STANOVNICI Patmosa s vremena na vrijeme upiru pogled preko Egejskog mora u treperavu svjetlost koja se pojavljuje iznad obronaka brda na obližnjem otoku Samosu. Neki kažu da je ta zagonetna svjetlost statički elektricitet, no pobožni stanovnici Patmosa tvrde da se radi o nečem drugom. Oni hitaju kako bi susjedima javili da su primili još jedan znak od najznamenitijeg čovjeka koji je ikada boravio na tom otoku, čovjeka koji je prije gotovo 1 900 godina bio prognan na taj grčki otočić koji se nalazi nedaleko od obale Male Azije.

Tog znamenitog čovjeka vjerojatno je rimski car Domicijan osudio da živi na Patmosu ‘zato što je govorio o Bogu i svjedočio za Isusa’. Tamo je čuo Božji glas “nalik trubnom” koji je rekao: “Ja sam Alfa i Omega (...). Ono što vidiš napiši u svitak” (Otkrivenje 1:8-11).

Taj svitak, ili knjiga, posljednji je dio bestselera svih vremena. Neki ga opisuju kao jedno od najnerazumljivijih djela koja su ikad napisana — riječ je o biblijskoj knjizi Otkrivenje, ili Apokalipsa, posljednjoj knjizi Biblije. Napisao ju je Isusov apostol Ivan. Ivan je dobio vizije o konačnoj propasti zlog svijeta koje već stoljećima pobuđuju interes čitatelja. *

Mnogi će se posjetitelji složiti s time da je Patmos — najsjeverniji otok Dodekaneza — idealna kulisa za događaje opisane u toj knjizi. Uzdignuti vulkanski nasipi i duboki tamni ponori okružuju terasasta zelena brda i cvjetne livade koje prži žarko egejsko sunce.

Želeći vidjeti kako Patmos izgleda danas, isplovio sam iz Pireja, glavne grčke luke. Kad je nakon ponoći trajekt stigao u stjenovit i uzak zaljev Skálu — luku otoka Patmosa i njegov najveći grad — oblaci su se razišli i ugledao sam otok okupan svjetlošću punog Mjeseca.

Idućeg jutra, dok sam pijuckao gorku grčku kavu, spremao sam se za početak istraživanja otoka. Tog ranog jutra vidio sam kako bake odjevene u crno od glave do pete nastoje držati korak s mališanima koji stalno nekud bježe. Nedaleko odatle sjedio je bradati ribar te je udarao svojim ručkom — hobotnicom koju je upravo uhvatio ostima — o betonski mol kako bi ga omekšao.

Umjesto da se ukrcam na brodicu, odlučio sam se popeti na brdo iza Skále kako bih  odozgo vidio čitav otok. Prizor je bio izvanredan. Otok se pružao uokolo poput ogromne reljefne karte koja pluta na moru. Patmos izgleda kao tri otočića u jednom — tri rta spojena niskim prevlakama. Jedan od ta tri uska kopnena pojasa nalazi se kod Skále. Drugi je smješten kod Diakoftia, čije prikladno ime znači “odrezan”, nedaleko od nenaseljenog južnog kraja otoka. Patmos je dug jedva 13 kilometara, a na jednom mjestu širok je svega nekoliko koraka.

Patmos se smatra svetim otokom gotovo od vremena kad su na njega, prije približno 4 000 godina, stigli prvi doseljenici iz Male Azije. Ti su prastanovnici izabrali po visini drugi vrh otoka da na njemu sagrade hram Artemide, božice lova.

Oko 96. n. e., kad je apostol Ivan vjerojatno bio izgnan na Patmos, otok je bio pod vlašću Rimskog Carstva. U četvrtom stoljeću postao je dio “kristijaniziranog” Bizantskog Carstva. Potom je od sedmog do desetog stoljeća bio pod islamom.

Patmos je s vremenom postao nenaseljen i pust. Zatim je krajem 11. stoljeća jedan kaluđer Grčke pravoslavne crkve počeo graditi utvrdu i manastir “Sveti” Ivan na mjestu na kojem se prije nalazio poganski Artemidin hram. Stanovništvo se polako vratilo na otok i sagradilo čitav niz bijelih kockastih kuća u Hori, gradiću koji je još i danas priljubljen uz zaštitne zidove manastira.

Krajem 19. stoljeća otok je nakratko postao slavan zahvaljujući nekim njegovim stanovnicima koji su posjedovali jednu od najbogatijih trgovačkih flota na Sredozemlju. Ta je flota indirektno dovela do jedne nove invazije. U 1970-ima nekoliko je svjetskih bogataša otkrilo ljepotu i niske cijene zemljišta tog praktički zaboravljenog otoka. Oni su preuredili mnoge stare vile pomorskih trgovaca, što je zajedno s izgradnjom nove luke pridonijelo tome da Patmos postane turistička atrakcija.

Patmos je zasad pošteđen navale turista koja je zamalo uništila druge grčke otoke. Glavni su razlozi to što otok nema aerodrom i što kaluđeri inzistiraju na tome da velik dio otoka ostane sveta zemlja.

Konobar mi je pomogao da napravim plan razgledavanja otoka i uputio me kako da dođem do 400 godina stare kamene ceste iza gradića Skále, koja se penje kroz mirisnu borovu šumu i vodi do mjesta koje se smatra Ivanovom pećinom i do manastira “Sveti” Ivan. Na izlazu iz gradića prošao sam pored kamenog zida na kojem je netko nedavno crvenom bojom napisao zloslutni grafit: “Ohi sto 666” (Čuvaj se broja 666), što je još jedan u nizu pogrešno protumačenih simbola iz Otkrivenja.

Manastir apokalipse, u sklopu kojeg se nalazi i kapelica “Svete” Ane, sagrađen je 1090. kako bi se zagradio ulaz u spilju u kojoj je, prema tradicionalnom vjerovanju, Ivan  dobio vizije. Promatrao sam jednu usamljenu ženu kako kleči i stavlja tamu (prinos) na ikonu “Svetog” Ivana. Pravoslavni vjernici, koji vjeruju da ikone mogu činiti čuda, prinose toj ikoni tamate — male metalne figure ljudi, dijelova tijela, kuća, pa čak i automobila i čamaca. Sjetio sam se da sam nedaleko od Korinta vidio slične glinene prinose u hramu antičkog grčkog boga liječništva Asklepija. Je li to puka slučajnost?

Kad sam ušao u dvorište manastira “Sveti” Ivan, neki se simpatični lik pojavio iz spleta mračnih hodnika. “Papa Nikos” (otac Nikos) je nekolicini nas turista s ponosom pokazao manastirsko blago. Manastir, u čijem se vlasništvu nalazi veliki dio Patmosa, jedan je od najbogatijih i najutjecajnijih u Grčkoj.

Prošetali smo kroz prohladnu kapelu čiji su zidovi potamnjeli od dima svijeća i u kojoj se nalaze posmrtni ostaci osnivača manastira, a zatim smo prošli kroz kapelu Djevice Marije, koja je djelomično sagrađena od kamenja iz Artemidinog hrama. U muzeju smo vidjeli obilje zlata i dragog kamenja koje su manastiru darovali carevi; povelju otoka koju su u 11. stoljeću izdali kaluđeri, a potpisao bizantski car Aleksije I Komnen te krasan fragment Markovog Evanđelja iz 6. stoljeća, napisan na ljubičastom pergamentu, i to ne tintom nego srebrnom bojom. Osim tog fragmenta, manastir ima i pozamašnu zbirku Biblija i teoloških rukopisa.

Otok se može pohvaliti i prirodnim ljepotama. Nekoliko kilometara južno od Skále, duž zaštićene uvale pruža se netaknuta plaža. Ravna je i nema nikakvih drugih prirodnih obilježja osim Kalikatsoua, što znači “kormoran”, velikog kamena koji se nalazi nasred plaže. Kamen je visok kao zgrada od četiri-pet katova i pun šupljina, tako da izgleda kao divovski švicarski sir.

Ljepote Patmosa najbolje ćete upoznati ako u miru razgledate čitav otok. Mogli biste sjediti na žarkom suncu među neiskopanim ruševinama antičke akropole kod Kastellia i slušati kako iz daljine dopire zvuk ovčjih zvonaca i prodorni zvižduk pastira. Ili kad poslijepodne Egejsko more ponekad raširi nebom svoju koprenastu izmaglicu, mogli biste sjediti i gledati kako se od obale otiskuju brodice i plove u isparavajuću izmaglicu, kao da se penju u nebo.

Posljednjeg dana mog boravka na otoku grad je bio okupan divnim crvenim nijansama zalazećeg sunca, pa je izgledao veći nego inače. Dolje u zaljevu ribari su pripremali svoje male svjećarice na vesla, koje nazivaju gri-gri (pačići), zato što plove jedna za drugom iza matičnog broda.

Čitav otok bio je okupan svjetlošću. Prohladni vjetar i veliki valovi opasno su ljuljali gri-grie. Nakon nekoliko sati ponovno sam vidio svjećarice dok sam stajao na palubi trajekta koji je na povratku u Pirej brzo prošao pored mjesta na kojem su ribari lovili ribu, par kilometara od obale. Upalili su zasljepljujuća bijela svjetla kako bi primamili ribu. Sve dok oni i otok iza njih nisu nestali s horizonta, te sam večeri u mislima imao sliku prognanog Ivana kako zapisuje vizije na Patmosu.