U SVOJOJ knjizi On Children and Death, dr. Elisabeth Kübler-Ross navodi: “Mnogi odrasli imaju psihičkih smetnji zbog toga što u djetinjstvu nisu nikada dali oduška svom bolu. Zato djeci treba dozvoliti da tuguju, ne nazivajući ih zbog toga plačljivcima ili slabićima niti im ponavljajući besmislenu izjavu da ‘Veliki dečki ne plaču’.”

Ovakav pristup suprotan je životnoj filozofiji u nekim zemljama koja zagovara stav da se čovjek treba ustezati od bilo kakvog ispoljavanja emocija.

Zapažanja Roberta Gallaghera, direktora jednog njujorškog pogrebnog poduzeća koji je dao intervju za Probudite se!, pojašnjavaju nam ovu suprotnost. Pitali smo ga je li između osoba koje su rođene u Americi i doseljenika iz romanskih zemalja uočio kakve razlike u ispoljavanju tuge.

“Naravno da jesam. Kad sam se ‘50-ih godina počeo baviti ovim poslom, na našem je području živjelo puno obitelji prve generacije talijanskih doseljenika. To su bili veoma osjećajni ljudi. Sada na pogrebima srećemo njihovu djecu i unuke i vidimo da su se te emocije velikim dijelom izgubile. Oni svoje osjećaje ne pokazuju u tolikoj mjeri.”

U biblijska su vremena Hebreji ispoljavali žalost i ostale emocije. Zapazite kako Biblija opisuje Jakovljevu reakciju nakon što su ga uvjerili da je njegovog sina Josipa rastrgala ljuta divlja zvijer: “Razdere Jakov haljine svoje, i veza kostrijet oko sebe, i tužaše za sinom svojim dugo vremena. I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dadijaše utješiti, nego govoraše: s tugom ću u šeol leći za sinom svojim. (...) I njegov otac plakaše za njim” (1. Mojsijeva 37:34, 35). Da, Jakov se nije stidio plakati za sinom kojeg je izgubio.

Dakako, kulture se razlikuju. Naprimjer, iako u mnogim dijelovima Nigerije obitelji uglavnom imaju puno djece i smrt je, uslijed  različitih bolesti, čest gost u njihovim domovima, “u slučaju smrti djeteta dolazi do snažnog ispoljavanja žalosti, naročito ako se radi o prvom djetetu, a još više ako je u pitanju dječak”, navodi jedan pisac koji je 20 godina proveo u Africi. “Razlika je u tome što je u Nigeriji žalost kratkotrajna, ali intenzivna. Ona ne traje mjesecima ili godinama.”

U zemljama Sredozemlja ili Latinske Amerike ljudi odrastaju u sredini u kojoj se spontane reakcije smatraju posve normalnima. Radost i tugu u tim se zemljama izražava otvoreno. Pozdravljanje nije ograničeno samo na rukovanje; ono uključuje i srdačan zagrljaj. Jednako se tako i žalost obično ispoljava nesputanim plačem i naricanjem.

Spisateljica Katherine Fair Donnelly kaže da ožalošćenom ocu “gubitak djeteta nije samo psihički udarac već se kod njega javlja i strah od gubitka muške osobnosti bude li javno ispoljavao svoju bol”. Međutim, objašnjava ona, “gubitak djeteta ruši sva pravila kada je riječ o ispoljavanju emocija. Iskreni, duboki osjećaj da nam suze žalosnice čiste dušu može se usporediti sa zarezivanjem rane kako bi iz nje iscurio gnoj.”

Zato, kad govorimo o tuzi, recimo da su ljudi u nekim zemljama više skloni ispoljavati taj osjećaj, a u nekima manje. No na žaljenje i plač nipošto se ne bi trebalo gledati kao na znak slabosti. Čak su i Isusu Kristu “potekle suze” nakon smrti njegovog prijatelja Lazara, mada je znao da će ga uskoro uskrsnuti (Ivan 11:35).