VOLITE li uzbudljivu, zagonetnu priču — priču s okusom avanture? Ako da, onda dođite i istražite ruševine Nan Madola, stoljećima staru enigmu koja ostavlja u nedoumici mnoge posjetioce.

Nan Madol je intrigantni labirint otočića i kanala koji su pred tisuću godina sagradili ljudi na plitkom kopnenom pojasu, na samom rubu mikronezijskog otoka Pohnpeia. * Dok smo se vodenim putem približavali grebenu, mangrova stabla i gusta tropska vegetacija krili su ruševine od naših pogleda. Odjednom, u trenutku kad je naš brod pažljivo zaokretao, našli smo se pred ovim veličanstvenim dostignućima graditeljstva.

Pred našim su se očima prvo pojavile masivne zidine. Te velike zidine koje se na uglovima blago zakrivljuju i izdužuju prema van sazidane su od ogromnih, unakrsno posloženih bazaltnih stupova.

Naziv Nan Madol znači “mjesta između” i posve je prikladan opis za mrežu čovječjom rukom izrađenih kanala koja okružuje otoke. Evropski  moreplovci iz 19. stoljeća vjerojatno su prvi stranci koji su naišli na Nan Madol. Ono što su vidjeli toliko ih je zadivilo da su ovo nekada političko i vjersko središte nazvali Venecija južnih mora. No ti moreplovci nikada nisu vidjeli Nan Madol u njegovom punom sjaju budući da je iz nekog tajanstvenog razloga napušten oko stotinu godina prije njihovog dolaska.

Naša dva vodiča rekla su nam da Nan Madol zauzima površinu od oko 80 hektara. Svaki od njegova 92 otočića, objasnili su, služio je nekoj posebnoj svrsi. Na nekima se stanovalo. Drugi su bili namijenjeni za proizvodnju hrane, izradu kanuâ i obredne plesove. Mada su stanovnici pravili otoke raznih oblika i veličina, tipičan otok ima oblik pravokutnika i veličine je nogometnog igrališta. Većina otočića obrasla je vegetacijom, no istraživanja na njima mogu biti doista fascinantna.

Impozantna utvrda po imenu Nan Douwas najbolje je mjesto za razmišljanje o tajni Nan Madola. Iako oni koji žele istraživati ove ruševine mogu do njih doći gazeći kroz morsku vodu, bolje je to učiniti čamcem. Promet Nan Madolom trebao se odvijati vodenim putem, pa širina njegovih kanala odgovara širini četverotračne ceste. Ti su kanali ujedno prilično plitki. Čak i za vrijeme plime voda seže svega do pasa, što je u proteklim stoljećima nedvojbeno štitilo Nan Madol od invazije brodova. Prolazeći ovim vodenim putovima, naši vodiči pažljivo su upravljali čamcem kako ne bi oštetili propelere o koraljno dno.

Kad smo pristali uz Nan Douwas, zakoračili smo na stepenište koje vodi direktno u drevno svetište. Ovaj veličanstveni ulaz proveo nas je pored zidova debelih tri do četiri i visokih osam do devet metara. Te čvrste kule izdržale su nalete tropskih oluja, čak i tajfuna.

Unutar golemih zidina dočekalo nas je veliko dvorište s kamenom grobnicom usred njega. Ovo dostojanstveno mjesto zapravo je kraljevska mrtvačnica u kojoj se nekada sahranjivalo kraljeve. Daljnjim istraživanjem otkrili smo nešto što je nalikovalo podzemnom prolazu. Naši su nas vodiči ohrabrili da se provučemo kroz uski otvor u kamenom zidu, pa smo se ubrzo zgurali u malenu, mračnu podzemnu odaju. “Sad ste u zatvoru”, objasnio nam je jedan vodič. “Tu su držani nanmadolski zatvorenici.” Zamišljajući kako su se zatvorenici morali osjećati nakon što se na zatvorska “vrata” navaljao dvije tone težak kamen, bili smo sretni što smo ponovo vani.

Šetanje po ruševinama Nan Madola pomoglo nam je da shvatimo koliki je napor morao biti uložen u njegovu izgradnju. Otočići su podignuti na ostacima koralja, koji im služe kao temelj. Njihova je svrha da nose ogromnu težinu dugačkih bazaltnih stupova. Izgled tih stupova toliko je dojmljiv da su prvi posjetioci mislili kako ih je oblikovala ljudska ruka. Kasnije je ustanovljeno da je prizmatičan oblik stupova, koji imaju od pet do osam stranica, zapravo njihov prirodni oblik.

 Na tisuće megalitičkih stupova — od kojih su neki do pet metara dugački i preko pet tona teški — moralo se nekako dopremiti na to mjesto. Težina jednog kamena temeljca procijenjena je na 50 tona! Budući da bi splav pod tolikom težinom potonuo u plitkim vodama, neminovno nam se nameće pitanje: ‘Kako su te ogromne stijene dopremljene do Nan Madola, a zatim podignute i položene na svoje mjesto?’ Tim više što se najbliže nalazište bazalta nalazi kilometrima daleko — gotovo na drugom kraju Pohnpeia!

Tijekom godina iz tajne Nan Madola proizašle su neke maštovite legende. Jedna od njih kaže kako su prije mnogo stoljeća bogovi obdarili dva brata magičnom moći da to teško kamenje “leteći” dopreme na gradilište. Prema jednoj drugoj legendi, Pohnpei je nekada naseljavalo napredno društvo koje je poznavalo tajnu upravljanja zvučnim valovima, što im je omogućilo da ogromno kamenje podignu u zrak te ga smjeste na odgovarajuće mjesto.

Naši su nam vodiči dali uvjerljivije objašnjenje — da je na izgradnji Nan Madola sudjelovao ogroman broj ljudi te da je gradnja trajala stoljećima. Najvjerojatnije su za podizanje i namještanje bazaltnih stupova koristili fizičku silu, pri čemu su im kao potporanj služili nakošeni trupci palminih stabala. No mi se i dalje pitamo: “Kako je teško kamenje dopremljeno do Nan Madola?”

Nitko ne može točno reći kako je Nan Madol sagrađen ili, što je možda još i zanimljivije, zašto su ga njegovi stanovnici napustili? Mnogi tvrde da je Nan Madol napadnut i osvojen. Drugi kažu da su stranci donijeli bolest na Pohnpei i tako desetkovali tamošnje stanovništvo. Prema jednoj drugoj teoriji, snažni tajfun uništio je zalihe hrane na otoku, prisilivši tako otočane na odlazak. No bez obzira na razlog, Nan Madol je napušten već barem 200 godina.

Zbog toga nas ovo drevno čudo ostavlja s mnogo pitanja i tek ponekim odgovorom. Dok je naš čamac isplovljivao, naprosto smo se morali pitati hoće li ikada itko razriješiti njegovu tajnu?