DO ČETRDESETIH godina 19. stoljeća pacijenti nisu ulazili u operacionu salu praćeni osjećajem nelagode. Ulazili su užasnuti! Zašto? Zato što u to vrijeme nije postojala anestezija. U svojoj knjizi ”We Have Conquered Pain”, Dennis Fradin kaže: “Poznato je da su kirurzi ulazili u operacionu salu noseći u svakoj ruci bocu viskija — jednu za pacijenta, a drugu za liječnika kako bi mogao podnijeti krikove svog pacijenta.”

Liječnici, zubari i pacijenti pokušavali su gotovo sve kako bi ublažili bol za vrijeme trajanja operacije. U Kini i Indiji liječnici su u tu svrhu koristili marihuanu i hašiš. Opijum se također uvelike koristio u različitim dijelovima svijeta, a jednako je bilo i s alkoholom. Dioskorid, liječnik iz drevne Grčke — prva osoba za koju se zna da je upotrijebila riječ “anestezija” — pripisao je anestetičke moći napicima pripravljenim od mandragore i vina. Kasnije su neki liječnici eksperimentirali i s hipnozom.

No, daleko od toga da su ta sredstva za ublažavanje boli postizala željeni učinak. Zato su kirurzi i zubari radili što su brže mogli; zapravo ih se čak rangiralo prema brzini kojom su radili. No čak i oni najbrži mogli su nanijeti beskrajne patnje svojim pacijentima. Zbog toga su ljudi, općenito gledano, radije trpjeli sve moguće vrste bolesti, od tumorâ pa do usta punih trulih zuba, nego proživljavali jezivu bol prilikom operacije ili vađenja zuba.

Godine 1275, eksperimentirajući s nekim kemijskim supstancama, španjolski liječnik Ramón Llull proizveo je hlapivu, lakozapaljivu tekućinu, koju je nazvao slatki vitriol. U 16. stoljeću liječnik rodom iz Švicarske općenito poznat kao Paracelsus izložio je kokoši utjecaju slatkog vitriola i primijetio da osim toga što su odmah zaspale, kokoši nisu osjećale nikakvu bol. No poput svog prethodnika Llulla, ni on nije ovaj eksperiment ponovio na ljudima. Godine 1730. njemački kemičar Frobenius dao je toj tekućini ime koje i danas nosi, eter, što je grčka riječ za “najviše nebo”. No proći će još 112 godina prije nego ljudi u potpunosti shvate kolika je anestetička moć etera.

U međuvremenu je 1772. engleski znanstvenik Joseph Priestley otkrio plin dušik-oksidul. U početku se mislilo da je ovaj plin smrtonosan, čak i u malim količinama.  Međutim, 1799. britanski kemičar i izumitelj Humphry Davy odlučio je to ispitati na samom sebi. Na svoje zaprepaštenje, otkrio je da ga dušik-oksidul tjera na smijeh, pa ga je iz šale prozvao rajski plin. Davy je pisao o mogućim anestetičkim svojstvima dušik-oksidula, no nitko se u to vrijeme nije malo ozbiljnije pozabavio time.

Davy je ubrzo postao poznat po lakrdijama koje je izvodio pod utjecajem rajskog plina — o kojem je jedno vrijeme čak bio ovisan. Ubrzo je udisanje tog plina iz puke zabave postalo veoma popularno. Čak su i putujući zabavljači u sklopu svojih predstava pozivali dobrovoljce da dođu na pozornicu i davali im da udišu dušik-oksidul. Ti bi se dobrovoljci pod utjecajem plina opustili i ubrzo bi svojim nekontroliranim lakrdijanjem izazivali salve smijeha u publici.

Nekako u to isto vrijeme i eter je postao omiljeno opojno sredstvo koje se koristilo za razonodu. No jednog dana mladi američki liječnik po imenu Crawford W. Long primijetio je da njegovi prijatelji nisu osjećali nikakvu bol kad bi se ozlijedili teturajući unaokolo pod utjecajem etera. Odmah je počeo razmišljati o mogućoj primjeni tog plina u kirurgiji. Zgodno se poklopilo da je sudionik jedne od tih “eterskih zabava”, student po imenu James Venable, imao dva malena tumora koja je želio odstraniti. No plašeći se bolne operacije, Venable ju je stalno odgađao. Zbog toga mu je Long predložio da se operacija izvede dok je on pod utjecajem etera. Venable je pristao i 30. ožujka 1842. na njemu je izvršena bezbolna operacija. Međutim, Long ovo otkriće nije objavio sve do 1849.

U prosincu 1844. američki zubar Horace Wells prisustvovao je putujućoj predstavi na kojoj je neki Gardner Colton demonstrirao moć dušik-oksidula. Želeći iskušati djelovanje plina, Wells se prijavio kao dobrovoljac, no ostao je toliko priseban da je mogao registrirati kako drugi učesnik u predstavi nije osjećao nikakvu bol mada je nogama tako snažno udario o tvrdu klupu da je krvario. Te je večeri Wells odlučio da će dušik-oksidul isprobati u svojoj zubnoj ordinaciji — no tek nakon što ga isproba na sebi. S Coltonom se dogovorio da mu nabavi plin, a Johna Riggsa, svog kolegu zubara, zamolio je da mu izvadi jedan problematični umnjak. Sve je prošlo bezbolno.

Wells je odlučio javno objaviti svoje otkriće, demonstrirajući ga pred svojim kolegama. Međutim, kako je bio strahovito uzbuđen, pacijentu je dao nedovoljnu količinu plina, pa je ovaj vrisnuo dok mu je Wells vadio zub. Prisutni su smjesta ismijali Wellsa. No zapravo su trebali pitati pacijenta kako mu je bilo budući da je on kasnije priznao Wellsu da,  mada je vrisnuo, ustvari nije osjećao gotovo nikakvu bol.

Jedan drugi američki zubar, William Morton, 30. rujna 1846. bezbolno je izvadio zub pacijentu kojem je prethodno dao da udiše eter — isti kemijski spoj koji je 1842. upotrijebio Long. Mortonu je u pripremi etera pomagao ugledni kemičar Charles Thomas Jackson. Za razliku od Longa, Morton je javnu demonstraciju anestetičkih svojstava etera izveo na pacijentu koji se podvrgao operaciji. Šesnaestog listopada 1846. u Bostonu (Massachusetts) Morton je pacijentu dao anesteziju. Nakon toga je kirurg, dr. Warren, izveo operaciju — odstranjivanje izrasline s donje strane pacijentove vilice. Operacija je bila pun pogodak. Vijest o tome ubrzo se poput vatre proširila Sjedinjenim Državama i čitavom Evropom.

Ova uzbudljiva otkrića pokrenula su daljnje eksperimente s različitim plinovima. Kloroform, koji je otkriven 1831, uspješno je primijenjen 1847. U nekim je sredinama ubrzo postao omiljeni anestetik. Uskoro se kloroform davao ženama koje su rađale, pa tako i engleskoj kraljici Viktoriji u travnju 1853.

Nažalost, povijest opće anestezije donekle je okaljana. Izbila je žučna rasprava oko toga kome — Longu, Wellsu, Mortonu ili Jacksonu, uglednom kemičaru koji je pomagao Mortonu — pripada najveća zasluga za otkriće anestezije (naravno, ne za otkriće samih kemijskih spojeva). Dogovor nikada nije postignut, no trezveno gledajući unatrag mnogi priznaju da zasluga pripada svoj četvorici.

U međuvremenu je postignut napredak i na području lokalne anestezije, koju se često naziva i regionalnom anestezijom. Anestetici koji se koriste omogućavaju pacijentu da ostane pri svijesti dok mu jedan dio tijela postaje neosjetljiv. Danas zubari uglavnom koriste lokalne anestetike prilikom zahvata na zubima i desnima, a liječnici ih koriste kad trebaju izvršiti neki manji operativni zahvat ili prilikom saniranja povreda. Ženama koje rađaju anesteziolozi uglavnom daju lokalne anestetike.

Anesteziologija se vremenom razvila u samostalnu, specijaliziranu granu medicine. U današnje vrijeme anesteziolozi sudjeluju u pripremi pacijenta za operaciju. Anesteziranje se vrši pomoću usavršene opreme i složenim anesteticima u čiji sastav pored kisika ulaze i brojne kemijske supstance. Ustvari, mnogi pacijenti možda nisu ni svjesni da su njihovi liječnici upotrijebili anestetičke plinove jer se njih često primjenjuje tek nakon što se dobije početna intravenozna anestezija. Anesteziolog je također uključen u postoperativni tretman ublažavanja boli.

Dakle, ako jednoga dana budete trebali ići na operaciju, nemojte biti pretjerano zabrinuti. Zamislite da ležite na priprostom operacionom stolu prije nekih dvjesto godina. Vrata se otvaraju i kroz njih ulazi kirurg, noseći sa sobom dvije boce viskija. Suvremena anesteziološka usavršena oprema odjednom vam izgleda gotovo bezazleno, zar ne?