LIPANJSKI je dan 793. n. e. Redovnici na otočiću Lindisfarne, zvanom i Sveti, nedaleko od obale Northumberlanda (Engleska) mirno su obavljali svoje poslove i ne sluteći da im se, brzo klizeći po valovima, približavaju okretni, plitki brodovi. Brodovi su se nasukali na plaži, a iz njih su, vitlajući mačevima i sjekirama, iskočili bradati ljudi divljeg izgleda te jurnuli prema samostanu. Navalili su na prestravljene redovnike i izvršili strahovit pokolj. Pljačkaši su iz samostana odnijeli sve zlato, srebro, drago kamenje i ostale dragocjenosti. Potom su isplovili prema pučini Sjevernog mora i netragom nestali.

Pljačkaši su bili Vikinzi, a njihovi brutalni, brzi napadi zaokupili su pozornost javnosti u Evropi i označili početak vikinške ere. Ubrzo su Vikinzi sijali takav strah da je čitavom Engleskom odzvanjala molitva: “Od bijesa Normana oslobodi nas, Gospodine.” *

Tko su bili Vikinzi? Zašto su se tako iznenada, kao niotkuda, pojavili na stranicama povijesti, tri stoljeća dominirali njome, a potom naizgled nestali?

Preci Vikinga bili su germanski narodi koji su otprilike 2 000 godina prije vikinške ere počeli seliti iz sjeverozapadne Evrope i naseljavati područje današnje Danske, Norveške i Švedske — zemalja Skandinavije. Poput svojih predaka i Vikinzi su bili poljoprivrednici, čak i oni koji su odlazili u pljačkaške pohode. U hladnijim predjelima Skandinavije Vikinzi su živjeli pretežno od lova, ribolova i kitolova. Vikinški trgovci živjeli su u većim naseobinama, odakle su isplovljavali u svojim jedrenjacima robusnog izgleda te plovili evropskim trgovačkim putevima. Što je onda te naizgled bezazlene ljude moglo navesti da unutar samo jedne generacije iziđu iz anonimnosti i postanu tako ozloglašeni?

Jedna mogućnost je prenaseljenost, no mnogi povjesničari smatraju da bi to mogao biti slučaj samo u zapadnoj Norveškoj, gdje nema dovoljno obradive zemlje.  U djelu The Oxford Illustrated History of the Vikings stoji: “Prve generacije Vikinga uglavnom su tražile bogatstvo, ne zemlju.” To je naročito bio slučaj među kraljevima i vojvodama kojima je bio potreban popriličan prihod kako bi zadržali svoju moć. Postoji mogućnost i da su neki Vikinzi napustili Skandinaviju bježeći od obiteljskih neprijateljstava i lokalnih ratova.

Još jedan razlog mogao bi biti taj što su imućniji Vikinzi imali običaj uzimati više žena. Zbog toga su imali mnogo djece. Međutim, obično je samo prvorođeni sin dobivao obiteljsko nasljedstvo, dok su se mlađa braća i sestre morali sami snalaziti. Knjiga The Birth of Europe navodi kako su razbaštinjeni sinovi “sačinjavali veliku i opasnu elitnu jedinicu ratnika, koji su bili prinuđeni probijati se kroz život ne birajući sredstva, bilo osvajanjima u svojoj postojbini bilo pljačkanjem u tuđim zemljama.”

Vikinzi su imali adekvatno plovilo kojim su mogli izvoditi svoje brze napade — drakar. Povjesničari hvale drakar kao jedno od najboljih tehnoloških dostignuća s početka srednjeg vijeka. Ova brza plovila plitkog gaza koja su se kretala pomoću jedra ili na vesla učinila su Vikinge gospodarima svakog mora, jezera i rijeke na prostorima na kojima se prostirala njihova moć.

Neki povjesničari kažu da je vikinška era započela sredinom osmog stoljeća, neposredno prije njihovog napada na Lindisfarne. No bilo kako bilo, pljačkaški pohod na Lindisfarne skrenuo je pažnju javnosti na Vikinge. Iz Engleske su se Vikinzi uputili prema Irskoj, gdje su se ponovo okomili na samostane prepune dragocjenosti. Drakarima krcatim plijena i roblja Vikinzi bi otplovili kući i tamo proveli zimu. Međutim, 840. n. e. prekinuli su taj običaj i prezimili na prostorima koje su pljačkali. Sam irski grad Dublin svoje je postojanje započeo kao vikinška enklava. Godine 850. n. e. počeli su zimovati i u Engleskoj, a kao prva baza poslužio im je otočić Thanet na ušću rijeke Temze.

Ubrzo su na Britanske otoke pristigli danski i norveški Vikinzi, no ne više kao pljačkaške horde, već kao vojske s flotama drakara. Neki od ovih brodova mogli su biti 30 metara dugački i u njima se moglo smjestiti do 100 ratnika. U godinama koje su slijedile Vikinzi su pokorili sjeveroistočnu Englesku, područje koje je zbog danske kulture i zakona koji su prevladali u njemu postalo poznato kao Danelaw. Međutim, na jugu Engleske, u Wessexu, saksonski kralj Alfred i njegovi nasljednici držali su Vikinge na pristojnoj udaljenosti. No nakon velike bitke kod Ashingtona, koja se odigrala 1016, i smrti kralja Edmunda II od Wessexa kasnije te iste godine, vikinški vođa Knut — kršćanin po vjeroispovijedi — postao je jedini kralj Engleske.

Godine 799. n. e. danski Vikinzi počeli su vršiti prepade na prostoru tadašnje Frizije — obalnom dijelu Evrope koji se proteže negdje od Danske pa do Nizozemske. Ploveći odatle uzvodno rijekama, među kojima su bile Loire i Seine, Vikinzi su pljačkali gradove i sela koja su se nalazila duboko u unutrašnjosti Evrope. Godine 845. n. e. čak su poharali Pariz. Franački kralj Karlo I Ćelavi platio im je 7 000 funti u srebru da se povuku iz grada. Međutim, Vikinzi su se vratili i u svojim pohodima otišli dalje od Pariza, čak do Troyesa, Verduna i Toula.

Vikinzi su doplovili i do Španjolske i Portugala, gdje se prvi poznati napad zbio 844. n. e. Opustošili su nekoliko manjih gradova te čak privremeno zaposjeli Sevillu. “Ipak”, stoji u  djelu Cultural Atlas of the Viking World, “arapski branitelji pružili su tako silovit otpor da su ubrzo odbili Vikinge, gotovo potpuno razbivši njihovu vojsku.” Usprkos tome, Vikinzi su se vratili 859. n. e. — no ovaj put s flotom od 62 broda. Pošto su opustošili neke dijelove Španjolske, poharali su sjevernu Afriku; i mada im je brodovlje već bilo dupkom puno plijena, otplovili su dalje do Italije te opljačkali gradove Pisu i Luni (nekadašnju Lunu).

Vikinzi s područja današnje Švedske plovili su u pravcu istoka preko Baltičkog mora i uplovili u neke od najvećih vodenih putova istočne Evrope — u rijeke Volhov, Lovat, Dnjepar i Volgu. One su ih na koncu dovele do Crnog mora i bogatih zemalja Bizantskog Carstva. Neki su vikinški trgovci rijekom Volgom i Kaspijskim jezerom stigli čak do Bagdada. Na kraju su švedski vojvode zavladali prostranim slavenskim zemljama kojima protječu rijeke Dnjepar i Volga. Tamošnji su stanovnici napadače zvali Rus, pa neki vjeruju da je od tog izraza nastala riječ “Rusija” — “zemlja Rusa”.

Norveški Vikinzi usredotočili su se na brojne udaljene otoke. Naprimjer, u osmom su stoljeću zauzeli otočja Orkney i Shetland, a u devetom otočja Faeroe i Hebridi te istočnu Irsku. Vikinzi su čak naselili Island. Na njemu su ustanovili parlamentarno tijelo po imenu Althing. Kako Althing još uvijek postoji kao upravljačko tijelo Islanda, ono je najstarija parlamentarna skupština zapadne civilizacije.

Godine 985. n. e. Viking po imenu Erik Crveni osnovao je jednu koloniju na Grenlandu. Nešto kasnije te iste godine Skandinavac Bjarni Herjolfsson isplovio je s Islanda kako bi se pridružio svojim roditeljima na Grenlandu. No vjetar ga je skrenuo s kursa, pa je promašio Grenland. “Bjarni je vjerojatno prvi Skandinavac koji je ugledao Sjevernu Ameriku”, stoji u djelu Cultural Atlas of the Viking World.

Na temelju Bjarnievog izvještaja i vjerojatno nakon 1000. godine, Leif Eriksson, sin Erika Crvenog, plovio je zapadno od Grenlanda do otoka Baffinova zemlja i potom nastavio niz obalu Labradora. Stigao je do rta koji je nazvao Vinland, po divljem grožđu ili nekom drugom bobičastom voću koje uspijeva na njemu. * Prije nego se vratio na Grenland, Leif je tu proveo zimu. Leifov brat Thorwald naredne je godine predvodio jednu ekspediciju u Vinland, no poginuo je u sukobu s domorocima. Međutim, nekoliko  godina nakon toga grupa od 60 do 160 Vikinga osnovala je naselje u Vinlandu, no zbog nepopustljive netrpeljivosti starosjedilaca ostali su svega oko tri godine, nakon čega se više nisu vraćali. Proći će gotovo 500 godina prije nego John Cabot, talijanski istraživač u službi Engleske, Sjevernu Ameriku proglasi vlasništvom Engleske.

Pred kraj svoje ere Vikinzi su stvorili izvjestan broj novih država kojima su vladale skandinavske dinastije. No nisu dugo ostali stranci jer su se mnogi Vikinzi na kraju asimilirali u nove kulture, čak su prihvatili njihovu religiju. Naprimjer, vikinški vojvoda Rolon, koji je zauzeo dio teritorija na francuskoj obali poznat kao Normandija (što znači “zemlja sjevernjaka”, odnosno Normana), preobratio se na katolicizam. Jedan od njegovih potomaka bio je Vilim, vojvoda od Normandije. Nakon bitke kod Hastingsa 1066, u kojoj su se potomci Normana sukobili s engleskim Vikinzima, pobjednički vojvoda Vilim okrunjen je za kralja Engleske.

Vilim je smjesta onemogućio svaki daljnji skandinavski utjecaj u Engleskoj i uveo novo, feudalno doba, koje se temeljilo na principima državne uprave, zemljoposjedništva i gospodarenja srednjovjekovne Francuske. I baš zato, “ukoliko bi trebalo izabrati neki datum koji označava kraj vikinške ere”, stoji u knjizi The Vikings spisateljice Else Roesdahl, “onda bi to trebala biti 1066”. Pored toga, u 11. su stoljeću prvobitna vikinška kraljevstva na području Skandinavije pretvorena u nezavisne nacionalne države.

Tri stoljeća povijesti Vikinga prepuna su akcije. Pa ipak, predodžba da Vikinzi nisu ništa doli osvajačke horde barbara koji vitlaju mačevima i sjekirama nije potpuna. Oni su isto tako pokazali da su spremni vremenom se prilagoditi udaljenim zemljama koje su naseljavali te čak prihvatiti kulturu njihovih naroda. Oni koji su bili poljoprivrednici trajno su naseljavali određena područja, a oni koji su bili vladari sjedili su na prijestoljima stranih zemalja. Da, Vikinzi su se iskazali kao vješti mornari i ratnici, ali i kao vješti poljoprivrednici te političari.