DONECK u istočnoj Ukrajini grad je visokih peći i rudnikâ ugljena. Njegovih preko milijun stanovnika marljivi su i prijateljski raspoloženi ljudi koji govore ruski. Neki vjeruju u astrologiju, neki u spiritizam, pa mnogi u traženju odgovora vezanih za budućnost posežu za horoskopom. Ima i onih koji se obraćaju vračarima, odnosno koldunima, kako ih se naziva na ruskom. Neki od tih ljudi nastoje doći u doticaj s mrtvima, nadajući se da će im to donijeti izlječenje, dok drugi to čine iz puke zabave.

Moj je otac bio postolar. Mada se izjašnjavao kao ateist, vjerovao je da nas je netko stavio na Zemlju. Znao je reći: “Mi smo samo gosti na ovoj planeti.” Majka je u crkvu išla svakog Uskrsa jer, kako je govorila: “Ako ima Boga, ako postoji, onda je to naša dužnost.” Ja sam se rodila u svibnju 1963. Moja starija sestra Lubov i mlađi brat Aleksandr činili su našu sretnu obitelj potpunom.

Pjotr, * jedan naš daleki rođak, doživio je nesreću dok je radio u rudniku ugljena i pritom povrijedio glavu, zbog čega se morao podvrći liječenju u jednoj specijaliziranoj klinici. Zabrinut za svoje zdravlje, obratio se koldunu. Vračar je Pjotra povezao s duhovnim svijetom. Mada su mu supruga i moji roditelji rekli da je vračanje besmislica, Pjotr je mislio da on zna bolje. “Ja se bavim bijelom magijom”, tvrdio je. “Crna magija je opasna, no bijela je dobra.”

Pjotr je tvrdio da posjeduje moći koje mu omogućavaju da druge zaštiti od zla. Usprkos tome, Pjotra je napustila supruga. Stoga je Pjotr znao doći kod nas i ostati neko vrijeme, ponekad čak i tjednima. Njegov utjecaj  na obitelj bio je grozan. Između majke i oca počele su izbijati oštre svađe. Na koncu su se razdvojili i razveli. Mi smo se djeca zajedno s majkom preselili u drugi stan, a Pjotr — njen krvni rođak — doselio se k nama.

Lubov se udala i sa suprugom otišla živjeti u Afriku, u Ugandu. U listopadu 1984. Aleksandr je otišao na odmor, a ja sam na tjedan dana otputovala u grad Gorlovku. Kad sam odlazila od kuće, majka i ja samo smo se usputno pozdravile. Kako samo žalim što joj nisam uputila koju riječ više ili čak ostala kod kuće! Više je nikad nisam vidjela živu.

Kad sam se vratila iz Gorlovke, stan je bio zaključan, a na vratima je visila obavijest kojom je policija zabranila ulazak u stan. Prošli su me srsi. Otišla sam do susjedâ. Olga je bila previše potresena da bi mogla govoriti. Njen suprug Vladimir blago mi je rekao: “Tanja, dogodilo se nešto strašno. Tvoja draga majka je mrtva. Pjotr ju je ubio. Nakon toga došao je do nas, nazvao policiju i predao se.”

Policija je potvrdila tu užasnu vijest i dala mi ključeve od stana. Preplavila me mržnja prema Pjotru. U bijesu sam zgrabila veći dio njegovih stvari — uključujući i knjige o magiji — bacila ih na jednu deku i odnijela na obližnju njivu, gdje sam ih spalila.

Aleksandr je čuo što se dogodilo i zamrzio Pjotra baš kao i ja. No zatim je pozvan u vojsku i otišao je. Otac je doselio k meni u stan, a Lubov je došla iz Ugande kako bi neko vrijeme provela s nama. Ponekad smo stvarno imali osjećaj da nas uznemiravaju zle duhovne sile. Osim toga, oca su mučili grozni snovi. Sebe je krivio za majčinu smrt. “Da sam samo ostao s njom”, znao je reći, “još bi bila živa.” Nedugo nakon toga otac je zapao u tešku depresiju. Četiri mjeseca nakon majčine smrti počinio je samoubojstvo.

Nakon očevog pogreba Aleksandr se vratio u vojsku, a Lubov u Ugandu. Ja sam pokušala započeti život ispočetka, pa sam se upisala na Građevinski institut u Makejevki, koji je svega 30 minuta udaljen od stana. Uredila sam i renovirala stan, nadajući se da ću tako izbrisati neke uspomene. No još uvijek sam imala razloga za sumnju da me uznemiravaju demoni.

Aleksandr je odslužio vojni rok i vratio se kući. No počeli smo se prepirati. Oženio se, a ja sam se na nekoliko mjeseci preselila u Rostov, ruski grad na obali Azovskog mora, 170 kilometara udaljen od kuće. Na kraju sam se odlučila riješiti ama baš svega što je pripadalo Pjotru.

Postala sam toliko depresivna da sam i sama namjeravala počiniti samoubojstvo. No u ušima su mi stalno odzvanjale majčine riječi: “Ako ima Boga, ako postoji.” Jedne sam se noći pomolila prvi put u svom životu. “O, Bože”, preklinjala sam, “ako stvarno postojiš, molim te, pokaži mi što je smisao života.” Nekoliko dana nakon toga stiglo je pismo od Lubov, u kojem me pozvala da je posjetim u Ugandi. Tako sam odgodila svoje samoubilačke planove.

Malo je tako različitih mjesta na Zemlji kao što su Ukrajina i Uganda. Moj avion sletio je u Entebbe u ožujku 1989. Kad sam izišla iz aviona, imala sam osjećaj da sam zakoračila u pećnicu. Nikad dotad nisam osjetila takvu vrućinu! To nije bilo ništa čudno, budući da mi je ovo bilo prvo putovanje izvan Sovjetskog Saveza. Ljudi su govorili engleski, jezik koji nisam razumjela.

Ušla sam u taksi kako bih se odvezla do Kampale, do koje mi je preostalo još 45 minuta vožnje. Krajolik je bio toliko različit od onog na koji sam dotad navikla da mi se gotovo činilo da sam na nekoj drugoj planeti! No moj nasmijani taksist bio je sušta  ljubaznost i naposljetku je uspio pronaći kuću u kojoj su stanovali Lubov i njen muž, Joseph. Kakvog li olakšanja!

Lubov je proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nikad dotad nisam čula za njih, no Lubov je jedva dočekala da mi kaže tko su oni. Slijedila me svuda po kući i pričala mi sve što je naučila, počevši od 1. Mojsijeve pa sve do Otkrivenja. Vjerujte mi, bila je to prava gnjavaža!

Jednog nas je dana posjetilo dvoje Svjedoka koji su proučavali s Lubov. Svjedokinja se zvala Marianne. Nije mi pokušala odmah svjedočiti jer u to vrijeme ionako nisam baš puno razumjela engleski. No njene tople, nasmijane oči rekle su mi da je iskrena, sretna osoba. Pokazala mi je sliku Raja u brošuri “Gle! Sve novo tvorim”. “Pogledaj ovu ženu”, potaknula me. “To si ti, a ova druga sam ja. Zajedno smo u Raju sa svim ovim ljudima na slici. Nije li to divno?”

I ostali Svjedoci u Kampali s vremena na vrijeme posjećivali su Lubov i Josepha. Bili su toliko ljubazni da sam posumnjala kako im je cilj samo ostaviti dojam na mene. Nekoliko tjedana kasnije prvi put sam otišla na sastanak, na proslavu Gospodinove večere (Luka 22:19). Iako nisam razumjela ni riječi, ponovo me se dojmila ljubaznost prisutnih.

Marianne mi je dala Bibliju na ruskom — moju prvu vlastitu Bibliju. “Pročitaj Bibliju od početka do kraja”, usrdno me molila. “Čak i ako ne budeš sve razumjela, samo je čitaj!”

Mariannina gesta duboko me dirnula, pa sam odlučila poslušati njen savjet. ‘Na kraju krajeva’, mislila sam, ‘kakve mi koristi od toga što imam Bibliju ako je ne čitam?’

Kad sam se vratila u Ukrajinu, sa sobom sam ponijela i svoju Bibliju. Sljedećih nekoliko mjeseci radila sam u Moskvi, a slobodno vrijeme iskoristila sam za čitanje Biblije. Do ponovnog odlaska u Ugandu, a to je bilo za devet mjeseci, pročitala sam pola Biblije. Kad sam došla u Kampalu, Marianne mi je iz Biblije pokazala predivnu nadu za budućnost. Raj! Uskrsnuće! Ponovo ću vidjeti mamu i tatu! Shvatila sam da je ono što sam učila zapravo odgovor na moju molitvu u Donecku (Djela apostolska 24:15; Otkrivenje 21:3-5).

Dok smo proučavali temu o zlim duhovima, slušala sam gotovo bez daha. Biblija je potvrdila ono što sam već dugo sumnjala. Ne postoji dobra ili bezopasna magija. Svaki oblik magije prepun je opasnosti. Veći dokaz od onoga što se desilo u našoj obitelji nije mi bio potreban. Spalivši Pjotrove stvari, i nesvjesno sam postupila ispravno. Rani kršćani također su spalili predmete povezane s magijom kad su počeli služiti Jehovi (5. Mojsijeva 18:9-12; Djela apostolska 19:19).

Što sam više razumjela Bibliju, to sam bila sigurnija da sam pronašla istinu. Prestala sam pušiti i u prosincu 1990. krstila sam se u znak predanja Jehovi. Lubov se krstila samo tri mjeseca prije mene, a Joseph 1993.

Godine 1991. vratila sam se u Doneck. Te iste godine djelo Jehovinih svjedoka u Ukrajini bilo je zakonski priznato, što je značilo da se možemo slobodno sastajati i javno propovijedati. Započinjali smo razgovore na ulici sa svakim tko je imao vremena. Ubrzo smo uvidjeli da je čak i u zemlji u kojoj su se mnogi izjašnjavali kao ateisti znatan broj onih koji su htjeli saznati nešto o Božjem Kraljevstvu.

Početkom ‘90-ih nismo imali dovoljno biblijske literature, pa smo na ulicama Donecka organizirali neku vrstu knjižnice. Na glavnom gradskom trgu postavili smo štand na kojem smo izlagali primjerke naših knjiga i brošura. Ubrzo bi se prijateljski raspoložene, znatiželjne osobe zaustavile pored  njega i počele postavljati pitanja. Onima koji su htjeli neku publikaciju dali bismo je na posudbu i ponudili im biblijski studij.

Godine 1992. postala sam pionir, punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka, a u rujnu 1993. pozvana sam da se pridružim prevodilačkom timu u podružnici Društva Watch Tower u Seltersu (Njemačka). U rujnu 1998. prešli smo u Poljsku, gdje čekamo dovršetak izgradnje naše nove podružnice u Lvovu (Ukrajina).

Porast među Jehovinim narodom u Ukrajini doista je zadivljujuć. Dok je primjerice 1991. u Donecku bila jedna skupština sa 110 Svjedoka, danas u njemu djeluju 24 skupštine s preko 3 000 Svjedoka! Moja posjeta Donecku 1997. donijela mi je mnoge ugodne susrete, ali je uz nju vezana i jedna za mene potresna epizoda.

Tijekom mog boravka u Donecku, Julija, Svjedokinja koja je poznavala našu obitelj, zaprepastila me rekavši: “Pjotr te traži. Želi razgovarati s tobom.”

Te sam večeri kod kuće plakala i molila se Jehovi. Što je Pjotr želio od mene? Znala sam da je zbog svog zločina proveo nekoliko godina u zatvoru. Mrzila sam ga zbog onoga što je učinio i osjećala kako nije zavrijedio da sazna za Jehovin novi svijet. Nekoliko sam se dana molila u vezi s tim i nakon toga uvidjela da nije na meni da odlučujem tko je dostojan vječnog života. Sjetila sam se obećanja koje je Isus Krist dao zločincu obješenom na stupu pored njega — da će biti s njime u Raju (Luka 23:42, 43).

S tim mislima na umu odlučila sam posjetiti Pjotra i svjedočiti mu o Mesijanskom Kraljevstvu i Božjem novom sustavu stvari. U pratnji dva kršćanska brata otišla sam na adresu koju mi je dala Julija. Tamo sam se, prvi put nakon majčine smrti, srela oči u oči s Pjotrom.

Atmosfera je bila napeta. Objasnila sam Pjotru da sam postala Jehovin svjedok i da mi je Biblija pomogla razumjeti zašto u ovom sustavu svi moramo doživljavati probleme, a ponekad čak i osobne tragedije.  Također sam mu rekla kako nas je strahovito pogodio gubitak majke, a nakon toga i oca.

Pjotr mi je objasnio da mu je jedan glas rekao da ubije mamu te mi je potanko opisao što se tog dana dogodilo. Dok sam slušala njegovu užasnu priču, moje se gnušanje pomiješalo sa sažaljenjem budući da se doimao nervozan, poput neke progonjene životinje. Kad je Pjotr završio svoju priču, pokušala sam mu pokazati neka predivna obećanja zapisana u Bibliji. Rekao je da vjeruje u Isusa, pa sam ga upitala:

“Imaš li Bibliju?”

“Još ne. No naručio sam je”, odgovorio je.

“Možda već znaš da prema Bibliji osobno ime pravog Boga glasi Jehova” (Psalam 83:18).

Kad je čuo to ime, Pjotr je postao vidno uzrujan. “Ne spominji mi to ime”, rekao je. “Ne mogu ga podnijeti.” Naši pokušaji da Pjotru kažemo nešto o divnim Božjim obećanjima bili su potpuno bezuspješni.

Otišla sam potpuno svjesna jedne činjenice: Da nisam upoznala Jehovu, mogla sam biti ubijena baš kao i majka, mogla sam počiniti samoubojstvo kao što je učinio otac ili sam mogla biti izmanipulirana tako da počinim grozne stvari, što se dogodilo Pjotru. Kako samo duboku zahvalnost osjećam zbog toga što sam upoznala pravog Boga, Jehovu!

Ova mučna iskustva ostavila su traga u meni. Još i danas ta sjećanja ponekad probude u meni osjećaj boli i tuge. No, upoznavanjem Jehove i njegovih nauma započeo je proces izlječenja. Biblijska istina naučila me da se usredotočim na budućnost, a ne na prošlost. A kakva samo budućnost očekuje Jehovine sluge!

Ta budućnost uključuje i uskrsnuće mrtvih u zemaljskom raju. Kako ću samo biti sretna kad svojim roditeljima koji će se vratiti u život budem izražavala dobrodošlicu! Otac je zapravo bio u pravu kad je govorio: “Mi smo samo gosti na ovoj planeti.” A i majčina vjera u to da Bog stvarno postoji zaista se pokazala ispravnom. Najviše od svega čeznem za trenutkom kada ću mamu i tatu, nakon što uskrsnu u Božjem novom sustavu stvari, moći poučavati biblijskim istinama.