WILLIAM (Bill) Meiners i njegova žena Rose žive u stanu koji se nalazi nedaleko od njujorškog aerodroma LaGuardia. Tamo Rose kao srdačna domaćica koja ima oko 75 godina u vedrom raspoloženju dočekuje posjetioca. Kad se uđe u stan, odmah se vidi kako ugodan dnevni boravak odražava njen optimističan duh. Lijep cvjetni aranžman u blizini vrata i živopisne slike na zidovima zrače radošću i oduševljenošću životom.

Pored dnevnog boravka nalazi se svjetlošću okupana soba u kojoj 77-godišnji Bill leži podignutih leđa na anatomski prilagodljivom krevetu. Kad vidi svog posjetioca, njegove blage oči živnu, a usne mu se razvuku u širok osmijeh. Rado bi ustao, pružio posjetiocu ruku i zagrlio ga, no on to ne može učiniti. Bill je, izuzev lijeve ruke, paraliziran od vrata nadolje.

Budući da se Bill od svoje 26. godine suočava sa zdravstvenim problemima, posjetilac ga pita što mu je pomoglo da se već preko 50 godina nosi sa svojim bolestima. Bill i Rose s osmijehom na licu gledaju jedno drugo. “Ne znamo da je itko bolestan!” kaže Rose i tako se slatko smije da njen smijeh odjekuje po sobi. Bill veselo žmirka očima; potiho se smije i kima glavom u znak odobravanja. “Nitko ovdje nije bolestan”, kaže on isprekidanim promuklim glasom. Rose i Bill nastavljaju se šaliti i uskoro čitava soba odzvanja od njihovog smijeha. Očito je da je ljubav koju su Bill i Rose osjetili jedno prema drugome kad su se upoznali u rujnu davne 1945. još uvijek itekako živa. Posjetilac ponovo pita Billa: “Ozbiljno, s kakvim ste se problemima suočavali? Što vam je pomoglo da se nosite s njima i da zadržite optimističan stav prema životu?” Nakon malo nagovaranja Bill pristaje na to da ispriča svoju priču. Slijedi sažetak nekoliko razgovora koje je predstavnik časopisa Probudite se! vodio s Billom i njegovom suprugom.

U listopadu 1949. — tri godine nakon što se oženio s Rose i tri mjeseca nakon rođenja njihove kćeri Vicki — Bill je saznao da ima zloćudnu izraslinu na jednoj glasnici i tumor je bio odstranjen. Nekoliko mjeseci kasnije Billov liječnik obavijestio ga je o jednoj drugoj komplikaciji — rak je zahvatio čitav  grkljan. “Rekli su da mi, ukoliko se ne podvrgnem laringektomiji — to jest odstranjenju čitavog grkljana — ostaje samo dvije godine života.”

Bill i Rose saznali su kakve će biti posljedice te operacije. Grkljan, ili larinks, proteže se od korijena jezika do početka dušnika. U grkljanu se nalaze dvije glasnice. Kad zrak koji se izdahne iz pluća djeluje na glasnice, one vibriraju i tvore govorne zvukove. Kad se grkljan odstrani, vrh dušnika povezuje se s trajnim otvorom načinjenim na prednjoj strani vrata. Nakon operacije pacijent diše kroz taj otvor — ali ne može govoriti.

“Kad sam čuo to objašnjenje, uhvatio me bijes”, rekao je Bill. “Imali smo malu kćer, ja sam imao dobar posao, puno smo očekivali od života, a sada su sve moje nade jednostavno propale.” No budući da mu je odstranjenje grkljana moglo spasiti život, Bill je pristao na operaciju. “Nakon operacije”, priča Bill, “nisam mogao gutati. Nisam mogao prozboriti ni riječi. Bio sam nijem.” Kad bi mu Rose došla u posjet, Bill je mogao s njom komunicirati jedino tako da piše riječi na list papira. Bilo je to teško razdoblje. Da bi se mogli boriti s tim problemom, morali su postaviti nove ciljeve.

Nakon što mu je odstranjen grkljan, Bill je ostao nijem te je izgubio posao. Prije je radio u jednoj mehaničarskoj radionici, no sada je mogao disati samo kroz otvor na vratu, tako da su prašina i dimovi mogli štetno djelovati na njegova pluća. Morao je naći drugi posao. Još uvijek nije mogao govoriti, no upisao se u školu kako bi izučio urarski zanat. “Bilo je to nešto slično mom starom zanimanju”, kaže Bill. “Znao sam kako se sastavlja dijelove nekog stroja, a kod izrade sata također sastavljaš dijelove, samo što ti dijelovi nisu teški 25 kilograma!” Odmah nakon što je izučio urarski zanat našao je posao u struci. Jedan je cilj bio ostvaren.

U međuvremenu Bill je počeo pohađati i tečaj ezofagealnog govora. Kod te vrste govora zvuk se ne proizvodi pomoću glasnica, već vibracijama u jednjaku (ezofagusu), cijevi kroz koju hrana prolazi na putu od grla do želuca. Osoba najprije nauči gutati zrak i tjerati ga niz jednjak. Zatim kontrolirano izbacuje zrak. Izlaženje zraka uzrokuje vibriranje stijenki jednjaka. Time se stvara mukao zvuk koji se uz pomoć usne šupljine i usana može oblikovati u govor.

“Prije sam izbacivao zrak iz želuca samo kad bih previše pojeo”, kaže Bill s osmijehom na licu, “no sada sam morao naučiti neprestano to raditi. Isprva sam kod svakog izbacivanja zraka mogao izgovoriti samo jednu riječ, kao naprimjer: ‘[Udahnem, progutam, izbacim zrak] Kako [udahnem, progutam, izbacim zrak] si?’ Nije bilo lako. Zatim mi je učitelj rekao da pijem puno gaziranih pića jer će mi mjehurići pomoći da izbacujem zrak. Zato sam svaki put kad bi Rose išla s Vicki u šetnju pio i izbacivao zrak, pa opet pio i izbacivao zrak. Trudio sam se što sam više mogao!”

Premda oko 60 posto pacijenata kojima je odstranjen grkljan nikad ne svlada tehniku ezofagealnog govora, Bill je ipak napredovao. Vicki, koja je tada imala skoro dvije godine, nesvjesno ga je poticala u tome. Bill objašnjava: “Vicki bi mi nešto rekla, a potom bi me gledala, čekajući da joj odgovorim. No  ja nisam mogao izgovoriti niti jednu riječ. Ona bi mi opet nešto rekla, no opet bi ostala bez odgovora. Vicki bi se uzrujano obratila mojoj ženi i rekla: ‘Reci tati da priča sa mnom!’ Njene su me riječi dirnule u srce i navele me da odlučim ponovo govoriti.” Na radost Vicki, Rose i drugih, Bill je u tome uspio. Tako je ostvaren još jedan cilj.

Potkraj 1951. Bill i Rose našli su se u novoj dilemi. Liječnici su, strahujući od ponovne pojave raka, savjetovali Billu da se podvrgne tretmanu zračenja. Bill je pristao. Kad je tretman završio, s nestrpljenjem se vratio svom svakodnevnom životu. Nije ni slutio da njegovom zdravlju već prijeti novi udarac!

Prošlo je otprilike godinu dana. A onda jednog dana Bill više nije osjećao prste na ruci. Zatim se nije mogao penjati stepenicama. Ubrzo nakon toga u hodu se srušio na pod i više nije mogao ustati. Pretrage su pokazale da mu je tretman zračenja (koji u ono vrijeme nije bio tako precizan kao danas) oštetio leđnu moždinu. Liječnici su rekli da će mu se stanje pogoršavati. Jedan mu je liječnik čak rekao da su mu izgledi za preživljavanje “ravni nuli”. Bill i Rose bili su shrvani.

Unatoč tome, Bill je u nastojanju da se bori protiv tog problema otišao u bolnicu na šestomjesečnu fizikalnu terapiju. Premda liječenje nije promijenilo tok njegove bolesti, boravak u bolnici promijenio je tok njegovog života — bila je to promjena koja je kasnije dovela do toga da upozna Jehovu. Kako se to dogodilo?

Bill je spomenutih šest mjeseci boravio u jednoj židovskoj bolnici i dijelio sobu s 19 paraliziranih muškaraca — sve redom ortodoksnih Židova. Ti su muškarci svako poslijepodne razgovarali o Bibliji. Bill je, kao baptist koji je redovito išao u crkvu, samo slušao te njihove razgovore. No, otišao je iz bolnice čuvši dovoljno da bi zaključio kako je Svemogući Bog samo jedna osoba i kako se nauka o Trojstvu kosi s Biblijom. Zato nikad više nije otišao u svoju crkvu. Međutim, osjećao je da mu treba duhovno vodstvo kako bi se mogao nositi sa životnim problemima. “Stalno sam molio Boga za pomoć”, kaže Bill, “i moje su molitve bile uslišane.”

Godine 1953. jedne subote posjetio ih je Roy Douglas, stariji čovjek koji je nekada bio njihov susjed i čuo je za nevolje koje su snašle Billa. Roy je bio Jehovin svjedok. Pitao je Billa da li bi želio s njim proučavati Bibliju i on se složio. Ono što je Bill pročitao u Bibliji i u knjizi “Neka Bog bude istinit” * otvorilo mu je oči. Pričao je Rose o onom što je naučio, a ona mu se pridružila u proučavanju. Rose se prisjeća: “U crkvi su nam rekli da je bolest Božja kazna, no putem biblijskog studija saznali smo da to nije istina. Osjetili smo veliko olakšanje.” Bill dodaje: “To što smo na temelju Biblije saznali što je uzrok svih nevolja, uključujući i moju bolest, te da predstoji bolja budućnost pomoglo nam je da  se pomirimo s mojim stanjem.” Godine 1954. Bill i Rose ostvarili su još jedan cilj. Oboje su se krstili kao Jehovini svjedoci.

U međuvremenu Billova je paraliza toliko uznapredovala da više nije bio sposoban za rad. Da bi mogli spajati kraj s krajem, Bill i Rose zamijenili su uloge: Bill je bio kod kuće s Vicki, a Rose je počela raditi u urarskoj radionici — gdje je radila punih 35 godina!

“Vođenje brige o našoj kćeri pružilo mi je mnogo radosti”, priča Bill. “Mala Vicki također je uživala u tome. Svakom koga bi srela znala je ponosno reći: ‘Ja se brinem o tati!’ Kasnije, kad je pošla u školu, pomagao sam joj oko domaćih zadaća i često smo se igrali. Osim toga, imao sam odličnu priliku da je poučavam na temelju Biblije.”

Pohađanje kršćanskih sastanaka u Dvorani Kraljevstva bilo je daljnji izvor radosti za Billa i njegovu obitelj. Billu je trebalo sat vremena da bi se nekako dovukao od kuće do Dvorane Kraljevstva, no nije propuštao sastanke. Kasnije, kad su se preselili u drugi dio grada, Bill i Rose kupili su mali automobil, pa je Rose vozila obitelj u dvoranu. Premda je Bill mogao govoriti samo u kratkim intervalima, uključio se u Teokratsku školu propovijedanja. Bill objašnjava: “Napisao bih govor, a neki drugi brat bi ga iznio. Po završetku govora nadglednik škole dao bi mi savjete u vezi s njegovim sadržajem.”

Druga braća u skupštini također su pomagala Billu da redovito ide u službu propovijedanja. Bill je kasnije imenovan da u skupštini služi kao sluga pomoćnik, što nije nimalo iznenadilo braću koja su vidjela njegovu revnost. Zatim, kad su ga izdale noge i kad je paraliza još više uzela maha, bio je vezan za stan i na kraju postao nepokretan. Kako će se boriti s tim problemom?

“Budući da sam cijeli dan provodio kod kuće, htio sam naći neku zanimaciju”, kaže Bill. “Prije nego što sam postao paraliziran volio sam fotografirati. Tako sam došao na ideju da pokušam slikati, premda nikad u životu nisam ništa naslikao. Usput, ja sam dešnjak, a cijela desna ruka i dva prsta lijeve ruke bili su mi paralizirani. Bilo kako bilo, Rose je kupila mnoštvo knjiga koje govore o slikarskim tehnikama. Proučio sam ih i počeo slikati lijevom rukom. Mnoge moje slike završile su u peći, no s vremenom sam počeo svladavati tehniku.”

Krasna zbirka akvarela koja danas ukrašava stan Billa i Rose pokazuje da je Bill postigao uspjeh koji je bio iznad njegovih očekivanja. “Prije otprilike pet godina”, dodaje Bill, “lijeva ruka počela mi se toliko tresti da sam morao prestati slikati, no taj mi je hobi godinama pričinjavao veliko zadovoljstvo.”

Bill priča: “Prošlo je preko 50 godina otkako su počeli moji zdravstveni problemi. Još uvijek nalazim okrepu u čitanju Biblije, naročito Psalama i knjige o Jobu. Također uživam u čitanju publikacija Društva Watch Tower. Osim toga, uvelike sam ohrabren kad me posjete članovi naše skupštine i putujući nadglednici te mi pričaju izgrađujuća iskustva. To što sam putem telefona povezan s Dvoranom Kraljevstva omogućava mi da slušam program sastanaka. Dobivam čak i videokasete na kojima je snimljen kongresni program.

Zahvalan sam što imam tako divnu ženu. Sve ove godine ona je moj blizak prijatelj. Osim toga, naša kći, koja danas služi Jehovi sa svojom obitelji, još uvijek mi je izvor velike radosti. Naročito zahvaljujem Jehovi na tome što mi pomaže da sačuvam bliskost s njim. Danas, kad mi tijelo i glas postaju sve slabiji, često razmišljam o riječima apostola Pavla: ‘Ne odustajemo, no ako se naš vanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji sigurno se obnavlja iz dana u dan’ (2. Korinćanima 4:16). Da, ostati duhovno budan dokle god živim — to je cilj koji još uvijek stoji preda mnom.”