JOŠ sam bio dijete kad je bjesnio drugi svjetski rat. Dobro se sjećam svog strica koji je bio Jehovin svjedok. Znao nas je posjećivati kod kuće i čitati nam iz Biblije. Roditelji nisu pokazivali nikakav interes, no moj brat Józef, sestra Janina i ja doista jesmo. Ubrzo smo sve troje simbolizirali svoje predanje Jehovi krštenjem. Imao sam svega 14 godina kad sam se krstio.

Zapazivši kako proučavanje Biblije dobro utječe na nas, roditelji su počeli slušati. Kad je otac shvatio da Biblija osuđuje idolopoklonstvo, rekao je: “Ako to kaže Riječ Božja, onda to znači da su nas svećenici držali u neznanju. Sine, skini sve idole sa zidova i baci ih!” Otprilike dvije godine nakon toga moji su se roditelji krstili. Vjerno su služili Jehovi sve do svoje smrti.

Po završetku rata nastupila su teška vremena za Jehovine svjedoke. Naprimjer, pripadnici Ureda sigurnosti upali su u ured u Łódźu i uhapsili braću koja su tamo radila. Gerilci Narodnih oružanih snaga u istočnoj Poljskoj, koji su bili pod utjecajem katoličkog svećenstva, brutalno su napadali Jehovine svjedoke. *

Nekako u isto vrijeme komunističke vlasti opozvale su prethodno donesenu odluku kojom su nam dozvolili da održavamo veće skupove te su pokušale prekinuti one koji su već bili u toku. No sve snažnije protivljenje samo je učvrstilo našu odluku da ustrajemo u propovijedanju o Božjem Kraljevstvu. Godine 1949. Poljska je izvijestila preko 14 000 Svjedoka.

Ubrzo sam postao pionir, punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka. Prvo područje koje mi je dodijeljeno bilo je oko 500 kilometara udaljeno od mog doma. Međutim, s vremenom sam imenovan za putujućeg nadglednika te sam služio istočno od Lublina, nedaleko od mjesta gdje su živjeli moji roditelji.

U lipnju 1950. komunističke su me vlasti uhapsile i optužile da sam špijun Sjedinjenih Država. Bacili su me u vlažnu ćeliju. Noću me je jedan istražitelj odvodio na saslušanje. “Vjerska zajednica kojoj pripadaš je sekta i neprijatelj naše države”, rekao mi je. “Vaš ured radi za američku obavještajnu službu. Imamo dokaze za to! Tvoja su braća već priznala da su putovala po zemlji i skupljala podatke o vojnim objektima i tvornicama.”

Naravno, te su optužbe bile čista izmišljotina. No bez obzira na to, istražitelj mi je preporučio da potpišem izjavu u kojoj se odričem, kako je on to nazvao, “svoje sramne organizacije”. Više me puta nagovarao da potpišem tu izjavu. Čak me pokušavao privoljeti da napišem imena i adrese svih Svjedoka koje sam poznavao te popišem mjesta odakle smo distribuirali svoju literaturu. No njegovi su napori bili bezuspješni.

Nakon toga policajci su me tukli batinom sve dok nisam izgubio svijest. Zatim su me polili  vodom kako bih došao k svijesti, pa se saslušanje nastavilo. Naredne noći nemilosrdno su me tukli po petama. Glasno sam preklinjao Boga da mi da snage da ustrajem. Znam da je on to i učinio. Ova noćna saslušanja redovito su se ponavljala gotovo godinu dana.

U travnju 1951. pušten sam na slobodu, no mnogi Svjedoci i dalje su bili zatvoreni. Otišao sam do jednog nadležnog Svjedoka i zamolio ga da mi dodijeli novi zadatak. “Zar se ne bojiš ponovnog hapšenja?” pitao me. “Sad sam još odlučniji da radim tamo gdje je veća potreba”, odgovorio sam. Ponovo sam počeo služiti kao putujući nadglednik, a braća su me kasnije zamolila da organiziram tiskanje i distribuiranje naših publikacija u Poljskoj.

U to smo vrijeme Kulu stražaru umnožavali na starim šapirografima pomoću voštanih matrica. Kvaliteta tiska bila je loša, a usto smo morali plaćati i pretjerano visoke cijene papira, kojeg je u to vrijeme bila nestašica. Literaturu smo morali umnožavati na skrovitim mjestima, primjerice u stajama, podrumima i na tavanima. Sve koje bi se otkrilo da to rade kažnjavalo se zatvorom.

Sjećam se kako smo koristili jedan presahnuli bunar. U njegovom zidu, otprilike deset metara ispod površine zemlje, bio je prolaz koji je vodio do sobice u kojoj smo umnožavali časopise. Da bismo došli do nje, netko nas je užetom morao spustiti u bunar. Jednog dana, dok su me braća spuštala u bunar u velikom drvenom vedru, uže je iznenada puklo. Pao sam u bunar i slomio nogu. Neko sam vrijeme proveo u bolnici, a potom se opet vratio svom poslu na šapirografu.

Nekako u to vrijeme upoznao sam Danutu, revnu pionirku. Vjenčali smo se 1956. i sljedeće četiri godine proveli služeći u središnjoj Poljskoj. Godine 1960. već smo imali dvoje djece, pa smo odlučili da Danuta prekine s punovremenom službom kako bi im mogla posvetiti više pažnje. Nedugo nakon toga ponovo sam uhapšen i ovaj sam put završio u ćeliji sa štakorima. Sedam mjeseci kasnije osuđen sam na dvije godine zatvora.

U zatvoru u Bydgoszczu bilo je preko 300 zatvorenika, pa sam se molio Jehovi da mi omogući da poruku o Kraljevstvu prenesem pojedincima iskrena srca. Razgovarao sam s upraviteljem zatvora i rekao mu da bih mogao raditi kao brijač. Na moje iznenađenje, upravitelj se složio. Uskoro sam brijao zatvorenike, šišao ih te svjedočio onima koji su mi se činili naklonjeni istini.

Zatvorenik koji je zajedno sa mnom radio kao brijač ubrzo je povoljno reagirao na naš razgovor. Čak je počeo drugima prenositi ono što je naučio iz Biblije. Uskoro nam je upravitelj zatvora naredio da prestanemo širiti  ono što je on okarakterizirao kao “subverzivnu propagandu”. Moj kolega brijač zauzeo je čvrst stav. Objasnio je: “Nekad sam krao, no sad to više ne činim. Nekad sam bio ovisnik o nikotinu, ali sam prestao pušiti. Sada moj život ima smisao i ja želim biti Jehovin svjedok.”

Po izlasku iz zatvora poslan sam u Poznań, gdje sam trebao nadgledavati “pekaru”, kako smo nazivali svoje tajne tiskare. Krajem ‘50-ih godina uvjeti tiskanja znatno su se poboljšali. Naučili smo fotografski smanjivati veličinu stranica — što je bila prava prekretnica u našoj tehnologiji — i rukovati ofsetnim tiskarskim strojevima marke Rotaprint. Godine 1960. ujedno smo počeli tiskati i uvezivati knjige.

Kratko vrijeme nakon toga jedan nas je susjed prijavio, pa sam ponovo uhapšen. Nakon puštanja na slobodu, 1962, s nekoliko sam braće poslan u Szczecin, gdje sam trebao nastaviti svoju službu. No prije nego smo krenuli na put, dobili smo uputu za koju smo vjerovali da potječe od naše lojalne kršćanske braće, da umjesto u Szczecin odemo u Kielce. Međutim, tamo su nas uhapsili, pa sam još jednom osuđen na godinu i po zatvora. Izdao nas je netko iz skupštine. No na koncu su te osobe raskrinkane i udaljene iz naših redova.

Kad sam konačno pušten iz zatvora, imenovan sam za nadglednika svih poslova vezanih uz našu tiskarsku djelatnost u Poljskoj. Godine 1974, nakon što sam se deset godina uspješno prikrivao, policija mi je u Opoleu ušla u trag i uhapsila me. Ubrzo nakon toga poslan sam u zatvor u Zabrze. “Gotovo je s tvojim biskupskim dužnostima”, rekao mi je upravitelj zatvora. “Nastaviš li širiti svoju propagandu, ideš u samicu.”

Naravno, moje propovjedničko djelovanje ni u kom slučaju nije bilo gotovo. Ustvari, započeo sam biblijski studij s dvojicom zatvorenika. Na kraju su toliko napredovali da sam ih krstio u jednoj velikoj kadi u zatvoru.

I drugi su se zatvorenici odazvali na naše propovijedanje, pa smo se u travnju 1977. okupili kako bismo proslavili Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti (Luka 22:19). Dva mjeseca kasnije, u lipnju 1977, pušten sam na slobodu i nakon toga više nisam bio hapšen.

Vlasti su tada već počele više tolerirati naše djelo. Nema sumnje da su tome mnogo doprinijeli posjeti članova Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Godine 1977. troje njih razgovaralo je s nadglednicima, pionirima i dugogodišnjim Svjedocima u mnogim gradovima u Poljskoj. Sljedeće godine dvojica njih neslužbeno su posjetili Ured za vjerska pitanja. Međutim, zabrana našeg djela nije ukinuta sve do 1989. Danas u Poljskoj djeluje oko 124 000 Svjedoka.

Zbog slabog zdravlja Danuta me posljednjih godina više nije u stanju pratiti na mojim putovanjima, no hrabri me i želi da i dalje posjećujem skupštine. Uvijek ću joj biti zahvalan što mi je pomagala i jačala me tijekom mnogih mojih boravaka u zatvoru.

Odluka da ću služiti Jehovi Bogu koju sam donio prije 50 godina nesumnjivo se pokazala ispravnom. Služenje Jehovi cijelim srcem ispunjava me velikom radošću. Supruga i ja iskusili smo istinitost riječi zapisanih u Izaiji 40:29: “On [Jehova] daje snagu umornome, i nejakome umnožava krepost.”