ORGANIZACIJA Ujedinjenih naroda od samog je osnutka zainteresirana za djecu i njihove probleme. Potkraj 1946. osnovala je Međunarodni dječji fond Ujedinjenih naroda za hitne potrebe (UNICEF) kao privremenu mjeru za zbrinjavanje djece u područjima poharanim ratom.

Godine 1953. taj je fond za hitne potrebe pretvoren u stalnu organizaciju. Premda danas organizacija ima službeni naziv Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci, zadržala je svoj prvobitni akronim UNICEF. Tako se UNICEF već preko 50 godina brine da se djeci diljem svijeta osigura hranu, odjeću i zdravstvenu njegu te općenito nastoji voditi brigu o njihovim potrebama.

Potrebama djece pridan je veći značaj 1959, kada su Ujedinjeni narodi usvojili Deklaraciju o pravima djeteta. (Vidi okvir na 5. stranici.) Očekivalo se da će taj dokument pobuditi zanimanje za probleme djece i pomoći u njihovom rješavanju, potičući javnost na pružanje podrške financijskim sredstvima i na druge načine.

No “dvadeset godina kasnije”, piše Collierov 1980 Year Book, “mnoga od 1,5 milijardi djece u svijetu još uvijek nisu ostvarila većinu tih ‘prava’ — posebice ona koja se odnose na ishranu, zdravlje i materijalno blagostanje”. Stoga su, priznajući stalnu potrebu za rješavanjem problema djece i u skladu sa svojim deklariranim ciljevima, Ujedinjeni narodi proglasili 1979. godinu Međunarodnom godinom djeteta. Razni državni organi, udruženja građana, vjerske i dobrotvorne organizacije diljem svijeta brzo su se odazvali i krenuli u potragu za rješenjima.

Nažalost, prema jednom UNICEF-ovom izvještaju, djeca u zemljama u razvoju nisu imala puno koristi od Međunarodne godine djeteta. Na kraju  godine 200 milijuna njih još uvijek je bilo pothranjeno, a polovica od 15 milijuna smrtnih slučajeva djece mlađe od pet godina mogla se pripisati pothranjenosti. Te je godine u zemljama u razvoju svake minute rođeno 100 djece, od koje je 15 umrlo prije nego što je navršilo godinu dana. Manje od 40 posto te djece završilo je osnovnu školu. U uvodniku lista Indian Express komentiran je UNICEF-ov izvještaj te je sa žaljenjem konstatirano da je Godina djeteta na kraju postala “gruba šala”.

Bilo je pojedinaca koji su predvidjeli taj neuspjeh. Naprimjer, na samom početku godine Fabrizio Dentice napisao je u časopisu L’Espresso: “Da bi se riješio problem nije dovoljno samo proglasiti Godinu djeteta.” Časopis je komentirao: “Današnji način života čini nas takvima kakvi jesmo i upravo njega treba mijenjati.”

Dugotrajna potraga za rješenjima problema djece nastavljena je u rujnu 1990, kad je u sjedištu UN-a održan svjetski sastanak na vrhu. Bio je to jedan od najvećih sastanaka svjetskih vođa u povijesti — prisustvovalo je preko 70 šefova država. Skup je održan nakon što je 20. studenoga 1989. usvojena Konvencija o pravima djeteta, koja je stupila na snagu 2. rujna 1990. Do kraja tog mjeseca sporazum je ratificiralo čak 39 zemalja.

UNICEF je nedavno istaknuo: “Konvencija je ubrzo postala najšire prihvaćeni ugovor o ljudskim pravima u povijesti te je potakla unapređivanje interesa djece u čitavom svijetu.” Zaista, do studenoga 1999. Konvenciju je usvojila 191 zemlja. UNICEF se hvalio: “U deset godina nakon usvajanja Konvencije o pravima djeteta postignut je veći napredak u ostvarivanju i zaštiti prava djece nego u bilo kojem drugom razdoblju te dužine u ljudskoj povijesti.”

Unatoč tom napretku, njemački predsjednik Johannes Rau osjetio se potaknutim izjaviti: “Žalosno je da nas se u današnje vrijeme još uvijek mora podsjećati da djeca imaju svoja prava.” Jednako je žalosno i to da nas se podsjeća kako se djeca još uvijek suočavaju s teškim problemima! Priznajući u studenom  1999. da “mnogo toga još treba učiniti”, UNICEF je objasnio: “Svake godine u svijetu umre otprilike 12 milijuna djece mlađe od pet godina, a većina uzroka njihove smrti lako se može spriječiti. Oko 130 milijuna djece u zemljama u razvoju ne pohađa osnovnu školu (...). Otprilike 160 milijuna djece pati od teške ili umjerene pothranjenosti. (...) Mnoga neželjena djece vode bijedan život u sirotištima i drugim ustanovama, ne školuju se i nemaju odgovarajuću zdravstvenu njegu. Tu se djecu često fizički zlostavlja. Procjenjuje se da 250 milijuna djece na neki način služi kao radna snaga.” Također je spomenuto da 600 milijuna djece živi u krajnjem siromaštvu i da će do konca 2000. godine 13 milijuna djece izgubiti barem jednog roditelja koji će umrijeti od AIDS-a.

Izgleda da politički vođe ne mogu na zadovoljavajuć način riješiti te probleme. Međutim, problemi djece nisu prisutni samo u zemljama u razvoju. U zapadnim zemljama mnoga su djeca zakinuta u jednom drugom pogledu.