NEKI su divovi — uzdižu se preko 90 metara u visinu — i spadaju među najviše na svijetu. Drugi su niski i uvijeni, šćućureni pri samom sprženom tlu. Listovi su im čudesno oblikovani, a cvjetovi pravi užitak za oko. U svakom slučaju, vjerojatno ste se i sami okoristili nekim dijelom ovog drveta.

Nekoliko njih ima otmjena imena, primjerice alpski jasen i tasmanijski hrast, kako ih nazivaju domaći stanovnici, no većina je poznata kao obični gumovac. No precizno govoreći, prava biljna smola od koje se proizvodi guma u vodi je topiva tvar sastavljena od ugljikohidrata i ne proizvodi je nijedna vrsta eukaliptusa. Stoga je ime gumovac zapravo pogrešan naziv. Točniji je podatak koji kaže da su to stabla iz roda Eucalyptusa i da preko 600 članova ove porodice potječe iz Australije.

Eukaliptus buja na tropskoj vrućini australskog Sjevernog Teritorija i u sušnim nizinama australske divljine. No on isto tako uspijeva i na jugu Tasmanije, gdje pušu antarktički vjetrovi, i u maglom obavijenim priobalnim planinskim lancima. Toliko je rasprostranjen da se jedan istraživač i zoolog iz 19. stoljeća žalio: “Nikako da nam se taj vječni gumovac makne s očiju: iz milje u milju ne nazire se ni najmanja promjena u vrsti lišća.”

Od vremena navale evropskih doseljenika u Australiju, koja je započela u 19. stoljeću, eukaliptus je naveliko uništavan. Procjenjuje se da je na površini od 300 000 kvadratnih kilometara ovo drveće iščupano s korijenjem jer ga se smatralo kočnicom napretku. No nisu svi pokazivali toliku nebrigu prema ovom vrijednom prirodnom bogatstvu. U 19. stoljeću porodica eukaliptusa počela je osvajati svijet.

Osamdesetih godina 19. stoljeća car Menelik II od Abesinije, današnje Etiopije, trebao je drvo koje bi stvaralo hlad i ujedno služilo kao lako dostupan izvor ogrjeva za njegov novi glavni grad, Addis Abebu. Nijedno afričko drvo nije se pokazalo prikladno za ovo ogoljelo područje. Stoga su carevi stručnjaci posvuda tražili drvo koje uspijeva na žarkom suncu koje prži barem isto toliko nemilosrdno koliko i u njihovoj zemlji. “Addis Abeba” znači “novi cvijet”, a ime je možda dobila u čast eukaliptusu, korisnom uvezenom pridošlici koji će odigrati veoma značajnu ulogu u etiopskoj ekonomiji.

Još jedan čovjek koji je pridonio suvremenoj seobi eukaliptusa je dr. Edmundo Navarro de Andrade. Odlučivši obnoviti brazilsku šumu koja je nestajala strahovitom brzinom, počeo je 1910. uvoziti eukaliptus iz Australije. On je zaslužan za sadnju 38 milijuna ovih stabala. Danas se u Brazilu uzgaja preko dvije milijarde stabala eukaliptusa.

Tako se Brazil pored svoje autohtone kišne šume može pohvaliti  i najvećim brojem stabala eukaliptusa izvan Australije. Koristi za brazilsku ekonomiju bile su tolike da je dr. Navarru dodijeljena posebna medalja za istaknute zasluge zbog toga što je ovo vrijedno drvo donio u svoju zemlju.

Neke patuljaste vrste eukaliptusa izvlače najviše što mogu iz sušom ispucale zemlje tako što u korijenje pohranjuju velike količine vode. Australski Aboridžini i rani istraživači preživljavali su u bezvodnoj australskoj divljini upravo zahvaljujući tim podzemnim “bocama” s vodom. Oni bi iskopali dugačke komade površinskog korijenja i potom ga prelomili na kraće komade. Kad se puhne kroz korijen, iz njega izađe žutosmeđa tekućina. Mada baš ne spada u najukusnije napitke, procjenjuje se da se iz devet metara korijenja može dobiti 1,5 litara ove spasonosne tekućine.

Drugi članovi ove porodice uspijevaju u močvarnim područjima, pohlepno upijajući vodu iz natopljenog tla. Ovu prirodnu sposobnost drveta iskoristili su Talijani, kojima su ovi ljubitelji močvarnog tla poslužili za isušivanje nekada močvarnog, komarcima prepunog područja Agro Pontina. Ovo je područje sada pretvoreno u dragocjeno obradivo zemljište.

Preko 50 zemalja diljem Afrike, Azije i Evrope te Sjeverne, Srednje i Južne Amerike počelo je uzgajati eukaliptus zbog njegove komercijalne i estetske vrijednosti. Proizvođači namještaja hvale toplu crvenkastu i jantarnu boju njegovog drva. Jedan izvor navodi: “Eukaliptus daje neke od najtežih, najtvrđih i najtrajnijih poznatih vrsta drva. Kakvoća drva i brzina rasta (...) čini ovo stablo najdragocjenijim izvorom tvrdog drva na svijetu.”

Vodootporne vrste ovog drva koriste se za izradu brodova, lučkih nasipa, telefonskih stupova, ograda i blokova za popločivanje. Pored toga, prekrasni cvjetovi nekih vrsta eukaliptusa, kao što su Eucalyptus melliodora,  E. sideroxylon, E. paniculata i E. resinifera, stvaraju slatki nektar koji pčele pretvaraju u jednu vrstu naročito ukusnog meda. Posljednjih godina Australija izvozi 4,5 milijuna tona eukaliptusove iverice, što joj donosi godišnji prihod od 250 milijuna američkih dolara.

Iz kore i stabla eukaliptusa curi tamnocrvena smola po imenu kino. Neke vrste kina koriste se za zaštitu drva od drvotočaca. Kino se također koristi u proizvodnji lijeka koji zaustavlja krvarenje. Kora nekih drugih vrsta izlučuje tanin, koji služi za štavljenje kože i bojanje tkanina.

Lišće je čudesno oblikovano, a usto je i rezervoar dragocjenog ulja. Visi poput opuštenih prstiju mlitave ruke, s vršcima okrenutim prema podnožju stabla. Takav oblik omogućava mu da djeluje poput velikog lijevka. Dragocjena vlaga hvata se na površini listova i potom u obliku kapi kaplje s njegovih kožastih vrhova prema korijenju koje je željno očekuje.

Eukaliptusovo ulje jake, osvježavajuće arome ekstrahira se iz lišća postupkom destilacije. To ulje ima široku primjenu, primjerice u proizvodnji parfema, sapuna, lijekova, slastičarskih proizvoda i sredstava za čišćenje. U prirodi ulje isparava iz lišća i ispunjava zrak sitnim kapljicama na kojima se lome Sunčeve zrake, uslijed čega šuma eukaliptusa dobiva karakterističnu plavkastu nijansu. Plave planine, koje okružuju zapadni dio Sydneya, svoje su neobično ime dobile upravo po toj neobičnoj pojavi.

Najpoznatiji stanovnik eukaliptusove šume dražesna je krznena loptica, poznata kao koala. Ovaj izbirljivi biljojed najviše se voli gostiti vršcima desetak vrsta eukaliptusovog lišća. Isključiva prehrana ovakve vrste bila bi pogubna za većinu životinja, no ne i za koalu. Zašto ne?

Zato što koala ima specifičan probavni sustav, kojem pripada i oko dva metra dugačko slijepo crijevo. Za usporedbu spomenimo da je slijepo crijevo kod čovjeka dugačko svega osam do petnaest centimetara. To jedinstveno slijepo crijevo omogućava ovoj životinjici da iz svog obroka izvuče sve potrebne bjelančevine, ugljikohidrate i masti.

Jedan manje poznati australski starosjedilac koji slijedi koalin primjer stroge ishrane lišćem eukaliptusa najveća je vrsta oposuma letača (Petauroides volans). Ovaj krznati tobolčar veličine je domaće mačke. Ima dlakavi, oko pola metra dugački rep i kožu rastegnutu između prednjih i stražnjih šapa. Služeći se ovim kožnatim krilima, oposum će skočiti s grane, letjeti i do 100 metara u daljinu, okrenuti se u letu za 90 stupnjeva i zatim se sigurno uhvatiti za drugu granu.

Požari predstavljaju prijetnju eukaliptusovoj šumi. Pa ipak, stabla su stvorena tako da ih preživljavaju. Kako je to moguće?

Ispod same kore drveta, raspoređeni duž čitavog debla i granja, nalaze se usnuli zameci listova. Kad vatra ogoli stablo, ostavljajući ga potpuno bez kore i lišća, ovi zameci ožive. Oni pocrnjelo deblo stabla zagrnu kaputom od novih zelenih listova. Zahvaljujući tome stablo može preživjeti. Osim toga, sjeme koje spava na tlu često iskoristi tu priliku da proklija, pa niču nova stabalca.

Jeste li kada ublažili grlobolju lijekom pripravljenim od ekstrakta eukaliptusa ili se zasladili nekom poslasticom s eukaliptusovim medom? Jeste li se vozili čamcem izrađenim od drva eukaliptusa, živjeli u kući sagrađenoj od njega ili vam služi kao ogrjev? Vjerojatno ste se na neki način okoristili ovim izvanrednim stablom. I zato kad sljedeći put ugledate krznatu koalu — ili joj se budete divili na nekoj fotografiji — neka vam to prizove u misli čudesno stvoreno stablo koje koala naziva svojim domom.

Svestrani, izdržljivi eukaliptus uistinu je stablo od višestruke koristi.