GODINE 1961. Olive Springate, misionarka Jehovinih svjedoka koja služi u Brazilu, počela je proučavati Bibliju s mojom majkom i sa mnom. Zbog protivljenja mog oca, uglednog liječnika u Pôrto Alegreu, prestali smo proučavati. Međutim, Olive je ostala u vezi s nama i ja sam s vremenom shvatio istinitost onoga što sam naučio. No tada sam se bavio plivanjem, tako da nisam imao vremena za duhovne stvari.

Kad sam imao 19 godina, u klubu u kojem sam trenirao plivanje upoznao sam lijepu djevojku po imenu Vera Lúcia i počeli smo hodati. Moja je majka govorila Veri Lúcii o našim vjerovanjima i ona je pokazala interes. Zato sam stupio u vezu s Olive i ona je počela s nama proučavati Bibliju, unatoč protivljenju oca Vere Lúcie.

Vera Lúcia je nastavila proučavati i napredovala je u usvajanju biblijske spoznaje. Čak je započela biblijske studije s nekim radnicima iz mog plivačkog kluba. Ja sam se za to vrijeme posvetio treniranju za predstojeće državno prvenstvo u plivanju.

Kad smo već preko godinu dana proučavali Bibliju i pohađali kršćanske sastanke, otac Vere Lúcie počeo je sumnjati da se događa nešto neuobičajeno. Kad smo se jednog dana vratili sa sastanka, on nas je čekao kod kuće i tražio da mu kažemo gdje smo bili. Rekao sam da smo bili na kršćanskom sastanku i da iako njemu religija možda nije važna, nama predstavlja pitanje života i smrti. Otac je uzdahnuo i rekao: “Pa dobro, ako je to pitanje života i smrti, onda se jednostavno moram s time pomiriti.” Od tog je dana promijenio svoj stav i premda nikad nije postao Jehovin svjedok, postao nam je blizak prijatelj i pomoćnik u vrijeme nevolje.

Odlučio sam da nakon državnog prvenstva prestanem odlaziti na plivačka natjecanja, no budući da sam dvaput osvojio prvo mjesto i postigao brazilski rekord na 400 i 1 500 metara  slobodnim stilom, dobio sam poziv da sudjelujem na Panameričkim igrama koje su se trebale održati 1970. u Caliu (Kolumbija). Iako Veri Lúcii nije bilo po volji da idem, počeo sam trenirati za te igre.

Kad sam postigao dobre rezultate u Caliu, treneri su me pitali da li bih htio trenirati za Olimpijske igre. Razmišljao sam o svom nedovršenom studiju medicine i o divnim istinama koje sam naučio o Jehovinim naumima i zbog toga sam potpuno odustao od ideje da se nastavim baviti plivanjem. Otada sam brzo duhovno napredovao. Godine 1972, kada su održane Olimpijske igre u Münchenu (Njemačka), Vera Lúcia i ja simbolizirali smo svoje predanje Jehovi krstivši se u vodi. To je potaklo moju majku da ponovno započne biblijski studij, pa se nakon nekog vremena i ona krstila.

Nakon majčinog krštenja otac se počeo još više protiviti. Na kraju se naša obitelj raspala, a kako sam ja još uvijek bio student, morali smo spajati kraj s krajem, živeći od majčine male mirovine i novca koji smo dobili prodajom kuće. Zbog toga smo Vera i ja odgodili vjenčanje. No moram reći da mi je otac dao neke dobre pouke koje su mi pomogle u donošenju odluka. Često je znao reći: “Ne boj se biti drugačiji” i: “Većina nije uvijek u pravu.” Jedna od njegovih omiljenih uzrečica bila je: “Čovjekova vrijednost mjeri se po tome što daje drugima.”

Živeći kao Jehovin svjedok, imao sam prilike primijeniti očeve odlične savjete. Umro je 1986. i ja sam bio uz njega kad je bio na samrti. Bili smo se ponovo sprijateljili i poštovali jedan drugog. Vjerujem da je bio ponosan na mene jer sam išao njegovim stopama i postao liječnik.

U međuvremenu sam 1974. završio medicinski fakultet. Odlučio sam biti liječnik opće prakse, no kasnije sam nakon malo više razmišljanja zaključio da bih kao kirurg mogao više pomagati svojoj kršćanskoj braći (Djela apostolska 15:28, 29). Tako sam prihvatio izazov te sam se iduće tri godine specijalizirao za kirurga.

U svojoj liječničkoj praksi imao sam jedan vrlo žalostan slučaj, 15-godišnju Svjedokinju koja je imala unutarnje krvarenje. Bila je blijeda i imala vrlo nizak tlak, no bila je pri punoj svijesti i nepokolebljiva u odluci da ne primi krv. Nakon što sam joj povećao volumen krvi, napravio sam endoskopiju i očistio problematično mjesto hladnom slanom otopinom kako bih zaustavio krvarenje. Isprva joj se stanje poboljšalo, no 36 sati kasnije, dok je bila na intenzivnoj njezi, odjednom je ponovo počela krvariti. Dežurni liječnik dao je sve od sebe, no nije mogao zaustaviti krvarenje i održati volumen krvi, tako da je djevojka umrla.

Nakon tog događaja etička komisija suspendirala me s pripravničke prakse i predala moj slučaj regionalnom liječničkom vijeću. Optužili su me za kršenje tri člana pravilnika o liječničkoj etici, zbog čega sam mogao ostati bez liječničke dozvole, a time i bez sredstava za život.

Komisija mi je dala rok od 30 dana da podnesem pismenu obranu. Moji su odvjetnici pripremili pravnu i ustavnu argumentaciju, a ja sam pripremio obranu koja se temeljila na mojoj struci, u čemu mi je pomogao lokalni Odbor za kontaktiranje s bolnicama (OKB), grupa Jehovinih svjedoka čiji je cilj unapređivati suradnju bolnica i pacijenata. Na saslušanju su mi članovi istražne komisije uglavnom postavljali pitanja o stavu koji zauzimam kao liječnik i kao Jehovin svjedok. Međutim, moja se obrana prvenstveno temeljila na medicinskim i znanstvenim argumentima te na izvještajima uglednih kirurga.

Priloženi su dokazi koji su potvrdili da je pacijentica odbila transfuziju krvi i da ja uopće nisam utjecao na nju da donese tu odluku. Na saslušanju je također utvrđeno da  sam od četiri liječnika upitana za stručno mišljenje jedino ja započeo liječenje koje je bilo u skladu sa željama pacijentice i s njenim zdravstvenim stanjem.

Potom je moj slučaj predan na razmatranje istražnoj komisiji koja je trebala glasanjem odlučiti o njemu na plenarnoj sjednici. U deset minuta iznio sam usmenu obranu u kojoj sam se, kao i u prethodnoj pismenoj obrani, usredotočio isključivo na medicinske aspekte. Saslušavši moju obranu, dva su člana komisije rekla da bez obzira na to što nisam koristio transfuziju, liječenje koje sam propisao ima čvrst znanstveni temelj. Jedan drugi liječnik naglasio je da je beskrvno liječenje djelotvorno i da ima manju stopu smrtnosti. Posljednji član komisije rekao je da se ne radi o tome je li davanje transfuzije krvi dobar način liječenja ili nije. Radilo se o tome može li liječnik prisiliti pacijenta na liječenje koje on ne prihvaća, a spomenuti je član komisije smatrao da liječnik nema to pravo. Zato su članovi odbora većinom od 12 naprema 2 glasali za odbacivanje svih optužbi i tako me oslobodili krivnje.

Neke su medicinske ustanove znale pribaviti sudske naloge kako bi prisilile pacijente Svjedoke da prime transfuziju krvi, a ja sam povremeno na sudskim saslušanjima iznosio dokaze koji su pomogli da se ti nalozi ponište. U jednom slučaju radilo se o Svjedoku kojem su natekle krvne žile u jednjaku, a taj problem uzrokuje opasno krvarenje u želucu. Kad je stigao u bolnicu, već je bio vrlo anemičan — hemoglobin mu je pao na 4,7 grama po decilitru. * U početku se na njega nije vršio pritisak da primi krv, nego mu se samo pružilo njegu i ublažilo simptome.

Pacijent je zatim tjedan dana ležao u bolnici, no iznenadio se kad ga je posjetio sudski službenik koji je donio nalog za transfuziju krvi. Sada mu je hemoglobin već bio porastao na 6,4 grama po decilitru i njegovo kliničko stanje bilo je stabilno. Izgleda da je sudac donio odluku na temelju prvog izvještaja o razini hemoglobina, a ne na temelju onog drugog, koji pokazuje da je hemoglobin porastao.

Braća iz OKB-a ponudila su mi pomoć. Pacijent me zamolio da ga pregledam. Nakon pregleda uspio sam ga smjestiti u bolnicu u kojoj mu se pružala mogućnost beskrvnog liječenja. Istovremeno su pacijentovi odvjetnici uložili prigovor na sudski nalog za transfuziju krvi.

Pozvan sam na saslušanje pred sutkinju, koja me ispitivala o zdravstvenom stanju pacijenta. Tom me prilikom opunomoćila da nastavim liječiti pacijenta sve dok traje rasprava o pravovaljanosti sudskog naloga. Do sljedećeg saslušanja pacijentovo se stanje poboljšalo, pa je bio otpušten iz bolnice. Kad sam ponovo bio pozvan na svjedočenje, odvjetnik koji je zastupao bolnicu pitao me mogu li dokazati da postoji znanstveni temelj za liječenje koje sam preporučio. Na njegovu sramotu, pokazao sam mu članak koji je u jednom medicinskom časopisu objavila upravo bolnica koju je on zastupao, a u članku se preporučuje takvo liječenje!

Nakon što je donesena odluka, bili smo presretni zbog toga što je sud podržao naš stav da se oslonimo na alternativno liječenje, a ne na transfuziju krvi. Bolnica je morala platiti sve troškove, pa tako i sudske. Bolnica je uložila žalbu, ali je opet izgubila.

Još od vremena kad sam postao Svjedok Vera Lúcia mi pruža podršku kao odani prijatelj, vrsna žena i uzorna majka naše djece. Kako izlazi na kraj s mnogim izazovima, kao što su vođenje brige o našem domu i djeci, koja su narasla i danas su već živahni momci? U tome uspijeva zahvaljujući svojoj dubokoj ljubavi prema Jehovi i kršćanskoj službi.

 Kao roditelji, djecu smo još kao jako malu učili biblijskim naukama i načelima. Iako živimo užurbanim životom, nastojimo svake godine po nekoliko mjeseci služiti kao punovremeni sluge. Osim toga, dajemo sve od sebe kako bismo se držali svog plana aktivnosti, koji uključuje i redovito čitanje Biblije, svakodnevno razmatranje dnevnog citata te govorenje drugima o našim vjerovanjima u kršćanskoj službi. U posljednje vrijeme naša je obitelj često vodila čak po 12 biblijskih studija tjedno s ljudima koji nisu Svjedoci.

Vera Lúcia i ja također nastojimo uključiti sinove u svoje aktivnosti, no istovremeno poštujemo njihove osobne sklonosti. Smatramo da roditelji trebaju zadovoljiti tri osnovna faktora da bi se mogli odgovarajuće brinuti za obitelj. Prvi je dobro poučavanje, koje se temelji na Božjoj Riječi, Bibliji. Drugi je davanje dobrog primjera, koji djeci jasno pokazuje da njihovi roditelji imaju zdrav strah pred Bogom. Treći je faktor dobro društvo kršćana svake životne dobi i iz svih društvenih sredina, koji mogu mnogočemu naučiti članove obitelji te im prenijeti svoja iskustva i znanja. Supruga i ja postavili smo cilj da u našoj obitelji zadovoljimo te faktore.

Kad se osvrnemo na gotovo 30 godina službe Jehovi, moja supruga i ja možemo reći da nam je nesumnjivo pružio ono najbolje u životu i dao nam mnogo radosti i blagoslova. Iako nisam otišao na Olimpijske igre, još uvijek volim otplivati nekoliko kilometara tjedno. Istina je da zbog svoje liječničke profesije i zbog toga što sam Jehovin svjedok živim veoma užurbanim životom, no smatram da je itekako smisleno i korisno pomagati kršćanskoj braći i sestrama kako bi unatoč kušnjama ustrajali u službi Bogu.

Često me pitaju brine li me to što ću ostati bez posla kad dođe Božji novi sustav i više ne bude bolesti. Na to odgovaram da ću prvi skakati od sreće kad ‘hromac bude skakao kao jelen, i jezik nijemoga pjevao’ i kad ‘nitko od stanovnika ne bude rekao: bolestan sam’ (Izaija 33:24; 35:6).