NEDUGO nakon mog rođenja 1969. u Ierápetri, gradu na grčkom otoku Kreti, roditeljima je saopćena vijest koja nimalo nije slutila na dobro. Liječnici su im rekli da njihova tek rođena djevojčica boluje od beta-talasemije, odnosno Cooleyeve anemije. Beta-talasemija major teška je nasljedna bolest krvi, koja se najčešće javlja kod osoba grčkog, talijanskog, srednjoistočnog, južnoazijskog ili afričkog porijekla.

Kako su liječnici objasnili mojim roditeljima, kod osobe koja boluje od ove bolesti crvene krvne stanice ne proizvode dovoljno hemoglobina, proteina koji prenosi kisik do stanica. Zbog toga moje stanice ne dobivaju dovoljno kisika. Crvene krvne stanice ostaju samo jedno kratko vrijeme u krvotoku jer ih jetra i slezena uništavaju te uklanjaju. Ti su organi inače zaduženi za uništavanje abnormalnih i istrošenih crvenih krvnih stanica.

Roditeljima je rečeno da jedina poznata metoda liječenja talasemije uključuje redovite transfuzije krvi i odstranjivanje nakupljenog željeza. Međutim, liječnici su objasnili da je takvo liječenje transfuzijom popraćeno stalnim nakupljanjem željeza u srcu i jetri te da to može biti kobno. Transfuzija — tretman koji sprečava da smrt nastupi u prvih deset godina života pacijenta — obično je najvećim dijelom odgovorna za otrovanje željezom, koje je pak pogubno u narednim godinama života. Oboljeli od talasemije koji stalno primaju transfuziju, što je bio i moj slučaj, obično umiru od nekog srčanog poremećaja prije navršene 30. godine života.

Još od ranog djetinjstva smrt se zlokobno nadvila nada mnom. Nedostaje riječi kojima bi se opisalo kako je teško živjeti s tako poražavajućim izgledom. Nisam pravila planove za budućnost niti sanjala o normalnom životu odrasle osobe. Talasemiju sam doživljavala kao nekakvu tempiranu bombu koja samo što ne eksplodira.

Zbog brige za moje zdravlje roditelji su stalno strepili. Odrasla sam uz beskrajan spisak zabrana i drugih pravila poput: “Ne trči!” “Nemoj se uzbuđivati!” “Pazi!”

Bolest koja me snašla navela je moju majku, koja je bila grčka pravoslavka, da postane jako pobožna. Iskreno je tražila pomoć od ikona. Ne bi li mi se zdravlje kako poboljšalo, znala me voditi do udaljenih manastira koji su na glasu po liječenju vjerom i opskrbiti me mnoštvom amajlija. Na to smo potrošili hrpu novca — no bez ikakvog rezultata.

Vjerovala sam u Boga i voljela ga, mada nisam znala kako ga obožavati. Kad bi me svladao očaj, znala sam se u suzama moliti:  “Bože, ako stvarno postojiš i voliš me, molim te, pomozi mi.”

Kako sam odrastala, tako mi se zdravstveno stanje brzo pogoršavalo, uvelike zbog viška željeza u krvi. Zbog toga sam kao sastavni dio tretmana koristila uređaj koji snižava razinu željeza u krvi. Svake večeri morala sam si ispod kože u predjelu trbuha zabosti iglu, kroz koju je tijekom cijele noći u moje tijelo curio kelator, tvar koja veže željezo. Taj se mučni obred ponavljao svake noći. Često sam tijekom tih besanih noći poželjela umrijeti. Činilo mi se da se Bog nije osvrnuo na moje vapaje za pomoć.

U dobi od 16 godina počela sam se družiti s jednom grupom mladih koji su bili opsjednuti heavy metal muzikom. U očajničkoj potrazi za utjehom ustanovila sam da mi ta muzika, koja veliča brutalnost, nasilje iz obijesti i sotonizam, pruža neku vrstu izlaza. Na kraju krajeva, kako je zlo bilo svuda oko mene, slagala sam se s idejom da neka zla, viša sila upravlja svemirom. No uskoro su posljedice uzimanja droge i bavljenja sotonizmom postale očigledne. Moje društvo stalno je bilo u bijegu pred policijom.

Stalne transfuzije krvi ostavile su traga na mom tijelu. Zbog viška željeza imala sam tamne podočnjake, a koža mi je dobila žućkastu boju. Ni moja me odjeća nije nimalo uljepšavala — nosila sam crnu odjeću i kožnu jaknu punu zakovica i lubanja, što je karakteristično za osobe s kojima sam se družila. Srećom, nikada nisam uzimala drogu.

Slušajući i dalje heavy metal muziku u kojoj je naglasak na smrti, drogi, demonima, spiritizmu i krvi, osjetila sam da me Sotona drži u šaci. Noću sam bila potištena i često sam plakala. Upravo u tom teškom periodu mog života pojavio se tračak nade.

Jednog dana, kad sam imala 20 godina, prijateljica mi je dala knjigu koju je dobila od Jehovinih svjedoka. Bila je to knjiga Biblija — Riječ Božja ili čovječja? * Nju ta knjiga baš i nije zanimala, no na mene je već nakon površnog čitanja ostavila dubok dojam. Knjiga je jasno pokazivala da biblijska načela mogu poboljšati nečiji život. Također me se dojmilo ono što sam saznala o proganjanju ranih kršćana i njihovoj spremnosti da za svoja uvjerenja žrtvuju život. Nakon što sam pročitala knjigu željela sam naučeno podijeliti s drugima. U to sam vrijeme upoznala Manolisa, čovjeka koji je znao za Jehovu i biblijsku poruku jer su neki njegovi rođaci Jehovini svjedoci. Odveo me na mjesto gdje Jehovini svjedoci održavaju sastanke i u ljeto 1990. započela sam proučavati Bibliju s njima.

Proučavajući Bibliju, saznala sam da se naš Stvoritelj uistinu brine za nas te da nije odgovoran za bolesti i patnje koje pogađaju mnoge ljude (1. Petrova 5:7). Naučila sam da je Sotona donio grijeh i smrt na svijet i da će Jehova uskoro poništiti učinak Sotoninih djela tako što će odstraniti ovaj stari sustav i zamijeniti ga savršenim novim svijetom (Hebrejima 2:14). Pod rajskim će uvjetima bogobojazni ljudi biti dovedeni do savršenstva. Tada nitko neće reći: “Bolestan sam” (Izaija 33:24).

U isto to vrijeme iz Biblije sam saznala da se trebamo ‘uzdržavati od krvi’ (Djela apostolska 15:20, 29; 1. Mojsijeva 9:4). Kako se  moja savjest počela oblikovati i školovati u skladu s visokim biblijskim mjerilima i načelima, to me ponukalo da donesem osobnu odluku u vezi s transfuzijom krvi. Odlučila sam prestati primati krv.

Više od 20 godina živjela sam u nametnutom uvjerenju da me jedino redovite transfuzije krvi mogu održati na životu. Hoću li time što ću poslušati biblijsku zapovijed potpisati svoju smrtnu presudu? Što će roditelji misliti o mojoj odluci da prestanem primati krv? Hoće li liječnici i drugo medicinsko osoblje pokušati vršiti pritisak na mene?

U usrdnim sam molitvama bacila sve svoje brige na Jehovu (Psalam 55:22). Ujedno sam odlučila potražiti neka druga medicinska rješenja. Nakon mnogo istraživanja ustanovila sam da bih transfuziju krvi mogla zamijeniti pažljivo odabranom ishranom koja je bogata željezom i vitaminima. A što je najvažnije, čvrsto sam odlučila podložiti se Božjem zakonu zapisanom u Bibliji.

Razumljivo je da su roditelji bili prilično zabrinuti. Od mog najranijeg djetinjstva činili su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi me održali na životu, a ja sam sada rekla “ne” transfuziji krvi! No na koncu su ipak rekli da će poštovati moju odluku.

Potom sam svoj religiozni stav objasnila medicinskom osoblju bolnice, ujedno ih obavijestivši kako ću svim silama tražiti da mi se kao zamjenu za transfuziju krvi omogući alternativno liječenje. Liječnici su se nevoljko složili da će poštovati moje želje.

U vrijeme dok sam primala transfuziju krvi sprijateljila sam se s nekim mladima koji su bolovali od talasemije. Sad ih je zaprepastio moj stav prema krvi. Jedna djevojka sarkastično mi je rekla da će me uskoro “iznijeti četvorica” — grčka fraza koja znači da ću umrijeti. Nažalost, kasnije je bila jedna od pet pacijenata koji su umrli zbog toga što su primili zaraženu krv!

Od kolovoza 1991. više ne primam transfuziju krvi. Suprotno svim predviđanjima, živa sam i prilično se dobro osjećam. Uzimajući hranu bogatu vitaminima i željezom, uspijevam održavati relativno dobro zdravlje unatoč povremenim komplikacijama i kroničnim ograničenjima koje uzrokuje talasemija.

Međutim, što je najljepše od svega, moj život ima smisao i obogaćen je prisnim odnosom s mojim Stvoriteljem, Jehovom Bogom. U srpnju 1992. simbolizirala sam predanje Jehovi krštenjem u vodi. Manolis, taj dragi prijatelj preko kojeg sam došla do životno važne podrške kršćanske skupštine Jehovinih svjedoka, krstio se tog istog dana. Vjenčali smo se 18 mjeseci nakon toga. Nešto kasnije radovala sam se što sam doživjela da su moja majka i sestra postale kršteni Jehovini sluge. Otac je promijenio mišljenje o Jehovinim svjedocima, pa s vremena na vrijeme dođe na skupštinski sastanak.

Naučila sam da smrt, iako je neprijatelj, nije neprijatelj kojeg se treba bojati (Psalam 23:4). Ako živimo, Jehovi živimo, i ako umiremo, Jehovi umiremo. Naš je život u njegovim rukama (Rimljanima 14:8). Uvijek ću mu biti zahvalna što me spasio od života u kojem mi je u izgledu stajalo samo polagano umiranje. Doista, on mi je pružio nadu u vječni život! (Otkrivenje 21:1-4).