Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Šećerna trska — div među travama

Šećerna trska — div među travama

ŠTO bismo mi bez šećera? Bilo bi pretjerano reći da bi svijet stao — no u slučaju da šećera nestane, način prehrane mnogih ljudi drastično bi se promijenio. Da, konzumiranje šećera danas je u gotovo svim dijelovima svijeta postalo dio svakodnevice, zahvaljujući čemu je proizvodnja šećera poprimila razmjere svjetske industrije.

Milijuni ljudi, od Kube do Indije i od Brazila do Afrike, uzgajaju i sijeku šećernu trsku. Ustvari, proizvodnja šećera jedno je vrijeme dominirala svjetskom privredom kao najveća i najunosnija grana industrije. Moglo bi se reći da gotovo niti jedna druga biljka nije oblikovala svijet u tolikoj mjeri u kolikoj je to učinila šećerna trska.

Biste li htjeli naučiti nešto više o toj izuzetnoj biljci? Ako da, pridružite nam se u posjetu jednoj regiji u Queenslandu (Australija) u kojoj se uzgaja šećerna trska. Iako ovo područje spada u relativno male uzgajivače trske, djelotvorne metode uzgoja i proizvodnje učinile su ga jednim od vodećih izvoznika sirovog šećera u svijetu.

Posjet zemlji šećerne trske

Zrak je vruć i vlažan. Tropsko sunce nesmiljeno prži nad poljima zrele šećerne trske. Ogroman stroj nalik kombajnu kreće se polako kroz polja visoke šećerne trske, sijekući stabljike i bacajući posječenu trsku u prikolicu koja ide paralelno s njim. Iz posječenih stabljika ubrzo počinje curiti šećerni sok i zrakom se širi slatki miris koji podsjeća na miris plijesni. Dragocjeni sok iz ove neobične trave upravo je započeo svoj put od polja do zdjelice za šećer na vašem stolu.

Ne tako davno sječa trske ovdje u Australiji bila je mukotrpan posao koji se obavljao ručno, što je još uvijek slučaj u mnogim zemljama u kojima se uzgaja šećerna trska. Zamislite taj prizor. Radnici sijeku trsku ručno. Svrstani u red, berači trske znojnih tijela sporo napreduju kroz polje šećerne trske. Radnici gotovo vojničkom preciznošću jednom rukom hvataju busen uspravnih stabljika trske, a zatim ih odlučnim pokretom savijaju na jednu stranu kako bi doprli do njihovog zajedničkog središta. Fiju, tup! Fiju, tup! Snažno zamahujući mačetama, radnici sijeku stabljike pri samom tlu. Odlažu ih sa strane u uredne redove i pomiču se prema sljedećem busenu trske. No, ovakva slika sve je rjeđa budući da se danas u sve više zemalja provodi proces mehanizacije.

Australska zemlja šećerne trske obuhvaća uglavnom oko 2 100 kilometara uskog obalnog pojasa, koji se najvećim svojim dijelom proteže usporedo s Velikim koraljnim grebenom. (Vidi članak “Posjet Velikom koraljnom grebenu” u izdanju Probudite se! od 8. lipnja 1991 [engl.].) Vruće i vlažno podneblje, kakvo je ovdje čitave godine, pogoduje rastu šećerne trske, pa na tom području živi oko 6 500 uzgajivača i to uglavnom na malenim obiteljskim imanjima razbacanim duž obale poput grozdova na vinovoj lozi.

Nakon poduže vožnje u daljini naziremo Bundaberg, grad šećera koji se smjestio na središnjoj obali Queenslanda. Dok se spuštamo niz jedan brežuljak, pred očima nam se otvara vidik koji nas ostavlja bez daha — more lelujave šećerne trske prostire se dokle pogled seže! I kakve li raznolikosti boja! Kako sva trska nije u istoj fazi sazrijevanja, polja tvore neku vrstu mozaika živih tonova zelene i zlatne boje s malim mrljama čokoladnosmeđe na mjestima gdje je zemlja ove godine ostala nezasađena ili je nedavno raščišćena.

Srpanj je najhladniji mjesec u godini, pa je sezona sječe i tiještenja tek počela. Ona će trajati sve do prosinca jer će dotada sazrijevati trska koja je sada u različitim fazama rasta. Sada jedva čekamo da posjetimo šećeranu kako bismo vidjeli što se događa s posječenom šećernom trskom. No dobili smo savjet da prije toga saznamo nešto o samoj šećernoj trski. Zato smo odlučili da se prvo zaustavimo u eksperimentalnoj stanici koja je izgrađena na ovom području. U njoj znanstvenici rade na stvaranju novih sorti trske i provode istraživanja u svrhu unapređivanja metoda uzgoja i oplemenjivanja trske.

Porijeklo i uzgoj

Jedan susretljivi agronom u istraživačkoj stanici raduje se tome da nam može reći nešto o šećernoj trski i objasniti nam kako se uzgaja. Šećerna trska potječe iz kišnih šuma jugoistočne Azije i Nove Gvineje i div je iz porodice trava u koju spadaju različite biljke, pa tako i trava koja raste na travnjacima, žitarice te drvenasti bambus. Sve ove biljke proizvode šećer, koji u njihovim listovima nastaje procesom fotosinteze. Međutim, šećerna trska razlikuje se po tome što proizvodi ogromne količine šećera, koje potom u obliku slatkog soka pohranjuje u svojim vlaknastim stabljikama.

Uzgoj šećerne trske bio je naširoko poznat u drevnoj Indiji. Pisari osvajačke vojske Aleksandra Velikog zabilježili su 327. pr. n. e. da su tamošnji stanovnici “žvakali čudesnu trsku koja je bez pomoći pčela proizvodila neku vrstu meda”. Sve brojnija istraživačka putovanja i nagli razvoj svijeta, do čega je došlo u 15. stoljeću, doprinijeli su tome da se šećerna trska i njen uzgoj prošire munjevitom brzinom. Danas je broj sorti trske dostigao brojku od nekoliko tisuća, a ukupni urod u preko 80 zemalja kreće se oko milijardu tona godišnje.

Sadnja te biljke gotovo je u svim dijelovima svijeta veoma mukotrpan posao. Zrele stabljike šećerne trske sijeku se na otprilike 40 centimetara dugačke reznice, koje se potom sadi u brazde u razmaku od oko 1,5 metara. Iz svake reznice, odnosno sadnice, izraste busen od 8 do 12 stabljika, koje sazrijevaju za 12 do 16 mjeseci. Šetnja kroz polje guste zrele trske može biti pomalo zastrašujuće iskustvo. Stabljike trske s debelim lišćem uzdižu se i do četiri metra visine. Je li to šuštanje koje se čuje samo šum vjetra ili se možda radi o zmiji ili nekom glodavcu? Možda je, za svaki slučaj, vrijeme da se vratite u sigurnost otvorenog prostora.

U toku su istraživanja kojima se pokušavaju pronaći metode za suzbijanje štetočina i bolesti koje napadaju trsku. Mnogi od tih pokušaja urodili su nekim plodom, mada ne svi. Naprimjer, u želji da iskorijeni napasnu trskinu bubu, država je 1935. u sjeverni Queensland donijela havajsku trskinu krastaču. Nažalost, toj se žabi više dopalo obilje druge hrane nego trskina buba, pa se naglo namnožila i sama postala velika štetočina u čitavoj sjeveroistočnoj Australiji.

Spaljivanje prije sječe?

Kasnije, nakon što se spustila noć, gledamo u čudu kako jedan uzgajivač pali polje zrele trske. Za svega par sekundi maleno polje zahvaća veliki požar, čiji se plameni jezici izvijaju visoko u noćno nebo. Spaljivanjem trske uklanja se nepotrebno lišće i sve ostalo što bi moglo usporiti sječu i proces prerade. Međutim, u posljednje se vrijeme sječa trske sve češće obavlja bez prethodnog spektakularnog spaljivanja. Ta se metoda zove sječa zelene trske. Ne samo da se njome postižu bolji rezultati u proizvodnji šećera nego ujedno na tlu ostaje zaštitni pokrov, koji zauzvrat sprečava ispiranje tla i rast korova.

Iako se u mnogim zemljama u kojima se danas uzgaja šećerna trska sječa još uvijek obavlja ručno, sve je više zemalja u kojima to rade ogromni strojevi za sječu trske. Te goleme nemani krče sebi put kroz visoke stabljike šećerne trske, otkidajući im vrhove, odstranjujući s njih lišće i istovremeno ih sijeku na kratke komade, koji su spremni za daljnju obradu u šećerani. I dok jedan berač koji trsku siječe mukotrpnom ručnom metodom posiječe u prosjeku do 5 tona trske na dan, dotle stroj za sječenje može s lakoćom obraditi i do 300 tona na dan. Posađene biljke može se sjeći jednom godišnje i to nekoliko godina zaredom, nakon čega se prinos šećera smanjuje, pa je biljke potrebno zamijeniti.

Nakon što je trska posječena izuzetno je važno biti brz, budući da se razina šećera u posječenoj trski veoma brzo smanjuje. Kako bi se omogućio brz transport trske do šećerane, u područjima Queenslanda u kojima se uzgaja trska izgrađeno je preko 4 000 kilometara uskotračne pruge. Minijaturne lokomotive koje putuju tim tračnicama vukući za sobom desetke vagona dupkom punih šećerne trske, pružaju uistinu živopisan prizor dok prolaze tim seoskim područjem.

Obilazak šećerane

Obilazak šećerane zanimljiv je doživljaj. Prvo što zapazite su nizovi vagona puni trske koji čekaju na istovar. Goleme kidalice i valjci drobe trsku, istiskujući iz vlakana šećerni sok. Ostaci vlakana, odnosno bagasa, suše se i koriste kao gorivo kojim se čitava šećerana opskrbljuje energijom. Višak se ujedno prodaje proizvođačima papira i građevnog materijala koji ga koriste u izradi svojih proizvoda.

Iz šećernog se soka potom uklanja nečistoća, čime se dobiva bistra tekućina. Uklonjena nečistoća, takozvani mulj, koristi se kao gnojivo. Još jedan nusproizvod, melasa, koristi se kao stočna hrana ili kao sirovina u procesu destilacije ruma i etilnog alkohola. Višestruka namjena šećerne trske i učinkovitost procesa proizvodnje zaista su impresivne.

Tekućina se zatim kuha dok ne ispari višak vode, čime se dobiva sirup, kojem se potom dodaju sitni kristali šećera. Ovi kristali rastu dok ne dostignu potrebnu veličinu. Njih se zatim vadi iz ove mješavine i suši. Rezultat je sirovi smeđi šećer. Ovaj će se sirovi šećer daljnjim rafiniranjem pretvoriti u poznati rafinirani bijeli šećer, koji se nalazi na stolu mnogih ljudi.

Možda će vaš čaj ili kava imati malo slađi okus nakon ovog neobično zanimljivog i poučnog obilaska zemlje šećerne trske. Naravno, ako ste dijabetičar, možda se morate odreći šećera i koristiti neki nadomjestak za njega.

Nema sumnje da nas se dojmila svestranost i domišljatost Onoga tko je stvorio, a potom i uzrokovao tako bujan rast ove izvanredne biljke, šećerne trske — pravog diva među travama!

[Slika na stranici 23]

Spaljivanje šećerne trske prije sječe

[Slika na stranici 23]

Kombajn za sječu trske. Traktor vuče prikolicu

[Zahvala na stranici 21]

Sve slike na stranicama 21-24: Queensland Sugar Corporation