DEVEDESETIH godina 20. stoljeća svijet je godišnje gubio na milijune hektara prirodnih šuma, izvještava Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu. Samo u amazonskom području Brazila bučne motorne pile i pucketave vatre pretvorile su u puste pašnjake ogroman dio kišne šume, koji svojom veličinom već nadmašuje teritorij Njemačke. Umjesto neisprekidanog prostranstva krošnji, pred nama se pruža šumski tepih koji je sada ispresijecan velikim površinama ispucale gline prekrivene tankim slojem korova i golim panjevima izloženim suncu koje ih prži.

Premda ovo dugotrajno uništavanje šume zabrinjava, ipak postoji tračak nade. Jedan program od kojeg se puno očekuje već je požnjeo neke rezultate. Program je nazvan šumsko-poljsko gospodarenje, a jedan ga izvor opisuje kao “sistem uzgoja stabala u kombinaciji s poljoprivrednim kulturama ili pašnjacima, od kojeg se, gledano s ekološke strane, može imati dugoročne koristi”. Na kom principu djeluje ovaj program? Što se njime postiže? Što od njega možemo očekivati u budućnosti? Da bismo saznali odgovore na ova pitanja, Probudite se! je posjetio Nacionalni institut za istraživanje Amazonije (INPA) u Manausu, glavnom gradu brazilske države Amazonas.

Nizozemac Johannes van Leeuwen, agronom u INPA-inom Odjelu za agronomiju, već 11 godina surađuje s vlasnicima poljoprivrednih imanja u Amazoniji. No kako je toliko mnoštvo poljoprivrednika uopće dospjelo u amazonsku šumu? Masovno uvođenje poljoprivrednih strojeva u središnjem i južnom Brazilu počelo je lišavati male poljoprivrednike zemlje i sredstava za život te pokrenulo njihovo iseljavanje. Poljoprivrednici koji su se bavili uzgojem jute namijenjene za izradu vreća ostali su bez izvora prihoda  kad su plastične vreće zamijenile vreće od jute. Neki drugi pak, koji su živjeli u sušom pogođenim predjelima, bili su prisiljeni potražiti neko plodnije područje. No kamo su mogli otići? Privučeni obećanjima o zemlji, kući i plodnom tlu u Amazoniji, uputili su se novootvorenim putem prema kišnoj šumi.

Međutim, ubrzo su otkrili da su se naselili u području obilnih kiša, velike vlage, vruće klime i siromašnog tla. Za svega dvije do četiri godine obradivo tlo potpuno se iscrpilo te se ponovo javio isti problem: siromašni ljudi na siromašnoj zemlji. Očajni poljoprivrednici riješili su ovaj problem daljnjim krčenjem šume radi dobivanja obradivog zemljišta.

Istina, vlasnici malih poljoprivrednih imanja nisu glavni krivci za uništavanje amazonske šume. Ogromne stočarske farme, veliki poljoprivredno-industrijski kombinati, rudarstvo, drvna industrija te projekti gradnje brana za hidroelektrane nanijeli su joj najveću štetu. No unatoč tome, navala malih poljoprivrednika i metoda spaljivanja sječnog otpada kojom se služe pri kultiviranju zemlje doprinose uništavanju šume.

“Bez obzira na njihov veliki utjecaj na šumu”, kaže Van Leeuwen, “ti siromašni poljoprivrednici su tu i nemaju kamo otići. Stoga  im, da bismo usporili nestajanje šume, moramo pomoći da žive od zemlje koju već posjeduju kako ne bi morali dalje sjeći šumu.” To je trenutak kad na scenu stupa program šumsko-poljskog gospodarenja, u sklopu kojeg se poljoprivrednike poučava metodi obrađivanja zemlje kojom se suzbija degradaciju tla i time omogućava višegodišnje korištenje iste raskrčene parcele. Kako su se istraživači dosjetili svih pojedinosti uvrštenih u ovaj program?

Dugogodišnja istraživanja, ispitivanja te prikupljanja uzoraka tla i biljaka prethodila su pokretanju INPA-inog programa šumsko-poljskog gospodarenja. Do naročito korisnih podataka došlo se u razgovorima sa “živim bibliotekama” — Indijancima i caboclosima, potomcima bijelaca, crnaca i Indijanaca, čiji su se preci naselili u amazonskom bazenu.

Ovi stanovnici Amazonije posjeduju pravu riznicu znanja. Dobro poznaju tamošnju klimu i sve vrste tla — crnicu, crvenu ilovaču, bijelu ilovaču, crvenicu te mješavinu pijeska i ilovače — kao i brojne vrste samoniklog voća, začina i ljekovitih biljaka koje rastu u šumi. U sabiranju ovog znanja agronomski stručnjaci i poljoprivrednici postali su suradnici na istraživanju — a ta se suradnja odrazila na boljoj kvaliteti programa.

Program šumsko-poljskog gospodarenja provodio se postupno. Prvo se moralo uvjeriti poljoprivrednike da na šumu ne gledaju kao na rudnik — nešto što se treba iskoristiti, a potom napustiti — već kao na trajni izvor prihoda. Zatim im je savjetovano da osim kasave, banana, kukuruza, riže, mahunarki i drugih poljoprivrednih kultura koje brzo donose rod, sade i stabla. “Stabla?” pitali su poljoprivrednici. “Zašto?”

Kako poljoprivrednici dolaze mahom iz područja gdje stabla nemaju nikakvog poljoprivrednog značaja i kako usto nisu ništa znali o stablima koja uspijevaju u Amazoniji, istraživači su im pojasnili koristi koje proizlaze iz sadnje stabala. Objasnili su im da šumsko tlo ne sadrži hranjive tvari potrebne prehrambenim kulturama. Naprimjer, prije nego biljke poput kukuruza uspiju apsorbirati hranjive tvari iz zemlje, kiša ih već ispere. Suprotno tome, stabla zadržavaju hranjive tvari i akumuliraju ih, pa tlo ostaje plodno. Pored toga, stabla snabdijevaju životinje hranom i pružaju im zaklon. Jednako tako, poljoprivrednicima mogu poslužiti kao živa ograda kojom će označavati granice svog imanja. I naravno, voćke mogu poslužiti kao izvor prihoda — daju plodove i drvo.

Poljoprivrednike se također potaknulo da zasade više vrsta stabala. Zašto? Da mogu ubirati mnoštvo različitih plodova i sječom dobiti više vrsta drva. Zahvaljujući tome poljoprivrednik ne ubire velike količine samo jedne ili dvije vrste voća koje zatim mora prodati po vrlo niskim cijenama zbog toga što i svi ostali poljoprivrednici u to vrijeme prodaju iste proizvode.

Koja se stabla sade? “Trenutno sadimo negdje između 30 i 40 vrsta voćaka navedenih ovdje”, kaže agronom Van Leeuwen, pružajući nam popis 65 stabala egzotičnih naziva. Da bi predočio djelotvornost programa, Van Leeuwen nam pokazuje nekoliko fotografija iste raskrčene parcele snimljene u različitim vremenskim intervalima. (Vidi okvir “Kako se šuma može oporaviti”.)

Posjet tržnicama u Manausu uvjerava nas da, mada tek u začetku, program šumsko-poljskog gospodarenja već žanje plodove. Na ovim se tržnicama već prodaje preko 60 vrsta voća uzgojenog na okolnim imanjima. A što se tiče izgleda za budućnost, agronomi se nadaju da će sve opsežnija provedba ovog programa usporiti nestajanje šuma. Na kraju krajeva, kad poljoprivrednik nauči iznova obrađivati svoje staro imanje, možda neće krčiti šumu radi dobivanja novog.

Ovi hvalevrijedni napori vjerojatno neće ukloniti globalnu prijetnju Zemljinoj ekologiji. No oni nam pokazuju što se sve može postići obzirnim postupanjem s dragocjenim prirodnim bogatstvima.