OVAJ komentar ukazuje na jedan rastući trend u svijetu sporta. Značajan porast popularnosti sportova kao što su skydiving (skakanje padobranom i izvođenje likova u slobodnom sastavu), slobodno penjanje po ledu, paragliding (padobransko jedrenje) i BASE jumping (skakanje padobranom s fiksnih objekata kao što su zgrade, mostovi i litice) ukazuje na to da je današnji svijet opčinjen rizikom. Daske za skijanje, brdski bicikli, skateboardi i role koriste se i za iskušavanje krajnjih osobnih granica prilikom savladavanja najstrmijih planina, najviših litica te postizanja najdužih skokova. I kao što se navodi u časopisu Time, sve veća popularnost “ekstremnih sportova” — sportova u kojima se natjecatelji izlažu velikim rizicima — ističe živu želju milijuna da idu “praktički do krajnjih granica, kada kombinacija opasnosti, vještine i straha stvara kod učesnika, kako smjelih vikend-sportaša tako i profesionalnih sportaša, osjećaj da prekoračuju svoje osobne granice”.

Međutim, sve veću popularnost ovih sportova prati i visoka cijena koju plaćaju pojedinci koji se njima bave. Sve više ljudi zadobiva ozljede u relativno sigurnim sportovima koji prelaze u ekstreme. Tako je 1997. odjele hitne pomoći u Sjedinjenim Državama posjetilo preko 33 posto više osoba koje su se ozlijedile na skateboardu, 31 posto više onih koji su se ozlijedili skijajući na dasci te 20 posto više onih koji su se ozlijedili pri slobodnom penjanju. Što se tiče ostalih sportova, posljedice su još drastičnije, što je vidljivo iz sve većeg broja smrtnih slučajeva povezanih s ekstremnim sportovima. Poklonici tih sportova svjesni su spomenutih opasnosti. Jedna žena koja se bavi ekstremnim skijanjem kaže: “Stalno imam osjećaj da mi je smrt za petama.” Jedan profesionalni skijaš na dasci rezimirao je to rekavši da “ako se ne povrijediš, to znači da se ne naprežeš dovoljno snažno”.

Kako bi kršćani, kad uzmu u obzir ove činjenice, trebali gledati na sudjelovanje u takvim aktivnostima? Kako nam Biblija može pomoći prilikom donošenja  odluke trebamo li se baviti ekstremnim sportovima? Razmatranje Božjeg gledišta o svetosti života pomoći će nam da pronađemo odgovore na ova pitanja.

Biblija nam kaže da je Jehova “izvor životu” (Psalam 36:9). No pored toga što je stvorio ljude, s puno nam je pažnje dao sve što je potrebno da bismo se radovali životu (Psalam 139:14; Djela apostolska 14:16, 17; 17:24-28). Stoga je razumno zaključiti da on od nas očekuje da se brinemo za ono što nam tako ljubazno daje. Zakoni i načela dana izraelskom narodu pomažu nam to shvatiti.

Mojsijev zakon tražio je od pojedinca da poduzme odgovarajuće mjere kojima bi se zaštitilo život drugih ljudi. U slučaju da se to nije učinilo i da je zbog toga netko izgubio život, osobu koja je mogla spriječiti tragediju smatralo se krivom za krv. Naprimjer, kućevlasniku je bilo zapovjeđeno da na ravnom krovu svoje nove kuće podigne zidić ili napravi ogradu. Ukoliko to ne bi učinio, pa bi netko pao s krova i poginuo, krivnja za krv bila bi na njegovom domu (5. Mojsijeva 22:8). Ako bi vol iznenada probo neku osobu i usmrtio je, vlasnika vola nije trebalo smatrati odgovornim za to. No, s druge strane, ukoliko bi nekoga probo vol za kojeg se znalo da je opasan i njegov je vlasnik već bio upozoren na to, ali ga nije dobro pazio, tada bi vlasnik snosio krivicu za krv i mogao je biti ubijen (2. Mojsijeva 21:28, 29). Budući da je u Jehovinim očima život dragocjen, njegov je Zakon odražavao osobitu brigu za očuvanje i zaštitu života.

Vjerni su Božji sluge razumjeli da su se ova načela odnosila i na situacije u kojima izlažemo riziku svoj život. Jedan biblijski izvještaj govori o tome kako je David izrazio želju da se ‘napije vode iz studenca betlehemskog’. Betlehem je u to vrijeme bio u rukama Filistejaca. Čuvši Davidovu želju, tri njegova vojnika probila su se u filistejski logor, zahvatila vode iz betlehemskog studenca i donijela je Davidu. Kako je David reagirao? Odbio je piti tu vodu i prolio ju je na zemlju. Rekao je: “Ne dao mi Bog moj da to učinim! Eda li ću piti krv tih ljudi koji ne mariše za život svoj? Jer je donesoše ne mareći za život svoj” (1. Dnevnika 11:17-19). Davidu je bilo nezamislivo izlagati nečiji život opasnosti zbog osobnog zadovoljstva.

Isus je reagirao na sličan način kad ga je Đavo, vjerojatno u viziji, pokušao navesti da se baci s vrha hramskog zida kako bi vidio hoće li ga anđeli zaštititi od povreda. Isus je odgovorio: “Ne iskušavaj Jehovu, svog Boga” (Matej 4:5-7). Da, i David i Isus bili su svjesni da je u Božjim očima neispravno izlagati se nepotrebnim rizicima koji bi mogli ugroziti ljudski život.

Dok razmišljamo o ovim primjerima, možemo se pitati: ‘Gdje povući jasnu granicu kad se radi o ekstremnim ili opasnim sportovima? Budući da čak i najobičniji oblik rekreacije koji sam po sebi nije opasan može prijeći granice ekstremnog, na temelju čega možemo odrediti dokle smijemo ići?’

Poštena procjena svake aktivnosti u koju se namjeravamo upustiti pomoći će nam da pronađemo pravi odgovor. Primjerice, mogli bismo se pitati: ‘Koja je stopa nesretnih slučajeva u tom sportu? Jesam li prošao potrebnu obuku i imam li potrebnu opremu koja će me zaštititi od ozljeda? Što će se desiti ako padnem, krivo procijenim skok ili ako zakaže moja sigurnosna oprema? Hoće li se desiti neka manja nezgoda ili postoji mogućnost da se teško ozlijedim odnosno poginem?’

Izlaganje nepotrebnim rizicima u ime rekreacije može utjecati na dragocjeni odnos koji pravi kršćanin ima s Jehovom, kao i na nečiju prikladnost za posebne prednosti u skupštini (1. Timoteju 3:2, 8-10; 4:12; Titu 2:6-8). Jasno je da kršćani postupaju ispravno ako uzimaju u obzir Stvoriteljev stav prema svetosti života čak i kad sudjeluju u rekreativnim aktivnostima.