RODIO sam se u listopadu 1938. u selu Stenjatinu. Majka je umrla dva tjedna nakon mog rođenja, a otac je poginuo 1944. u sovjetskoj armiji, boreći se protiv Njemačke. Sestre mog oca, Olena i Anna, uzele su me k sebi i odgojile.

Još kao dječak poznavao sam nekoliko Jehovinih svjedoka u našem gradu. Meni i drugima govorili bi o Mesijanskom Kraljevstvu kad god bi im se za to ukazala prilika. S vremenom sam se sprijateljio s nekim mladim Svjedocima. Kad su ih sovjetski vojnici odveli i deportirali u Sibir, nisam mogao doći sebi od iznenađenja.

No nisu svi Svjedoci protjerani. Stepanu, Svjedoku koji je živio u mom susjedstvu, vlasti su dozvolile da ostane jer ostali članovi njegove obitelji nisu bili Svjedoci. Bio je šest godina stariji od mene i kad sam napustio školu, radio sam s njim kao tesar. On je sa mnom proučavao Bibliju, koristeći se pritom bilo kojim izdanjem časopisa Kula stražara do kojeg se moglo doći. Stepan, koji i sada u Estoniji služi pravome Bogu, Jehovi, bio je presretan kad sam se krstio u srpnju 1956.

Protivljenje je bilo sastavni dio života svakog Jehovinog sluge u Ukrajini. Organi vlasti pretraživali su kuće u potrazi za biblijskom literaturom, pa sam imao više tajnih mjesta na kojima sam je skrivao. Tetke Olena i Anna bile su grkokatolkinje i nije im bilo drago što sam povezan sa Svjedocima. Čak su pokušavale utjecati na mene kako bih se prestao družiti s njima. Ponekad sam se znao osjećati poput apostola Pavla, kao da sam “pod krajnje velikim pritiskom preko svoje snage”. No snaga koju sam crpio iz svog odnosa s Jehovom Bogom pomogla mi je da podnesem svaku kušnju (2. Korinćanima 1:8; Filipljanima 4:13).

Služenje vojske u sovjetskoj armiji bilo je obavezno za mladiće koji su napunili 18 godina. Zbog svoje biblijske spoznaje čvrsto sam odlučio ostati neutralan po pitanju stvari ovog svijeta, što je značilo da odbijam stupiti  u redove sovjetske armije (Izaija 2:4; Ivan 17:14-16). Olena i Anna nagovarale su me da odem u vojsku unatoč tome što je njihov vlastiti brat, a moj otac, izgubio život u ratu.

Po primitku poziva za vojsku otišao sam do vojnog zapovjedništva našeg područja i objasnio svoj stav. Smjesta su me uhapsili i zadržali u zatvoru dok ne pripreme optužbe protiv mene. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost; čak ni moje tetke nisu bile obaviještene o datumu održavanja suđenja. Sucu, tužitelju i dvočlanoj poroti dao sam temeljito svjedočanstvo. Sve je bilo gotovo za 20 minuta. Moja kazna — pet godina zatočeništva i još dodatnih pet godina gubitka nekih građanskih prava.

Nakon suđenja odveden sam u zatvor u Lvovu. Ta tri mjeseca od hapšenja do prebacivanja u radni logor bio sam odvojen od kršćanske braće, a nisam imao ni Bibliju ni biblijsku literaturu. Međutim, ostao sam duhovno aktivan svjedočeći ostalim zatvorenicima, kojima je bilo teško razumjeti zašto sam odbio služiti vojsku. Tijekom tih mjeseci oslanjao sam se na ono što sam naučio tokom osobnog studija prije zatočenja. Iz tog sam iskustva izvukao vrijednu pouku: Osobni biblijski studij pomaže nam stvoriti takoreći duhovne zalihe, koje nas održavaju duhovno živima kad se pojave kušnje (Ivan 14:26).

U travnju 1958. prebačen sam u radni logor broj 21 u blizini Dnepropetrovska, više od 700 kilometara daleko od kuće, gdje sam trebao odslužiti preostali dio kazne. Tamo smo ustajali u šest sati ujutro i nakon što bismo doručkovali, potrpali bi nas u kamione i odvezli na gradilište koje je bilo oko 50 kilometara udaljeno od logora. Na gradilištu smo radili osam sati, nakon čega su nas vraćali u logor, gdje smo provodili noć.

Spavali smo u barakama u kojima je bilo smješteno po stotinjak zatvorenika. Hrana je bila slaba, a životni uvjeti spartanski; no barem sam imao društvo dvojice Svjedoka, koji su bili sa mnom u istom dijelu logora. Svaki od nas svesrdno se trudio hrabriti ostalu dvojicu. To je još jedan način na koji Jehova jača svoje sluge kad se nađu u nevolji — putem druženja sa suvjernicima (2. Korinćanima 7:6).

U čitavom je logoru bilo 12 Svjedoka. Članovi obitelji nekih od njih bili su na slobodi, pa su nam krišom slali listove časopisa Kula stražara sakrivene u paketima s hranom. Stražari su otvarali većinu paketa i provjeravali njihov sadržaj prije nego bi nam ih predali. No, da stražari ne bi pronašli listove Kule stražare, braća bi ih omotala u plastičnu foliju i stavila u limenke s marmeladom, koje se stražari nisu trudili otvarati. Dobivene članke prepisali bismo ručno i potom ih razdijelili između sebe.

Također smo se svesrdno trudili propovijedati o Božjem Kraljevstvu, a Jehova je blagoslovio naš trud. Naprimjer, upoznao sam jednog zatvorenika po imenu Sergej, koji je prije zatočenja radio kao računovođa u jednom državnom poduzeću u istočnoj Ukrajini. Kada je na njegovom radnom mjestu otkrivena pronevjera, njega se proglasilo krivim i osudilo na deset godina zatvora. Nekoliko Svjedoka u zatvoru proučavalo je s njim, služeći se časopisima do kojih su mogli doći.  Sergej je povoljno reagirao na tu pouku i na kraju mi rekao: “Kad izađem iz logora, želim se krstiti kao Svjedok Jehove!” Sergej je održao svoju riječ i krstio se nedugo nakon što je pušten na slobodu te je sve do svoje smrti lojalno služio Jehovi.

Iz zatočeništva sam pušten u siječnju 1963, nakon čega sam se vratio u svoje rodno selo Stenjatin. Gotovo sam odmah osjetio da u skupštini u Sokalu nešto nije u redu. Odnosi među braćom bili su zategnuti. U čemu je bio problem? Što je dovelo do takvog nesigurnog stanja u skupštini?

Sovjetske vlasti godinama su nastojale posijati sjeme nejedinstva među Jehovin narod, odvodeći braću na saslušanje i nabacujući im kako Sjedinjene Američke Države koriste Svjedoke za promicanje svojih interesa. Vladini službenici govorili su da bi Svjedoci u Sovjetskom Savezu trebali osnovati svoju vlastitu organizaciju, dodajući da bi ih tada država pustila na miru te bi mogli slobodno, bez proganjanja, prakticirati svoju religiju. Službenici su nam to prikazivali kao nešto privlačno.

Zatim je u izdanju Kule stražare od 15. studenog 1962, to jest u kasnijem ukrajinskom izdanju od 1. srpnja 1964, izašlo novo razumijevanje 13. poglavlja Rimljanima. Do tog smo vremena razumjeli da su ‘više vlasti’ koje se spominju u 1. retku Jehova Bog i Isus Krist, no u Kuli stražari navedeno je da ‘više vlasti’ zapravo predstavljaju zemaljske vladavine i da su one “od Boga (...) postavljene na svoje relativne položaje” (Rimljanima 13:1).

Nekim je Svjedocima bilo teško povjerovati u ovo izmijenjeno shvaćanje budući da su vođe zemaljske vladavine u Sovjetskom Savezu nastojale na veoma okrutan način zbrisati pravo obožavanje Boga. Zbog toga su ti Svjedoci mislili da Kulu stražaru s tim novim razumijevanjem nije izdala službena organizacija Jehovinih svjedoka. Mislili su da su te informacije krivotvorili neki koji su napravili kompromis s državnim vlastima kako bi naveli Svjedoke na veću podložnost sovjetskoj državi.

Tako se svaki Jehovin sluga u Ukrajini suočio s pitanjem koja je grupa u pravu, a koja nije. Promatrao sam Svjedoke koji su podupirali jednu ili drugu stranu u tom sporu i pitao se: “Kakvi su im motivi?” Ubrzo sam jasno raspoznao razliku između te dvije strane.

Većina Jehovinih svjedoka, od kojih neki vjerojatno nisu u potpunosti razumjeli novo objašnjenje 13. poglavlja Rimljanima, željela se lojalno držati Jehove i njegove organizacije. Međutim, drugi su počeli izražavati sumnju u to da novije publikacije Watch  Tower Bible and Tract Societya i dalje stižu od službene organizacije Jehovinih svjedoka. Ti su pojedinci ujedno naginjali ekstremnim stavovima u mnogim pitanjima. Naprimjer, smatrali su da je neispravno da mladenka na dan svog vjenčanja nosi bijelu haljinu i da supružnici nose vjenčano prstenje. Određeni broj osoba napustio je organizaciju. Međutim, s vremenom je priličan broj njih uvidio svoju pogrešku i vratio se kako bi služio Jehovi.

Usprkos tome što su naše kršćanske aktivnosti bile zabranjene, tjedne smo sastanke održavali u grupama od 10 do 15 osoba kad god nam je to bilo moguće. Iz sastanaka smo crpili duhovnu snagu, kako iz proučavanja Biblije tako i iz druženja nakon sastanaka. Izmjenjivali bismo iskustva i to nam je pomoglo da uvidimo kako svatko od nas vodi istu borbu. Primili smo k srcu riječi koje je napisao apostol Petar: “Što se tiče patnji, iste [se] stvari nanose cijeloj zajednici vaše braće po svijetu” (1. Petrova 5:9).

Razgovori na tim sastancima temeljili su se na člancima iz Kule stražare. Kako su ti časopisi stizali do nas? Svjedoci koji su služili kao kuriri prenosili su kopije mikrofilmova preko granice u Ukrajinu. Te se filmove po već utvrđenom redoslijedu prosljeđivalo od jednog Svjedoka do drugog. Oni bi tada izradili dovoljan broj kopija za svoju skupštinu. Ponekad sam i ja učestvovao u izradi tih kopija. Danju bih radio na svom poslu, a potom noću nastavio raditi u službi Jehovi, izrađujući časopise ili obavljajući neke druge poslove. Bio je pravi izazov stizati sve na vrijeme, no oni među nama koji su imali odgovornosti u organizaciji naučili su da Jehova “daje snagu umornome” (Izaija 40:29).

Sami smo stvarali prilike za razgovor o Bibliji s ljudima koje smo sretali. Mnogi od nas činili su to dok su se vozili u sredstvima javnog prijevoza. Jedna uobičajena metoda započinjanja razgovora sastojala se u tome da čitajući dnevne novine putniku do nas usput spomenemo najnovije vijesti. Započeti razgovor usmjeravali smo prema nekoj biblijskoj temi. Na taj smo način dobru vijest proširili na našem području.

Godine 1965. oženio sam se Tamarom, koja je odrasla kao sluga pravoga Boga i znala što znači zauzeti stav za svoju vjeru kad se pojave kušnje. Njen brat Sergej tri je puta uhapšen i suđen zbog toga što je bio aktivan kao Svjedok. Posljednji su put kod njega pronađene kopije Kule stražare, pa je osuđen na deset godina zatvora. I samu su Tamaru vlasti privodile u glavni ured na saslušanje i prijetili joj zatvorom.

Nakon što smo stupili u brak, bilo nam je teško pronaći stan, no jedna obitelj u Sokalu koja je bila prijateljski raspoložena prema Svjedocima ponudila nam je sobicu u svojoj kući uz veoma malu najamninu. Ova nam je obitelj zajamčila da će Tamara moći ostati u sobi čak i ako mene uhapse i ponovo strpaju u zatvor. Supruga i ja bili smo zahvalni Jehovi što nas je tako blagoslovio, ali i ovoj obitelji na njihovoj susretljivosti. Kasnije, kad  se u obitelji desio smrtni slučaj, Tamara je iskoristila priliku da kćerki Galini objasni nadu u uskrsnuće. Sjeme biblijske istine urodilo je plodom i Galina je razvila ljubav prema našem Stvoritelju. Krstila se i sada zajedno sa svojim suprugom služi Jehovi.

Većinu vikenda tijekom ‘70-ih proveo sam putujući u različite dijelove Ukrajine, kao i u Moldaviju (Moldovu) i na Karpate, sastajući se s braćom koja su preuzimala vodstvo u Jehovinoj organizaciji i hrabreći ih. Obično bih otišao u petak navečer i vratio se kući kasno u nedjelju. Tamara je rijetko kada znala kuda idem, a ponekad čak nije bila sigurna hoću li se vratiti. To je trajalo godinama. Ja mogu samo potvrditi ono što Biblija kaže o vrsnoj ženi: “Vrijedi više nego biser” (Priče Salamunove 31:10).

Tih je dana svaka aktivnost Jehovinih svjedoka bila povezana s rizikom. Uspjeli smo ustrajati jedino zahvaljujući snazi koju daje Jehova. Bezbroj sam se puta našao u teškoj situaciji i nisam znao što učiniti. Tada bih se pomolio u sebi i oslonio na to da će mi Jehova dati snage. To je postao naš način života (Djela apostolska 4:29).

S vremenom je život Jehovinih slugu u Ukrajini postao lakši. Progonstvo je popustilo, a zatvorske kazne preinačene su u globe. Osamdesetih godina vlasti su shvatile da Jehovini svjedoci uistinu čine jednu međunarodnu organizaciju. Tako je zatvaranjem Svjedoka u Ukrajini ili bilo gdje u Sovjetskom Savezu, država narušavala svoj ugled u svijetu. Sjećam se jednog saslušanja, prilikom kojeg mi je službenik rekao: “Sada nam je jasno da religija ne mora biti opasna. Mi prvenstveno vodimo računa o tome da neka vjerska zajednica ne ugrožava državu.”

U Istočnoj Evropi željezna se zavjesa počela odmicati krajem ‘80-ih i otada u Ukrajini uživamo veću slobodu. Godine 1991. legalizirano je djelo propovijedanja. Zatim je u rujnu 1998. Društvo Watch Tower otvorilo svoju podružnicu u Lvovu. Početkom 1999. započeli su radovi na objektima nove podružnice u kojoj će biti mjesta za preko 170 radnika. Trenutno preko 112 000 osoba u Ukrajini sudjeluje u djelu propovijedanja, a Spomen-svečanosti 2000. godine prisustvovalo je preko 250 000 osoba. Međutim,  najviše zapanjuje broj mladih u našim redovima. Na kongresu koji se 1991. održao u Kijevu jedna me je novinska reporterka pitala:

“Odakle su došli svi ovi ljudi? Mislila sam da u Sovjetskom Savezu nije bilo Svjedoka, a sada ih najednom ima na tisuće!”

“Nismo se svi pojavili odjednom, preko noći”, rekao sam joj. “Mi već dugo godina služimo Jehovi na ovim prostorima.”

“Čime privlačite tolike mlade u vašu religiju?” željela je znati.

“Najbolje bi bilo da to pitate njih same. Neka vam oni kažu zašto žele služiti Jehovi.”

“Već sam ih pitala”, rekla je reporterka. “Rekli su mi da im to pričinjava radost.”

“Onda je to pravi razlog”, dodao sam. “Ako tako kažu naši mladi, onda je to pravo objašnjenje.”

Mladi nisu jedini koji rado služe Jehovi. Tamara i ja služimo mu zajedno već preko 80 godina i svoju vjeru ne bismo mijenjali ni za što. Mada smo Jehovini svjedoci, imamo problema. Svjesni smo da će se svi suočavati s teškoćama dok traje ovaj stari sustav. No mi smo bolje od ijedne grupe ljudi na svijetu opremljeni za suočavanje s kušnjama. I dalje ćemo se jednako kao i u prošlosti odlučno suočavati s tim kušnjama snagom koju nam daje naš svemoćni Bog, Jehova. Osjećamo se isto kao i Mojsije kad je pjevao pobjedničku pjesmu: “Sila je moja i pjesma moja Jah, koji me izbavi” (2. Mojsijeva 15:2).