“PRUŽITE djetetu malo ljubavi i ono će vam obilno uzvratiti.” Te je riječi napisao engleski pisac i kritičar John Ruskin koji je živio u 19. stoljeću. Vjerojatno će se većina roditelja složiti s tvrdnjom da vrijedi voljeti svoju djecu, no ne samo zbog uzvraćene ljubavi već i, što je još važnije, zbog toga što će ljubav pozitivno utjecati na djecu.

Tako je, naprimjer, u knjizi Love and Its Place in Nature rečeno da “djeca znaju umrijeti” ako im se ne pruža ljubav. Gđa Ashley Montagu, ugledni antropolog rodom iz Britanije, otišla je čak tako daleko da je rekla: “Dijete kojem se ne pruža ljubav u biokemijskom, fiziološkom i psihološkom smislu jako se razlikuje od onog kojem se pruža ljubav. Takvo dijete čak i raste drugačije od djeteta koje je voljeno.”

Novine Toronto Star izvijestile su o jednoj studiji u kojoj se došlo do sličnih zaključaka. U njima je pisalo: “Djeca koja odrastaju ne doživljavajući da ih se svako toliko grli, miluje ili mazi (...) imaju neuobičajeno visoku razinu hormona stresa.” Da, fizičko zapostavljanje u najranijem djetinjstvu “može imati ozbiljne dugoročne posljedice kad je riječ o sposobnosti učenja i pamćenju”.

Ova otkrića naglašavaju koliko je djeci potrebna fizička prisutnost roditelja. Kako bi se inače mogla razviti čvrsta veza između roditelja i djeteta? No nažalost, sada se čak i u bogatijim zemljama svijeta nastoji zadovoljavati djetetove potrebe na takav način da u tome ne sudjeluju njegovi roditelji. Djecu se šalje u školu, na vjeronauk, da idu nešto raditi, na kampiranje tijekom ljeta, daje im se novac i šalje ih se da se zabavljaju. Milijuni djece su, simbolično govoreći, izvađeni iz obiteljske jezgre, kruže oko nje na određenoj udaljenosti i logično je da se počinju osjećati — makar i samo u podsvijesti — zapostavljeno, neželjeno i nevoljeno, a istovremeno su okruženi neprijateljski raspoloženim svijetom odraslih ljudi. Taj osjećaj prisutan je kod velikog broja djece i on je možda jedan od razloga za to što u Berlinu ima oko 3 000 djece koja žive na ulici. Tipičan primjer je mladi Micha, koji je rekao: “Nitko me više nije htio.” Slično tome, jedan je drugi devetogodišnji dječak iz Njemačke žalosno rekao: “Više bih volio biti naš pas.”

Zapostavljanje djeteta oblik je zlostavljanja koji ukazuje na nedostatak onog što Biblija naziva ‘prirodnom naklonošću’ (Rimljanima 1:31; 2. Timoteju 3:3). Zapostavljanje može dovesti do surovijih oblika zlostavljanja. Naprimjer, od 1979, Međunarodne godine djeteta, više se pažnje posvećuje problemu fizičkog zlostavljanja i seksualne zloupotrebe djece. Dakako, teško je sakupiti točne statističke podatke i oni se razlikuju od područja do područja. No nema sumnje da osobe koje su u djetinjstvu bile seksualno zlostavljane nose na duši ožiljke koji teško nestaju.

Bez obzira na to o kakvom je zlostavljanju riječ, ono usađuje u djecu misao da su nevoljena i neželjena. Izgleda da to postaje sve veći problem. Prema njemačkim novinama Die Welt, “sve je više djece koja će u odrasloj dobi biti hendikepirana u međuljudskim odnosima”. Novine dodaju: “Djeci nedostaje toplina doma. Prema mišljenju [Gerda Romeikea, direktora jednog hamburškog savjetovališta za odgoj djece], emocionalna veza između djece i roditelja postaje sve slabija ili se uopće ne uspostavlja. Djeca se osjećaju zanemareno,  a njihova želja za sigurnošću ostaje neispunjena.”

Djeca kojoj se uskraćuje pravo da se osjećaju željena i voljena mogu postati ogorčena i iskaljivati svoju frustriranost na onima koji ih zanemaruju, a možda i na društvu u cjelini. Prije punih deset godina izvještaj jedne kanadske grupe koja se bavila tim problemom ukazao je na potrebu za hitnom akcijom kako ne bi bilo prekasno za cijelu jednu generaciju “koja misli da društvu nije stalo do nje”.

Nevoljena i neželjena djeca mogu doći u iskušenje da pobjegnu od kuće kako bi se riješila svojih problema, no poslije se suočavaju s još većim problemima u gradovima u kojima vlada pošast kriminala, droge i nemorala. Prije više od 20 godina policija je procijenila da u jednom američkom gradu i njegovoj okolici živi čak 20 000 djece mlađe od 16 godina koja su pobjegla od kuće. Bilo je rečeno da su ta djeca “rezultat razorenih obitelji i okrutnog postupanja kojem često pribjegavaju roditelji koji su alkoholičari ili ovisnici o drogi. Djeca na kraju završe na ulici, prodaju svoje tijelo da bi zaradila za život, a potom dobivajući batine od svodnika i lišena samopoštovanja žive u strahu od osvete koja bi uslijedila ako bi se pokušala osloboditi tog prljavog posla.” Nažalost, unatoč iskrenim naporima da se promijeni ta žalosna situacija, sve ipak ostaje po starom.

Djeca koja rastu u gore opisanim okolnostima postaju neuravnoteženi ljudi koji često nisu u stanju ispravno odgojiti vlastitu djecu. Budući da su i sami bili neželjeni i da nisu osjetili ljubav, ti ljudi kasnije donose na svijet potomke slične sebi — djecu koja se osjećaju neželjeno i nevoljeno. Jedan je njemački političar sažeto izrazio problem ovim riječima: “Djeca lišena ljubavi postaju ljudi puni mržnje.”

Dakako, milijuni roditelja daju sve od sebe kako bi pokazali svojoj djeci da im je stalo do njih i da ih vole. Oni to ne čine samo riječima nego to i dokazuju, pružajući im brigu punu ljubavi i posvećujući svakom djetetu pažnju koju zaslužuje. Međutim, i dalje postoje problemi — oni koje roditelji kao pojedinci očito nisu u stanju riješiti. Naprimjer, u nekim dijelovima svijeta manjkava ekonomija i politički sustavi ne osiguravaju djeci odgovarajuću zdravstvenu skrb, primjereno obrazovanje i zadovoljavajuću ishranu, a niti zaštitu od pošasti iskorištavanja djece kao radne snage i života u bijednim uvjetima. Često se dešava da situaciju dodatno otežavaju pohlepne, iskvarene, sebične i bezobzirne odrasle osobe.

Generalni sekretar Ujedinjenih naroda Kofi Annan pisao je o nekim od glavnih problema s kojima se djeca danas suočavaju: “Milijuni djece i dalje trpe grozna poniženja živeći u siromaštvu; stotine tisuća pate zbog posljedica rata i kaotične ekonomske situacije; na desetke tisuća osakaćeno je u ratovima, a još je mnogo  veći broj djece koja su ostala bez roditelja ili umrla od HIV/AIDS-a.”

No ipak nije sve tako crno! UN-ove agencije, kao što su Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci (UNICEF) i Svjetska zdravstvena organizacija, ulažu velik trud kako bi djeci omogućile bolji život. Annan je primijetio: “Broj djece koja se danas rađaju zdrava, koja su cijepljena, znaju čitati i pisati, slobodno mogu učiti, igrati se i naprosto proživjeti svoje djetinjstvo premašuje ono što se još samo prije deset godina smatralo mogućim.” Međutim, upozorio je: “Sada nije vrijeme da se živi na staroj slavi.”

Neka djeca zaslužuju posebnu pažnju. Početkom 1960-ih svijet se šokirao kad su iz mnogih zemalja počeli stizati izvještaji o rađanju tisuća takozvanih talidomid-beba. Kad su trudne žene uzimale talidomid (sedativ i tableta za spavanje), došlo je do neočekivane nuspojave uslijed koje su rađale djecu sa slabije razvijenim udovima ili bez udova. Mnoga djeca imala su ruke i noge koje su izgledale skoro kao peraje.

Četrdeset godina kasnije glavni razlog osakaćivanja djece predstavljaju kopnene mine. * Prema nekim procjenama, diljem svijeta zakopano je od 60 do 110 milijuna mina koje se mogu aktivirati. Svake godine pogine ili bude osakaćeno 26 000 osoba — uključujući i mnogu djecu. Od 1997, kada je Jody Williams za svoju kampanju za zabranu upotrebe kopnenih mina nagrađena Nobelovom nagradom za mir, tom se problemu posvećuje velika pažnja. No minska polja još uvijek postoje. Jedan je njemački političar u vezi s naporima za uklanjanje kopnenih mina diljem svijeta rekao: “To je kao da pokušavate isprazniti kadu izbacujući vodu malom žlicom dok je slavina otvorena.”

U drugu grupu djece koja trebaju posebnu pažnju spadaju ona koja žive bez roditelja. Čovjekov Stvoritelj, Jehova Bog, naumio je da djeca rastu u atmosferi ljubavi u kojoj im i otac i majka posvećuju pažnju. Djeca trebaju i zaslužuju takav uravnoteženi roditeljski odgoj.

Sirotišta i agencije za usvajanje djece bave se potrebama djece koja žive bez ijednog roditelja. No nažalost, često se događa da upravo djeca iz socijalno ugroženih slojeva koja najviše trebaju posvojenje — djeca koja su bolesna, imaju problema s učenjem, fizički su hendikepirana ili im roditelji potječu iz neke strane zemlje — budu zanemarena.

Osnovane su organizacije koje potiču pojedince da redovito prilažu novac i na taj način “usvoje” dijete koje živi u nekoj siromašnijoj zemlji. Darovani novac koristi se za obrazovanje djeteta ili za zadovoljavanje njegovih osnovnih životnih potreba. “Usvojitelj” i dijete mogu, ako to žele, izmijeniti slike i dopisivati se kako bi se među njima stvorila prisnija veza. No premda je takav program koristan, on ipak nije idealno rješenje.

 Jedan drugi zanimljiv primjer nastojanja da se pomogne djeci koja žive bez roditelja jest pokret koji je 1999. proslavio 50. godišnjicu djelovanja.

Godine 1949. Hermann Gmeiner osnovao je u Imstu (Austrija) naselje koje je nazvao SOS-dječje selo. Bio je to skroman početak, no kasnije je njegova organizacija toliko narasla da danas obuhvaća gotovo 1 500 SOS-sela i sličnih organiziranih naselja koja se nalaze u 131 zemlji Afrike, Amerike, Azije i Evrope.

Gmeiner je svoj projekt zasnovao na četiri osnovne ideje — majka, braća i sestre, dom i selo. “Majka” je temelj “obitelji” u kojoj ima pet do šest — a moguće i više — djece. Ona živi s djecom te im nastoji pružati ljubav i pažnju onako kako se to očekuje od prave majke. Djeca ostaju zajedno u istoj “obitelji” i s istom “majkom” sve dok ne dođe vrijeme da napuste “dom”. U “obitelji” ima djece različite dobi. Zahvaljujući tome što imaju stariju i mlađu “braću” i “sestre” djeca uče brinuti se jedno o drugome, što im pomaže da ne postanu egocentrična. Cilj je da se djeca uklope u “obitelj” u što ranijoj dobi. Tjelesna braća i sestre uvijek ostaju zajedno u istoj “obitelji”.

Sela se sastoje od petnaestak “obitelji”, a svaka obitelj živi u svojoj kući. Sva djeca uče pomagati “majci” u obavljanju nužnih poslova u domaćinstvu. Premda obitelj nema oca, predviđeno je da joj pomaže muška osoba koja pruža djeci očinske savjete i provodi potrebnu stegu. Djeca idu u školu. Svaka “obitelj” mjesečno dobiva određenu svotu novca za pokrivanje troškova. Hrana i odjeća kupuju se u obližnjim trgovinama. Svrha projekta je pokazati djeci tipičan obiteljski život sa svim njegovim problemima i radostima te im omogućiti da, koliko god je to moguće, žive normalnim životom. Tako ih se priprema za osnivanje vlastitih obitelji kad odrastu.

Agencije za usvajanje djece, sirotišta, SOS-dječja sela, UNICEF i slične organizacije ili ustanove služe za opće dobro kad nastoje pomoći socijalno ugroženoj djeci. No nijedna od njih ne može poreći činjenicu da su neki slojevi društva ipak socijalno ugroženi. Ma koliko to željele, ne mogu dati osakaćenom djetetu zdrave udove, aktivirati um mentalno retardiranog djeteta, omogućiti djetetu da ponovo živi s roditeljima koji su razdvojeni ili razvedeni ili vratiti ga u nježan zagrljaj roditelja koji je umro.

Ma koliko se trudili, ljudi ne mogu pružiti idealno rješenje za probleme djece. No ti će problemi ipak biti riješeni! Da, i to bi se moglo dogoditi skorije nego što možda mislite. No, kako će do toga doći?