema mnogih filmova. Naprimjer, radnja filma može idealizirati nemoral, nasilje, trgovinu drogom ili organizirani kriminal i tako umanjivati vrijednost života i moralnih načela. U nekim se filmovima smrt čak prikazuje kao nešto romantično — gledateljima se zorno dočarava mit o životu nakon smrti i navodni dolazak umrle osobe u posjet nekome tko je još živ — čime se samo banalizira smrt.

Isto se može reći i za neke televizijske programe i neke vrste muzike. Prema novinskim izvještajima, mladi ubojice iz Littletona bili su strastveni poklonici jednog rock pjevača, koji je postao poznat po “biseksualnom, sotonističkom imidžu” i po pjesmama na temu “pobune i smrti”.

Kako mladi ne bi gledali materijal koji bi na njih mogao štetno utjecati, u Sjedinjenim je Državama došlo do promjene u načinu vrednovanja televizijskog programa. Učinak je bio potpuno suprotan. U članku za časopis Newsweek, Jonathan Alter komentirao je da bi “to kod djece moglo izazvati još jaču želju za zabranjenim voćem”. Dodao je da će predsjednik Clinton, ukoliko želi posramiti i primorati odgovorne osobe da smanje udio nasilja u sredstvima javnog informiranja, trebati “javno objaviti imena svih velikih tvrtki (i njihovih generalnih direktora)” koje ne samo da snimaju filmove o klanju i materijal s ‘gangsta rap’ muzikom nego i proizvode kompjuterske igre koje djeci omogućavaju da “‘virtualno’ ubijaju ljude”.

U svojoj knjizi The Deathmatch Manifesto, Robert Waring analizira popularnost takozvanih “deathmatch” igara među adolescentima. * Gosp. Waring vjeruje da se oko ovog fenomena formira jedno subkulturno društvo igrača. Te igre nemaju obrazovni karakter, njihova je svrha zapravo poučiti ubijanju. “Borba sa živim protivnikom iz bilo kojeg dijela svijeta u kojoj se pokušavate dokazati dojmljivo je iskustvo. Uistinu je lako dati se uvući u to”, primjećuje Waring. Adolescente primamljuju efektni scenariji trodimenzionalnih igara koji su smišljeni kao podloga za krvave obračune. Neki koji nemaju pristup takvim igrama putem Interneta, kupuju videoigre koje mogu igrati kod kuće na televizoru. Drugi obično odlaze u igraonice gdje za novac mogu igrati videoigre i “uživo” se boriti na život i smrt protiv drugih igrača.

Iako su “deathmatch” igre klasificirane prema uzrastu igrača, činjenica je da to gotovo nitko ne provjerava. Eddie, četrnaestogodišnjak iz Sjedinjenih Država, kaže: “Obično ti kažu da si premlad [za te igre], no ne sprečavaju te da ih kupiš.” On naročito voli jednu  igru u kojoj se puca do besvijesti. Mada njegovi roditelji znaju kakva je to igra i ne sviđa im se, rijetko kada provjeravaju da li je igra. Jedan tinejdžer došao je do sljedećeg zaključka: “Naša generacija daleko je manje osjetljiva na nasilje od bilo koje druge generacije. Danas televizija odgaja djecu više nego roditelji i udovoljava dječjim nasilnim maštarijama.” U članku časopisa Newsweek, John Leland navodi: “Budući da sada čak 11 milijuna tinejdžera ima pristup Internetu [u Sjedinjenim Državama], događa se to da adolescenti sve veći dio života provode u okruženju kojem mnogi roditelji nemaju pristup.”

A kako se ponašaju ljudi izvan svijeta “deathmatch” igara i nasilnih filmova? Iako se u stvarnom životu ne moramo boriti na život i smrt s neobičnim bićima, mnogi ljudi žive takvim načinom života da sami sebi uništavaju život. Naprimjer, usprkos utjecaju koji vrši obitelj, zdravstvo i druge stručne institucije koje upozoravaju na opasnosti povezane s pušenjem i zloupotrebom droge, sve je više pušača i ovisnika o drogi. Takvi postupci u mnogim slučajevima dovode do prijevremene smrti. Kako bi povećali svoj, na nezakonit način ostvaren profit, magnati i trgovci drogom i dalje iskorištavaju stanje tjeskobe, beznađa i duhovne bijede u koje su zapali ljudi.

Prikazuje li Biblija smrt kao nešto čime je prikladno zabavljati se? Jesu li životni stilovi koji nas mogu odvesti u smrt na mjestu? Ne. Poput apostola Pavla, pravi kršćani smatraju da smrt nije ništa drugo do “neprijatelj” (1. Korinćanima 15:26). Kršćani ne misle da je smrt nešto privlačno i zabavno, već zapravo  nešto protuprirodno, direktna posljedica grijeha i pobune protiv Boga (Rimljanima 5:12; 6:23). Smrt ni u kom slučaju nije bila dio prvobitnog Božjeg nauma za čovjeka.

Za Sotonu se kaže da ima “mogućnosti da prouzroči smrt”. Naziva ga se i ‘ubojicom ljudi’ i to ne bezuvjetno zbog toga što direktno uzrokuje smrt, već zbog toga što to čini služeći se prijevarom, navodeći ljude na grijeh, unapređujući vladanje koje dovodi do iskvarenosti i smrti te pothranjujući ubilačke stavove u mislima i srcima muškaraca, žena, pa čak i djece (Hebrejima 2:14, 15; Ivan 8:44; 2. Korinćanima 11:3; Jakov 4:1, 2). No, zbog čega su baš mladi njegova glavna meta? Što možemo učiniti kako bismo im pomogli?