PARKET tradicionalne burze izgleda kao kaotična tržnica. Rukama se šalju signali koji (nekome tko je neupućen) djeluju misteriozno, na ekranima se pojavljuju šifrirane poruke koje se izmjenjuju mahnitom brzinom, dok brokeri, ili posrednici na burzi vrijednosnih papira, svim silama nastoje nadglasati jedni druge i opću graju koja vlada oko njih.

No, mnogi ljudi kojima je tržište vrijednosnih papira nekad bilo nepoznanica danas ulažu u vrijednosne papire. Zašto? Između ostalog, zato što je Internet omogućio ulagačima da začas dođu do vijesti o financijskom poslovanju, koriste usluge investicijskih savjetnika te stupe u kontakt s burzovnim posrednicima. Paul Farrell, glavni urednik Wall Street Newsa, piše: “[Individualnim ulagačima] ulaganje preko Interneta zaista znači otvaranje novih mogućnosti, početak nove zlatne groznice i stjecanje slobode da sami donose odluke, s time da imaju priliku postati financijski neovisni i raditi kod kuće.”

S druge strane, neki savjetnici za financije uznemireni su zbog toga što mnogi ljudi pokazuju velik interes za ulaganje u tržište o kojem možda veoma malo znaju. Jedan investicijski posrednik koji ima preko 38 godina iskustva u poslovanju vrijednosnim papirima rekao je za Probudite se!: “Sve više ljudi kupuje dionice imajući u vidu špekuliranje, a ne ulaganje. Neki to zovu ulaganje, no oni ne znaju ništa o poduzeću [čije dionice] kupuju i prodaju.”

Koje biste faktore trebali odvagnuti prije nego što uložite novac? Može li se trgovina vrijednosnim papirima nazvati igrom na sreću, budući da podrazumijeva i određenu mjeru rizika? Razmotrimo najprije kako se posluje na burzi.

Da bi poduzeća mogla dobro poslovati, potreban im je kapital, ili investicijski novac. Kad poduzeće napreduje i treba mnogo kapitala, njegova uprava može odlučiti da dio dionica ponudi javnosti na otkup. Jedan priručnik o tržištu vrijednosnih papira ilustrira to na sljedeći način: “Dionice su dijelovi kolača nekog poduzeća. Kada kupite dionice, postajete vlasnik jednog dijela kolača, odnosno poduzeća.”

Tržnica je mjesto na kojem se kupci i prodavači sastaju i trguju. Slično tome, burza vrijednosnih papira je tržnica na kojoj se kupuju i prodaju vrijednosni papiri. Prije nego što se razvila burza, brokeri su trgovali vrijednosnim papirima u kavanama i na cesti. Sklapanje trgovačkih poslova pod jednim drvetom platane u Wall Streetu 68 dovelo je do nastanka Njujorške burze. * Danas burze postoje u mnogim zemljama svijeta. Svakog radnog dana u bilo koje vrijeme negdje u svijetu otvorena je neka burza.

Kad ulagač želi kupiti ili prodati dionice, obično kod nekog brokera otvara nalog za kupovinu ili prodaju. Danas se nalozi za kupovinu ili prodaju dionica mogu izdati putem  telefona, Interneta ili osobno. Zatim broker treba izvršiti nalog u ime svog klijenta. Ako se dionice kupuju ili prodaju na klasičnoj burzi, brokerska kuća šalje na nju jednog od svojih brokera kako bi ih u ime ulagača kupio ili prodao. No zadnjih su godina neke burze usvojile potpuno kompjuteriziranu trgovinu, kod koje se transakcije mogu izvršiti praktički odmah nakon što se brokeru izda nalog za kupovinu ili prodaju. Te se transakcije zatim upisuju u burzovne kotacije — elektronske izvještaje koji sadrže aktualnu tržišnu vrijednost vrijednosnih papira i detalje o aktivnostima vezanim za njih.

Kao i na aukciji, kupovnu ili prodajnu cijenu dionica obično određuju konkurentske ponude. Na cijenu dionica ujedno mogu utjecati izvještaji o poslovanju i zaradi poduzeća te izgledi za uspjeh poslovnog pothvata. Ulagači nastoje jeftino kupiti dionice i zaraditi njihovom prodajom nakon što im poraste vrijednost. Osim toga, dio zarade poduzeća može se podijeliti vlasnicima dionica u obliku dividende. Neki ljudi kupuju dionice kao dugoročnu investiciju; drugi redovito njima trguju, nadajući se da će zaraditi kad u kratkom roku drastično poraste cijena dionica.

Uobičajeno je da se trgovina dionicama obavlja telefonom, no u zadnje vrijeme sve više raste popularnost on-line trgovine (kupovine i prodaje dionica putem Interneta). The Financial Post izvještava da je u Sjedinjenim Državama broj transakcija koje se vrše putem Interneta “porastao s otprilike 100 000 dnevno u 1996. na gotovo 500 000, koliko je zabilježeno krajem lipnja [1999], s time da se u Sjedinjenim Državama gotovo 16% svih transakcija obavlja elektronskim putem”. U Švedskoj je 1999. oko 20 posto svih burzovnih transakcija obavljeno putem Interneta.

Naizgledna jednostavnost trgovine vrijednosnim papirima putem Interneta i pristup informacijama koje su prije bile dostupne samo brokerima i profesionalnim trgovcima potakli su mnoge individualne ulagače da se počnu baviti dnevnom trgovinom putem Interneta, odnosno redovnom kupovinom i prodajom vrijednosnih papira. Neki su se zbog te trgovine putem Interneta odrekli svog unosnog posla. Zbog čega? “Ne treba puno objašnjavati zašto je to toliko privlačno”, piše časopis Money. “Nemate šefa, potpuno sami odlučujete kako ćete i kada vršiti transakcije, a usto vam se pruža mogućnost — barem tako izgleda — da zaradite mnogo novca.” Časopis citira izjavu jednog 35-godišnjaka koji je dao otkaz u firmi u kojoj je godišnje zarađivao 200 000 dolara da bi se kod kuće bavio trgovinom vrijednosnim papirima: “Postoji li neki drugi posao kod kojeg nemate ni robu ni namještenike, a ne plaćate niti najamninu za poslovni prostor, nego samo tipkate po tastaturi i zarađujete za život?”

Stručnjaci upozoravaju da trgovina vrijednosnim papirima nije tako jednostavna kao što se novom ulagaču možda čini. Jedan psihijatar koji se bavi proučavanjem stresa u trgovini vrijednosnim papirima primjećuje: “Ta je trgovina varljiva i naizgled jednostavna, no ja je nazivam najtežim oblikom lake zarade.” Beskonačni dotok financijskih izvještaja i savjeta povlači za sobom neke neželjene posljedice. Ranije citirani Paul Farrell primjećuje: “Neprestana bujica informacija koje brzinom munje stižu do svakog pojedinog aktera u toj igri — kako individualnog ulagača tako i trgovca koji radi za neku instituciju — uzrokuje ozbiljne psihičke posljedice: veliku živčanu napetost, frustracije i stres.”

Samouvjerenost također može biti zamka. Jane Bryant Quinn, kolumnistica koja piše o financijskim temama, upozorava na opasnosti koje prijete trgovcima vrijednosnim papirima: “Ljudi ovako razmišljaju: ako je kormilo — odnosno miš — u mojoj ruci, stvari ne mogu krenuti  po zlu. Uvijek ću moći na vrijeme intervenirati.” Gđa Quinn dodaje: “Budući da možemo doći do informacija koje koriste profesionalci, počinjemo misliti da smo i mi profesionalci.” Premda se u medijima često navode priče o ulagačima koji su se preko noći obogatili vršeći burzovne transakcije, trgovanje vrijednosnim papirima neminovno povlači za sobom određene rizike. Neki su ulagači veoma uspješni. Drugi su pretrpjeli velike gubitke.

Investicijski savjetnici preporučuju potencijalnim ulagačima da prije nego što se odluče za kupovinu ili prodaju dionica nekog poduzeća istraže njegovo prijašnje poslovanje i izglede za poslovanje u budućnosti, potražnju njegovih proizvoda, poslovnu konkurenciju i neke druge faktore. Te vam informacije obično mogu pružiti brokeri i druge financijske institucije. Mnogi se ulagači prije kupnje dionica savjetuju sa stručnjacima za financijsko planiranje. * Ako se ulagač podrobnije raspita o poslovanju poduzeća, može izbjeći i situaciju u kojoj bi se njegov novac koristio za podupiranje nekog poslovnog projekta koji se kosi s etičkim normama. (Vidi Probudite se! od 8. veljače 1962, stranice 21-3 [engl.].)

Imajući u vidu rizike koji su povezani s burzovnim transakcijama, je li kupovanje vrijednosnih papira isto što i igranje igara na sreću? Rizik je u određenoj mjeri prisutan kod gotovo svih financijskih ulaganja. Neki ljudi kupuju nekretnine, ne znajući hoće li s vremenom vrijednost imovine porasti ili pasti. Drugi polažu novac u banku, vjerujući da će njihova ušteđevina biti na sigurnom. Premda na burzi vrijednosnih papira vladaju složeniji odnosi, mogli bismo jednostavno reći da onaj tko ulaže u dionice kupuje dio poduzeća, nadajući se da će ono uspješno poslovati i da će porasti vrijednost njegovih dionica.

Takvo ulaganje razlikuje se od igranja igara na sreću, budući da je vlasnik dionica kupio dio poduzeća. On te dionice može prodati, a može ih i čuvati, očekujući da će im jednog dana porasti vrijednost. To se ne može reći za osobu koja troši novac za kockanje u kasinu ili za igranje drugih igara na sreću. Iako ima vrlo male šanse, onaj tko igra igre na sreću nastoji predvidjeti ishod koji je vrlo neizvjestan i dobiti ulog jedne ili više osoba koje su izgubile.

Koliki rizik ulagač može prihvatiti? To je pitanje o kojem svaki ulagač treba sam odlučiti. Dakako, nije mudro da se netko upušta u rizik da uloži više novca nego što je spreman izgubiti.

Neki su u želji da materijalno osiguraju svoje sadašnje i buduće potrebe odlučili uložiti novac u burzu vrijednosnih papira. Pri donošenju odluka o takvim financijskim pothvatima važan je motiv. Ranije citirana Jane Bryant Quinn kaže: “Zavist prema onima kojima se posrećilo te su se obogatili može u ulagačima stvoriti najgore pobude.” Te riječi podsjećaju na savjet koji je prije gotovo 2 000 godina u pismu upućen jednom mladiću: “Oni koji su odlučili obogatiti se padaju u iskušenje i zamku i mnoge bezumne i štetne želje, koje guraju ljude u uništenje i propast. Jer je ljubav prema novcu korijen svih vrsta štetnih stvari, i težeći za tom ljubavi neki su odvučeni od vjere i isprobadali su se mnogim bolima” (1. Timoteju 6:9, 10).

Odluka o tome na koji način uložiti svoj novac osobna je stvar svakog pojedinca. Ulagač koji razborito razmišlja i zadovoljan je ako može zbrinjavati osnovne životne potrebe trebao bi financijske stvari zadržati na mjestu koje im pripada, ne zanemarujući svoje obiteljske odgovornosti i duhovne potrebe.