Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Na putu za Botany Bay

Na putu za Botany Bay

“NAŠAO sam knjigu na puteljku”, izjasnio se mladi Job. Taj pjegavi 19-godišnjak bio je uhapšen u Londonu dok je prelazio ulicu i optužen da je ukrao knjigu. Koliko je knjiga vrijedila? Osamdeset penija! Suca se nisu dojmile riječi koje je mladić rekao u svoju obranu, pa mu je dosudio kaznu od sedam godina u kažnjeničkoj koloniji.

Na drugoj strani svijeta, na području današnjeg Quebeca (Kanada), uhapšen je gospodin po imenu François-Maurice Lepailleur. Zbog sudjelovanja u neuspjelom oružanom ustanku protiv britanske vlasti bio je osuđen na smrt. Međutim, sud je odlučio kazniti ga na drugi način.

Ovoj dvojici mladih ljudi nije bilo zajedničko samo to što su se ogriješili o britanski zakon. Ubrzo su bili ukrcani na brod kojim su otplovili do zemlje nazvane Australija, gdje se nalazila novoosnovana kažnjenička kolonija poznata kao Botany Bay.

Kako je bilo živjeti kao kažnjenik u Australiji? Koliko je kažnjenika poslano u tu zemlju? Zašto su ova dva mlada muškarca završila tako daleko od kuće?

Zašto su protjerani u Australiju?

Godine 1718. britanska vlada odlučila je deportiranjem zločinaca smanjiti rastući broj zatvorenika. Do 1770. Britanci su već deportirali tisuću zatvorenika godišnje, šaljući ih uglavnom u svoje kolonije Maryland i Virginiu. Godine 1783. Britanci su u američkom ratu za nezavisnost izgubili te kolonije, a time i mogućnost da u njih šalju zločince. No dotad su tamo već poslali preko 50 000 kažnjenika.

Alternativno rješenje bilo je poslati ih u sušnu zemlju koja se nalazila na drugoj strani svijeta. Trinaest godina ranije pomorski kapetan James Cook načinio je kartu njene istočne obale i označio je kao teritorij koji pripada Britaniji. S njim je na tom putovanju bio i istraživač Joseph Banks, koji je rekao da bi ta zemlja bila idealno mjesto na koje bi se slalo nepoželjne podanike Britanskog Carstva. Tako je u svibnju 1787. prva flota od 11 malih brodova krenula na putovanje dugo 26 000 kilometara prema Botany Bayu. U idućih 80 godina, dakle do 1868, u Australiju je poslano ukupno 158 829 kažnjenika.

Dugo putovanje oceanom

Godine 1833. mladi Job i ostalih 300 putnika stigli su u uvalu Sydney u Port Jacksonu. Premda se kolonija zvala Botany Bay, istoimena geografska lokacija zapravo se nalazi nekoliko kilometara južno od mjesta na kojem je kasnije sagrađeno naselje.

Nekima je samo putovanje bilo teška kazna. Jedan ulomak iz dnevnika Françoisa Lepailleura pruža uvid u to kako je izgledao život na brodu: “Godine 1840. oplovili smo Rt dobre nade [južna Afrika] smješteni u unutrašnjosti broda Buffalo, što je bilo jezivo iskustvo zbog neprestane tame, strogih pravila koja se moralo poštovati, insekata koji su nas stalno ujedali i zbog vrućine, a povrh sveg tog jada, bili smo i gladni.”

Ironija je u tome što su brodovi koji su prevozili kažnjenike u usporedbi s drugim brodovima tog vremena imali ponajbolje rezultate u pogledu zdravlja i sigurnosti putnika. Zahvaljujući nagradama koje je kao motivaciju ponudila britanska vlada, u razdoblju od 1788. do 1868. ukupna stopa smrtnosti na tim brodovima bila je manja od 1,8 posto. Za razliku od toga, na brodovima koji su prevozili roblje umrlo je u razdoblju od 1712. do 1777. između 3 i 36 posto bespomoćnih putnika. Čak je i na brodovima koji su prevozili slobodne emigrante iz Evrope u Ameriku stopa smrtnosti bila veća nego na brodovima koji su prevozili kažnjenike!

Šaroliko mnoštvo

Kažnjenici su bili mladi i to je jedan od glavnih razloga što ih je tako mnogo preživjelo putovanje. François je sa svojih oko 35 godina bio relativno star kažnjenik. Većina je imala između 16 i 25 godina, a nekima je bilo tek 11 godina. Među kažnjenicima muškarci su bili preko šest puta brojniji od žena.

Ljudi su mahom bili deportirani iz Ujedinjenog Kraljevstva. Više od polovice njih bili su Englezi, trećina je bila iz Irske, a i Škotska je poslala nekoliko tisuća zločinaca. Neki su, poput Françoisa, stigli iz udaljenih dijelova Britanskog Carstva, iz zemalja kao što su Indija, Kanada, Malezija, Šri Lanka, pa čak i s malog otoka Malte.

Ti prisilno dovedeni doseljenici donijeli su sa sobom golemi spektar svojih talenata i zanata. Među njima je bilo mesara, izrađivača parnih kotlova, ljevača mjedi, tesara, kuhara, klobučara, krojača i tkalaca. U službenim dokumentima zabilježeno je tisuću različitih zanimanja, koja su bila preslika tipičnih radničkih zanimanja u Britaniji.

Izgleda da su kažnjenici često bili obrazovaniji od pripadnika radničke klase u svojoj domovini. Tri četvrtine onih koji su stigli u Novi Južni Wales znalo je čitati i pisati. Za razliku od toga, u Britaniji se tek malo više od polovice stanovništva znalo potpisati u matičnu knjigu vjenčanih.

Otmica, ubojstvo i pobuna protiv vlasti bili su dovoljni razlozi da se završi na brodu za Botany Bay, no mjesto na brodu moglo se zaslužiti i na mnoge druge načine. Onaj tko bi u nedjelju otvorio pučko zabavište, tko bi ukrao rupčić ili jednostavno raspravljao o Svetom pismu mogao je biti poslan na južnu hemisferu.

Život u novoj zemlji

Razmišljajući o životu kažnjenika u Australiji u to davno doba, ljudi najčešće zamišljaju prizore nemilosrdnog batinanja, neprestanih okrutnosti i života lišenog ljudskog dostojanstva. Neki su zaista tako živjeli, no mnogima je bilo bolje nego u zemlji koju su napustili.

Stvoren je sustav u kojem se kažnjenike moglo poslati da rade za slobodne doseljenike i ljude na visokim položajima ili čak da rade za sebe. Tako su mogli raditi u svojoj struci ili naučiti neki novi zanat, umjesto da čitavu kaznu odsluže tako da kao robijaši vezani lancima grade ceste. Naprimjer, Job je bio poslan da radi za jednog imućnog, ali prijaznog zemljoposjednika te je naučio uzgajati stoku na jednom od njegovih imanja u predgrađu Sydneya.

Kažnjenici su trebali raditi pet i po dana, ili 56 sati, tjedno. Zanimljivo je da su u to vrijeme radili manje od većine radnika u britanskim tvornicama, koji su svakodnevno radili od izlaska do zalaska sunca. Kažnjenici su mogli naplatiti sve što su radili prekovremeno, tako da su često honorarno obavljali neke manje poslove, kao što je prodavanje sijena koje se koristilo kao stočna hrana.

Premda se bič slobodno koristilo za kažnjavanje, jedno istraživanje pokazuje da 66 posto kažnjenika u Novom Južnom Walesu nikad nije bilo išibano ili je išibano samo jednom za vrijeme služenja kazne. To znači da nisu bili ništa češće kažnjavani nego ljudi koji su služili u britanskoj vojsci ili mornarici.

Te činjenice, u kombinaciji s mogućnošću da kažnjenici dobiju vlastiti komad zemlje nakon što odsluže kaznu, uzrokovale su da ideja o deportaciji nekima postane privlačna. Godine 1835. W. Cope, upravitelj zloglasnog londonskog zatvora Newgate, rekao je u vezi sa zatvorenicima kojima je prijetila deportacija: “Od dvadeset njih devetnaest bi vrlo rado otišlo.” Ravnatelj jednog drugog zatvora rekao je za svoje zatvorenike: “Od stotinu zatvorenika devedeset i devet ih silno želi otići.”

Druga strana medalje

Onima koji su nastavili kršiti zakon život je mogao biti veoma mučan. U jednom je izvještaju rečeno: “Deportacija nije obična kazna, nego niz kazni koje uključuju svaki stupanj ljudske patnje.” Jedna takva kazna bila je okretanje mlinskog kola. François ga je ovako opisao: “To je mlin za mljevenje žitarica koji pokreću kažnjenici. Osamnaest muškaraca stalno se penje po kolu, tako da težina njihovih tijela pokreće kolo i mlin. Ti muškarci obično imaju samo jedne okove na nogama, no mnogi imaju na nogama i tri do četiri okova, a prisiljeni su raditi kao i drugi, jer će u suprotnom biti nemilosrdno bičevani.”

Kažnjenice koje su bile neposlušne morale su nositi željezni ovratnik s dvije šipke, od kojih je svaka bila duga tridesetak centimetara. Smatralo se da su te teške, monstruozne naprave jedino što može prisiliti žene na pristojno ponašanje.

Kazneno-popravne ustanove poput Port Arthura, istočno od grada Hobarta na Tasmaniji, bile su zamišljene kao mjesta za strogo kažnjavanje zločinaca koji bi ponovno bili osuđeni za neko krivično djelo. Surovost postupanja prema zatvorenicima u tim ustanovama može se procijeniti na temelju jednog službenog izvještaja u kojem je stajalo: “Nekim je kažnjenicima (...) bilo lakše umrijeti nego nastaviti služiti zatvorsku kaznu, pa su počinili zločin samo da bi bili smaknuti.”

Nekim je protjeranim zatvorenicima najteže padalo to što su bili razdvojeni od obitelji. François je napisao: “Draga moja obitelji, koju toliko mnogo volim, hoću li zbog izgnanstva još dugo biti odvojen od vas, od svih koje volim? O, tužno je i mučno to što nismo zajedno! Kako je teško biti razdvojen od svoje mile žene i dječice koja ne znaju što znači imati brižnog oca punog ljubavi! Draga obitelji, često upravljam svoj duh i srce k Bogu na nebesima ne bi li on raskinuo okove koji me vežu za ovo mjesto, okončao moje izgnanstvo i dopustio mi da se vratim svojoj voljenoj obitelji, svima za kojima mi srce žudi.”

Doprinos kažnjenikâ

Godine 1837. guverner Bourke rekao je: “U Novom Južnom Walesu marljivi i sposobni doseljenici uspjeli su, uz pomoć rada kažnjenikâ, u razdoblju od pedeset godina pretvoriti pustoš u divnu i naprednu koloniju.” Tada su već više od dvije trećine muške radne snage sačinjavali kažnjenici ili bivši kažnjenici, koji su pomagali preostalom stanovništvu, slobodnim doseljenicima, da ostvare taj izuzetan zadatak. Kasnije je preko 90 posto kažnjenika, bilo po vlastitom izboru bilo zbog stjecaja okolnosti, ostalo u Australiji i prihvatilo je kao svoju novu domovinu.

Mladi Job također je postao jedan od onih koji su se trajno nastanili u toj zemlji. Kad je bio pušten na slobodu, oženio se i započeo miran život te je na kraju postao predak stotinama stanovnika Australije i Novog Zelanda. Za razliku od njega, François je bio među malobrojnima koji su se nakon isteka kazne mogli vratiti u svoju domovinu i svojim voljenim obiteljima.

Nakon tih početaka promjene su se odvijale sve većom brzinom, tako da je u samo tri generacije ‘divna i napredna kolonija’ prerasla u zemlju s mnoštvom kultura. U današnje vrijeme svake godine tisuće ljudi iz Azije, Evrope, uključujući i Veliku Britaniju, i Kanade odluče posjetiti Australiju ili traže dozvolu da ostanu u njoj. Po dolasku nailaze na visoke betonske zgrade, sagrađene na tlu koje su raskrčili kažnjenici, i široke asfaltirane ceste, koje se nalaze na putevima koje su nekad napravili kažnjenici. Međutim, usred vreve suvremenih australskih ulica još uvijek se nalaze stara kamena zdanja što svjedoče o radu pionira koji su se protiv svoje volje našli na putu za Botany Bay.

[Karta/slike na stranici 20]

(Vidi publikaciju)

BOTANY BAY

[Slike]

JAMES COOK

JOSEPH BANKS

[Zahvale]

Cook: Slika Johna Webera/Dictionary of American Portraits/Dover; Banks: W. Dickinson. Portret Sir Josepha Banksa kad je bio g. Banks. Rex Nan Kivell Collection; NK10667. Uz dopuštenje National Library of Australia; prikaz zaljeva: James Fittler; Sydney (Novi Južni Wales) i ulaz u Port Jackson. Uz dopuštenje National Library of Australia

[Slika na stranici 23]

(Gore) Poslovno područje u središtu Sydneya nastalo je na mjestu nekadašnje kažnjeničke kolonije Botany Bay

[Slika na stranici 23]

Stara sidnejska bolnica, danas Muzej državne kovnice, koju su sagradili kažnjenici

[Zahvala]

Image Library, State Library of New South Wales

[Slika na stranici 23]

Hyde Park Barracks, zatvor koji su projektirali i sagradili kažnjenici

[Zahvala]

Hyde Park Barracks Museum (1817). Historic Houses Trust of New South Wales, Sydney (Australija)

[Slika na stranici 23]

Velika sjeverna cesta. Kažnjenici su bez ikakvih strojeva izgradili tu cestu dugu 264 kilometra kroz brda pješčenjaka. Ona je povezivala Sydney i Hunter Valley, nedaleko od Newcastlea. Njena izgradnja bila je jedan od najvažnijih građevinskih pothvata u koloniji

[Zahvala]

Pod upravom National Parks and Wildlife Service, N.S.W.