ROĐEN sam 24. siječnja 1914. u gradu San Carlosu, u provinciji Pangasinan. U 1930-ima otac me poslao da studiram agronomiju. Nedjeljom sam išao na misu i svećenik je govorio o Evanđeljima — Matejevom, Markovom, Lukinom i Ivanovom. Stoga sam dobio želju da ih pročitam.

Jednog dana otišao sam u samostan kako bih novcem koji sam zaradio prodajući povrće kupio knjigu s Evanđeljima. Umjesto nje dobio sam brošuricu s naslovom Put u nebo, a u njoj nisu bila Evanđelja. To me razočaralo. Kasnije sam u želji da nabavim Evanđelja otputovao u Manilu. Tamo mi je ujak, koji je bio Jehovin svjedok, dao cijelu Bibliju.

U Manili sam upoznao nekoliko Svjedoka koji su me impresionirali svojom vještinom citiranja biblijskih redaka. Pružili su mi uvjerljive odgovore na mnoga pitanja. Nakon  nekog vremena moj ujak Ricardo Uson odveo me na sastanak u podružnicu Jehovinih svjedoka. Dok smo se približavali mjestu sastanka, zapalio sam cigaretu. “Baci je”, rekao je ujak. “Jehovini svjedoci ne puše.” Tako sam bacio cigaretu i nikad više nisam pušio. Upoznao sam nadglednika podružnice Josepha Dos Santosa i neke druge Svjedoke. Otad je prošlo već nekoliko desetljeća, no još se dan-danas sjećam te divne kršćanske braće.

U listopadu 1937, u vrijeme kad sam studirao na Agronomskom fakultetu u Los Bañosu, više nisam išao na misu. Umjesto toga čitao sam Bibliju i literaturu koju sam dobio od ujaka. Grupa Jehovinih svjedoka posjetila je naše studentsko naselje. Zahvaljujući razgovorima koje sam vodio s Elvirom Alinsod, jednom Svjedokinjom iz te grupe, dobio sam snažnu želju da služim Jehovi Bogu.

Kad sam rekao profesorima da namjeravam prekinuti školovanje, pitali su me: “Tko će te izdržavati?” Objasnio sam kako sam uvjeren da će se Bog brinuti za mene ako mu budem služio. Nakon što sam prekinuo školovanje otišao sam u ured Društva Watch Tower i prijavio se da služim kao volonter, objasnivši: “Pročitao sam publikacije Lojalnost, Bogatstvo i Gdje su mrtvi? Sada želim punovremeno služiti Jehovi.” Bio sam poslan u provinciju Cebu da se pridružim trojici pionira, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka.

Kad sam 15. srpnja 1938. stigao na otok Cebu, na pristaništu me dočekao Salvador Liwag. Idući dan započeo sam sa službom od kuće do kuće. Nitko me nije poučavao. Samo bih pokazao stanarima karticu sa svjedočanstvom na kojoj je bila objašnjena svrha našeg djela. Ustvari, znao sam samo dvije riječi na tamošnjem jeziku cebuano. Tako je započeo moj prvi dan u službi.

Kad bismo počeli svjedočiti u nekom novom gradiću, obično bismo najprije otišli u općinu. Tamo bi brat Liwag svjedočio predsjedniku općine, Pablo Bautista šefu policije, a Conrado Daclan sucu. Ja bih razgovarao s upraviteljem pošte. Potom bismo otišli na autobusni kolodvor, u zgradu policije te u trgovine i škole. Osim toga, posjećivali smo ljude u njihovim domovima. Nudili smo biblijsku publikaciju Neprijatelji. Oponašajući način na koji svjedoče moji suradnici, malo-pomalo naučio sam govoriti jezik cebuano i počeo dijeliti knjige. U roku od tri mjeseca obradili smo čitavu provinciju Cebu — 54 gradića. Tada sam pitao brata Liwaga: “Mogu li se sada krstiti?”

“Još ne možeš, brate”, odgovorio je. Potom smo prešli na jedan drugi otok, Bohol, na kojem smo propovijedali mjesec i po, obradivši još 36 manjih mjesta. Ponovno sam pitao mogu li se krstiti. “Još ne možeš, brate Barlaan”, glasio je odgovor. Tako smo, obradivši Bohol, a zatim i otok Camiguin, otišli na veliki otok Mindanao i propovijedali u gradu Cagayan de Oru.

Tada se našoj grupi već pridružio i Virginio Cruz. On je prije radio kao profesor u srednjoj školi i napustio je taj posao da bi postao pionir. Krenuli smo u druga mjesta i na koncu stigli do jezera Lanaa. Tamo sam ponovno pitao mogu li se krstiti. Nakon što sam otprilike šest mjeseci služio kao pionir, 28. prosinca 1938. brat Cruz me napokon krstio u jezeru Lanau kod mjesta Lumbatana.

Kasnije sam se pridružio grupici od tri pionira u provinciji Negros Occidentalu. Bili su to Fulgencio de Jesus, Esperanza de Jesus i Natividad Santos, koju smo zvali Naty. Zajedno smo propovijedali u mnogim mjestima te provincije. Zaista smo se trebali u potpunosti pouzdati u Jehovu, jer smo ponekad jedva spajali kraj s krajem. Jednom smo htjeli nabaviti ribu da je pojedemo s rižom.  Na plaži sam naišao na nekog čovjeka i pitao ga mogu li od njega kupiti ribu, no on je sav ulov već bio poslao na tržnicu. Međutim, ponudio mi je jednu ribu koju je sačuvao za sebe. Pitao sam ga koliko košta. “Nije važno”, rekao je. “Poklanjam vam je.”

Zahvalio sam mu. No, na odlasku sam shvatio da jedna riba neće biti dovoljna za četiri osobe. Prolazeći pored neke male uvale, iznenadio sam se vidjevši na kamenu jednu ribu koja je još bila mokra. Pomislio sam: ‘Možda je uginula.’ Krenuo sam da je uzmem i iznenadio se otkrivši da je živa. Uzeo sam je, čvrsto je stisnuo i odmah se sjetio Isusovog obećanja: “Uvijek, dakle, tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo drugo dodati” (Matej 6:33).

Kad je u našoj grupi već bilo devet pionira, formirane su dvije manje grupe. Ja sam bio u onoj koja je poslana na Cebu. Sada je bio prosinac 1941. i na Filipinima je drugi svjetski rat sve više uzimao maha. Dok smo bili u gradiću Tuburanu, u našu je sobu usred noći došao jedan filipinski poručnik. “Momci, probudite se”, rekao je. “Vojnici vas traže.” Vojska je sumnjala da smo japanski špijuni i zato smo ostatak noći proveli na saslušanju.

Zatim smo odvedeni u gradski zatvor. Predstavnici američke vojske u gradu Cebuu zahtijevali su da im damo primjerak svake naše knjige kako bi mogli utvrditi jesmo li japanski špijuni. Mnogi domaći stanovnici posjetili su nas u zatvoru jer su željeli vidjeti kako izgledaju osobe koje su optužene da su japanski špijuni. Neki su nam postavljali pitanja, a mi smo im svjedočili o Božjem Kraljevstvu.

Nakon što smo pet dana bili u zatvoru šef policije primio je telegram iz glavnog štaba američke vojske u kojem mu je rečeno da oslobodi Jehovine svjedoke. Međutim, savjetovao nam je da prestanemo propovijedati budući da je sada rat u punom jeku. Objasnili smo mu da ne možemo prestati propovijedati jer nam je Bog zapovjedio da obavljamo to djelo (Djela apostolska 5:28, 29). Šef policije razljutio se i rekao: “Ako nastavite propovijedati, dopustit ću ljudima da vas ubiju.”

Narednih dana šef policije tražio je način da nas opet uhapsi. Na koncu nas je zaustavila grupa američkih vojnika i poručnik po imenu Soriano upitao je sestru Santos: “Hoćete li prestati propovijedati?”

“Nećemo”, odgovorila je.

“A što ako vas odvedemo na strijeljanje?” pitao je.

“To ne bi promijenilo našu odluku”, objasnila je ona.

Nato su sve nas ukrcali u kamion i otpremili u grad Cebu, gdje su nas doveli pred pukovnika Edmunda. Poručnik Soriano predstavio nas je riječima: “Ovo su Jehovini svjedoci. To su japanski špijuni!”

 “Jehovini svjedoci?” pitao je pukovnik. “Dobro sam upoznao Jehovine svjedoke u Americi. Oni nisu špijuni! Oni su neutralni.” Potom se okrenuo prema nama i rekao: “Budući da ste neutralni, nećete biti pušteni na slobodu.” Nakon što smo neko vrijeme bili zatvoreni u jednom skladištu, pukovnik Edmund ponovno je razgovarao s nama i pitao: “Jeste li još uvijek neutralni?”

“Jesmo”, odgovorili smo.

“Onda vas nećemo osloboditi”, rekao je, “jer ako vas pustimo na slobodu, nastavit ćete propovijedati, pa će i oni koje obratite postati neutralni. Ako svi postanu neutralni, onda više nitko neće ratovati.”

Kasnije smo bili prebačeni u zatvor u gradu Cebuu. Desetog travnja 1942. Japanci su napali taj grad. Bombe su padale na sve strane i izbio je velik požar. Upravitelj zatvora vidio je sestru Santos, čija se ćelija nalazila blizu ulaza u zatvor. “O, ne! Jehovini svjedoci su još uvijek unutra!” povikao je. “Otvorite vrata i pustite ih da izađu!” Zahvalili smo Jehovi na tome što nas je zaštitio.

Odmah smo krenuli u brda u potrazi za drugim Svjedocima. Jednog smo pronašli u gradiću Composteli. On je prije predvodio u djelu propovijedanja, no sada je odlučio prestati s propovijedanjem i preseliti se u grad Cebu kako bi se bavio trgovinom. S druge strane, mi smo odlučili nastaviti s propovijedanjem o Božjem Kraljevstvu ma što da se desi.

Imali smo mnogo brošurica Utješite sve koji tuguju i davali smo sve od sebe kako bismo ih uručili ljudima. Međutim, mnogi su nas pokušavali zastrašiti, govoreći da će nam Japanci odsjeći glavu ako nas vide. Ubrzo nakon toga organiziran je gerilski pokret otpora protiv Japanaca, a onaj čovjek koji je prestao propovijedati i otišao za poslom u Cebu bio je uhapšen. Bilo nam je žao kad smo saznali da su ga gerilci optužili da je japanski špijun i smaknuli ga.

U međuvremenu smo nastavili propovijedati u planinskom području. Jednog dana saznali smo za neku zainteresiranu ženu, no da bismo došli do nje, morali smo proći nekoliko gerilskih straža. Došli smo u selo Mangabon, u kojem je živjela ta žena, no tamo je bilo nekoliko vojnika koji su nas otkrili i povikali: “Zašto ste došli ovamo?”

“Mi smo Jehovini svjedoci”, odgovorio sam. “Želite li čuti poruku koju prenosimo putem gramofona?” Kad su povoljno reagirali, pustio sam im ploču Vrijednost spoznaje.  Nakon toga vojnici su nas pretražili i ispitivali, a potom su nas odveli u gerilski glavni štab u selu Tabonanu. Molili smo Jehovu da nas zaštiti jer se pričalo da gotovo svakog koga se tamo odvede čeka pogubljenje.

Vojnici su motrili na nas i maltretirali nas. Sada dolazimo do situacije koju sam opisao na samom početku, kad sam bio pretučen, a poručnik je uperio prst u mene i rekao: “Ti si špijun!” Još su nas neko vrijeme maltretirali, no ipak nas nisu pogubili, već su nas kaznili prisilnim radom.

Među pionirima zatočenim u Tabonanu bio je i moj brat Bernabe. Svakog jutra od nas zarobljenika zahtijevalo se da pjevamo patriotske pjesme “God Bless America” (Bože, blagoslovi Ameriku) i “God Bless the Philippines” (Bože, blagoslovi Filipine). Svjedoci su umjesto tih pjesama pjevali “Tko je na Gospodinovoj strani?” Jednom je glavni zapovjednik povikao: “Onaj tko ne bude pjevao ‘God Bless America’ bit će obješen na onu akaciju!” No unatoč takvim prijetnjama nitko od nas nije ubijen. Na koncu smo bili premješteni u druge logore. Napokon je u srpnju 1943. stigao pismeni nalog za moje oslobođenje. Dotad sam u zarobljeništvu proveo osam mjeseci i deset dana.

Budući da smo željeli vidjeti zainteresirane osobe kojima smo prije propovijedali, pješačili smo 60 kilometara do grada Toleda. Tamo smo počeli redovito održavati sastanke i mnoge su se osobe kasnije krstile. Na koncu je 1945. došao i kraj rata. Dvije godine kasnije pružila mi se prilika da gotovo devet godina nakon svog krštenja prvi put odem na kongres. Taj je kongres održan na hipodromu Santa Ana u Manili. Na njemu se okupilo oko 4 200 osoba kako bi slušalo javno predavanje “Radost svih ljudi”.

Prije početka rata na Filipinima je bilo oko 380 Svjedoka, no 1947. bilo nas je 2 700! I dalje sam imao mnoge prednosti u službi Jehovi. Od 1948. do 1950. služio sam kao putujući nadglednik u regiji Surigao. Godine 1951. oženio sam se s Natividad Santos, koja je tijekom rata hrabro propovijedala u našoj grupi Svjedoka. Nakon što smo se vjenčali, u razdoblju od 1954. do 1972. služili smo u putujućoj službi diljem Mindanaa.

Godine 1972. postali smo specijalni pioniri kako bismo mogli biti blizu svojih ostarjelih roditelja i pomagati im. Premda oboje imamo već preko 80 godina, i dalje služimo kao pioniri. Nas dvoje proveli smo ukupno preko 120 godina u punovremenoj službi. Kako nas samo raduje što smo doživjeli da je na Filipinima broj objavitelja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu porastao na današnjih preko 130 000! Želja nam je da još mnogima pomognemo uvidjeti kako je Božje Kraljevstvo jedina nada za pravi mir i sreću na Zemlji.