PREOSJETLJIVOST na uobičajene supstance, bilo da se radi o kolonjskoj vodi ili sredstvima za čišćenje, osobama koje pate od MCS-a ne predstavlja samo medicinski problem već i smetnju u međuljudskim odnosima. Ljudi su po prirodi društvena bića, no višestruka preosjetljivost na kemikalije (MCS) tjera mnoge koji su inače srdačni i vole zabavu da žive usamljeno. “U prošlosti sam imala i drugih zdravstvenih problema”, kaže Shelly, koja pati od MCS-a, “no ovaj je problem najgori. Najteže mi pada izoliranost.”

Nažalost, osobe koje pate od MCS-a ponekad drugima djeluju kao čudaci. Jedan od razloga svakako je to što je MCS složeni fenomen koji svijet još uvijek nije prihvatio. No nedovoljno poznavanje MCS-a nije razlog da budemo sumnjičavi prema osobama koje pate od tog poremećaja. Časopis American Family Physician piše: “Ti pacijenti uistinu trpe zbog svojih simptoma.”

Umjesto da s nepovjerenjem gleda na ljude koji pate od MCS-a zato što je njihova bolest zbunjujuća i prilično nepoznata, mudra bi se osoba trebala voditi načelom iz Priča Salamunovih 18:13: “Tko odgovara prije nego čuje, to mu je ludost i sramota.” Koliko je bolje pokazivati ljubav nalik Kristovoj svima koji su bolesni, ne praveći nikakve razlike! Nikad nećemo požaliti zbog pokazivanja takve ljubavi, ma što medicina otkrila u budućnosti.

Ljubav nalik Kristovoj je poput dijamanta s divnim izbrušenim plohama koje odgovaraju svakoj prilici ili potrebi. Kad neki naš prijatelj  ili prijateljica boluje od MCS-a, naša ljubav nalik Kristovoj trebala bi zračiti razumijevanjem, omogućavajući nam da se uživimo u njegov ili njen položaj. Osim toga, ljubav “ne traži vlastite koristi” — ili, mogli bismo reći, vlastita prava. Ona stavlja dobrobit drugih na prvo mjesto. Pomaže nam da budemo ‘dugotrpljivi, da sve podnosimo, sve vjerujemo i sve trpimo’. Takva ljubav “nikad ne zakazuje” (1. Korinćanima 13:4-8).

Mary ne pati od MCS-a, no neki njeni prijatelji pate od tog poremećaja. “Ja osobno volim parfeme”, piše Mary, “no odlučila sam ne stavljati parfem kad idem u posjet  osobama koje pate od MCS-a.” Oponašajući Isusa, Mary na svoj način kaže: “Hoću ti pomoći” (Marko 1:41). Trevor je dobio MCS u djetinjstvu. Njegova majka kaže: “Ljudi s kojima sam radila maksimalno su se trudili biti obzirni prema mom sinu.” Joy, Jehovina svjedokinja koja živi u Australiji i teško pati od MCS-a, kaže da je ohrabruju prijatelji i rođaci koji je redovito posjećuju i pokazuju joj da razumiju njene probleme.

S druge strane, ljudi koji pate od MCS-a trebali bi se truditi da budu strpljivi s osobama koje nose neki miris dok su s njima u društvu. Ernest, citiran u prethodnom članku, rekao je u intervjuu za Probudite se!: “Naša je bolest breme koje moramo nositi. Drugi također imaju svojih problema i zato cijenimo kad nam pomažu u našima.” Da, uvijek je najbolje ljubazno zamoliti za suradnju, a ne nikoga prisiljavati. “Kada me netko tko se namirisao parfemom ili kolonjskom vodom pita zašto loše izgledam”, kaže Lorraine, “kažem mu: ‘Smetaju me mirisi, a izgleda da mi se večeras stanje pogoršalo.’ Razboritoj osobi to je najčešće dovoljno da shvati.” To, naravno, ne znači da osoba koja pati od MCS-a ne može na lijep način podsjetiti prijatelje da treba njihovu pomoć.

Gledajući s vedrije strane, ranije citirana Pam piše: “Sve što sada trpimo samo je privremeno.” Zašto je Pam rekla ‘samo privremeno’? Zbog svoje biblijske nade da će Božje Kraljevstvo uskoro ukinuti na Zemlji svaki oblik patnje. Ukinut će čak i smrt — nešto s čime se i najzdravija osoba kad-tad mora suočiti (Danijel 2:44; Otkrivenje 21:3, 4).

U međuvremenu, svi oni koji se moraju nositi s nekom bolešću koja je zasad neizlječiva mogu s radošću očekivati vrijeme kada će nastupiti vladavina Božjeg Kraljevstva i kada “nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam” (Izaija 33:24). Dok pokazujemo ustrajnost u svim kušnjama koje nas mogu snaći u ovom sadašnjem sustavu stvari, nastojmo se poput Isusa usredotočiti na nagradu koja je pred nama (Hebrejima 12:2; Jakov 1:2-4).