KAPETAN pomiče poluge gasa prema naprijed, a kopilot javlja da je od kontrole leta dobio dozvolu za uzlijetanje. Sjedeći iza pilotâ kao promatrač u pilotskoj kabini, osjećam kako mi srce lupa dok motori mlažnjaka prigušeno tutnje. Tijelo mi se naglo priljubljuje uz sjedalo dok Boeing 747 postiže sve veću brzinu. Avion uzlijeće savršeno mekano i mi smo u zraku, a pista broj 34 na Novom tokijskom međunarodnom aerodromu nestaje iza i ispod nas.

Nekoliko trenutaka kasnije čujemo snažan prasak i avion se počinje tresti i silovito okretati. Pilotsku kabinu ispunjava zvuk koji nam para uši. To je alarm! Nekoliko crvenih i žutih upozoravajućih svjetala obasjava ploču s instrumentima dok kopilot pokušava ispraviti kurs aviona.

“Vatra na motoru broj tri!” viče kapetan dok pritiska dugme kojim utišava alarm. “Nema rotacije, nema tlaka ulja, nema hidrauličkog tlaka u motoru broj tri”, kaže kopilot. “Oduzmi gas motoru broju tri. Prekini dotok goriva u motor broj tri. Motor broj tri izvan pogona.” Nakon izdavanja svake komande jedan pilot izvršava odgovarajuću radnju, a drugi potvrđuje da je radnja izvršena. Potpuno usklađenim pokretima koji kao da su uvježbani, piloti zajednički rješavaju nastali problem. Zadivljuje me kako mirno, a opet odlučno rade na tome da situaciju dovedu pod kontrolu.

Kopilot se potom putem radiouređaja javlja kontroli leta i traži dozvolu za prisilno slijetanje te moli da oprema za slučajeve opasnosti bude spremna. Nakon toga obavještava stjuarde i stjuardese da putničku kabinu pripreme za prisilno slijetanje.

Kad posada obavi sve radnje koje su navedene na popisu za provjeru aviona u slučaju nužde, pokušavam otrti znoj s čela dok se čvrsto držim za sjedalo! Na moje veliko olakšanje, avion se mekano prizemljio. Ujedno se osjećam pomalo glupo zbog toga što sam se toliko uplašio. Znate, ništa od gore  navedenog nije se uistinu dogodilo. Nisam letio nad Japanom. Sjedio sam u suvremenom simulatoru leta (sličnom onome na slici iznad) u United Airlinesovom centru za letenje u Denveru (Colorado, SAD). Posada aviona samo je vježbala. Za mene — veterana na kompjuterskim simulatorima leta — ovo je bilo uzbudljivo iskustvo.

Različite posade aviona svakodnevno izvedu na stotine sličnih vježbi u simulatorima poput ovoga. Radi čega? Radi obučavanja posade i radi sigurnosti putnika — vaše sigurnosti. No zbog čega se ta obuka provodi u simulatorima, a ne u pravim avionima? Mnogo je razloga za to, no prije nego ih razmotrimo, pogledajmo sam razvoj simulacije leta.

Tijekom prvog i drugog svjetskog rata osnovane su škole u kojima se pomoću primitivnih simulatora leta nastojalo udovoljiti sve većoj potrebi za osposobljenim pilotima. U kasnim ‘60-im godinama 20. stoljeća simulacija u avijaciji naglo je uznapredovala zahvaljujući tome što su simulatori postali veoma precizne kopije aviona. Simulatori su čak počeli kopirati neke jedva zamjetne detalje, primjerice ponašanje aviona ovisno o njegovoj težini i količini goriva u njemu. Takvi činioci utječu na upravljanje avionom. Nadalje, za vrijeme leta gorivo izgara, uslijed čega se mijenjaju letačke karakteristike aviona. Napredak u elektronici i kompjuterizaciji omogućio je simulaciju ovih i mnogih drugih uvjeta leta.

Cilj je izraditi simulatore koji bi što je moguće stvarnije dočaravali pravi let. Zbog toga suvremeni simulatori imaju velika, izdržljiva hidraulička postolja koja im omogućavaju šest stupnjeva kretanja. Cijeli sustav pokreću ogromne hidrauličke pumpe koje se u svim smjerovima mogu gibati tako da posadu mogu u trenu izložiti sili ubrzanja od +1 do -1 g. *

Sve što se pilotima dešava nakon podešavanja komandi, odvija se istom brzinom kao i u stvarnosti — kao da su u pravom avionu. Ubrzavanje, usporavanje, okretanje oko uzdužne osi, rotiranje oko poprečne osi, slijetanje na pistu i na neravni teren te vremenske uvjete pilot ne osjeća samo unutarnjim uhom nego i ostalim dijelovima tijela.

Napredak je postignut i u primjeni kompjuterski izrađenih vizualnih sustava koji dočaravaju neke zračne luke i njihov okolni teren. Te stvarne slike projiciraju  se na ekrane koji okružuju prednju stranu pilotske kabine simulatora. Kut pod kojim se projiciraju slike iznosi do 180 stupnjeva u širinu i do 40 stupnjeva u visinu. Simulatori omogućavaju pilotu da “leti” pod svim vremenskim uvjetima — po snijegu, kiši, kad sijeva, po tuči i po magli — te danju, u sumrak i noću.

Put do simulatora koji sam posjetio vodi preko metalnog mosta koji premošćuje 6 metara širok jaz između “zemlje” i velike bijele kutije bez prozora, montirane na ogromnoj pomičnoj platformi. Uređaj izgleda poput nekakvog Mjesečevog lendera ili divovskog pauka.

Kad uđete unutra, imate osjećaj da ste kročili u samu pilotsku kabinu nekog pravog aviona. Vidite sve brojčanike, indikacijska svjetla, mjerne instrumente, prekidače i poluge, koji su točno podešeni prema avionu po kojem su izrađeni. Terry Bansept, moj vodič i stručni poznavalac simulatorâ leta, rekao je da su mnoge od tih ploča i sami instrumenti zapravo pravi dijelovi aviona.

Terry mi je objasnio da se simulatore leta sada izrađuje u stvarnoj veličini, da su krajnje funkcionalni te da su vjerne kopije pilotskih kabina različitih modela aviona. Kako su se simulatori leta sve više koristili, u avijaciji se  shvatilo da piloti u njima mogu proći vrhunsku letačku obuku. Pored toga što na njima uče letjeti, piloti u sklopu obuke na simulatoru uvježbavaju sigurnosne postupke u slučaju nužde.

Ukoliko je simulator dovoljno vjerna kopija aviona, piloti čak mogu bilježiti vrijeme koje provedu u njemu, kao da su letjeli u pravom avionu. Pod određenim okolnostima gotovo cjelokupna obuka i provjera pilota mogu se obaviti u simulatoru.

Simulatori su praktični iz više razloga. Time što zamjenjuju prave zrakoplove, štede gorivo i motorna ulja. Ujedno smanjuju gužvu u zračnom prometu, buku i atmosfersko zagađenje, troškove obuke i troškove pogona aviona. “Pad” simulatora ne uzrokuje nikakve gubitke i nema ozlijeđenih.

“Simulatori mogu smanjiti broj nesreća prilikom obuke pilotâ”, rekao je Terry. “Na njima se može uvježbavati razne postupke u slučaju nužde, primjerice u slučaju nastanka požara na motoru, otkazivanja stajnog trapa aviona, pucanja gume na kotaču, potpunog gubitka potiska motora, lošeg vremena, jakih udara vjetra i zračnih vrtloga, zaleđivanja i otežane vidljivosti.” Isto tako, pilot može proći detaljnu obuku o mehanici aviona, pa se kvarove i zatajenja sustava može otkloniti bez opasnosti po avion i ljudske živote.

Govoreći o tome, iskusni pilot J. D. Whitlatch primijetio je sljedeće: “U simulatorima radimo prema scenarijima na temelju kojih je moguće dobiti 6 milijuna kombinacija različitih događaja i okolnosti. Posade aviona nipošto ne bismo mogli obučiti za djelovanje u toliko različitih situacija da se obuka provodi u pravom avionu.”

U Sjedinjenim Državama simulatore pažljivo ispituju i atestiraju Uprava federalne avijacije (FAA), probni piloti i tehničari. Svakoga dana prije početka obuke tehničari popravljaju i provjeravaju svoje simulatore te “lete” u njima kako bi se uvjerili da će vjerno zamijeniti avion. Kad u pravim avionima dođe do kakvih promjena, iste se promjene moraju izvršiti i na simulatorima. Svakih šest mjeseci predstavnik FAA-e “leti” u simulatorima kako bi se uvjerio u njihovu preciznost.

Na temelju podataka iz crnih kutija i tonskih zapisa glasova u pilotskoj kabini koji su pronađeni na mjestima nesreće, inženjeri mogu programirati simulatore tako da na njima ponove iste uvjete leta i kvarove do kojih je došlo kod stvarnih i specifičnih avionskih nesreća. Te informacije i simulacija mogu pomoći istražiteljima da utvrde uzrok pojedinih nesreća. Pored toga, ti podaci mogu pomoći budućim generacijama pilota da nauče ispravno reagirati kad iskrsnu neočekivani problemi. Te podatke koriste i proizvođači aviona i njihovih dijelova jer na temelju njih mogu ubuduće projektirati i konstruirati bolje avione i pojedine dijelove aviona.

Ako se istragom otkrije da je do nesreće došlo, ili zamalo došlo, greškom pilota, može se uvesti obuka kojom će se pilote poučiti da izbjegnu slične greške u budućnosti. Iskusni pilot Lew Kosich kaže: “Događaji koje prikazujemo nisu izmišljeni; oni su se zbilja negdje odigrali.” U nastojanju da poboljšaju reakcije pilota, obuku te na koncu konca i samu sigurnost putnika, stručnjaci s područja avioindustrije stalno istražuju i oživljavaju stvarne situacije te prate reakcije pilota.

I dok sada — pod budnim okom svog kopilota Terrya — pokušavam “Boeing 747” “prizemljiti” na “Aerodrom Charles de Gaulle”, očekujem ugodni zvuk škripe guma koje dodiruju asfaltnu površinu piste. Opa, krivi manevar blokira ekran simulatora! Upravo sam “Boeing 747” zabio u kontrolni toranj!

Kako samo možemo biti sretni što su piloti koji upravljaju putničkim avionima pravi stručnjaci — a to jednim dijelom možemo zahvaliti i simulatorima leta. Sljedeći puta kad budete letjeli avionom, možete biti uvjereni da se i vi i ostali putnici nalazite u rukama vrhunski obučenih pilota. (Prilog suradnika.)