PROBLEMI su počeli 1992, kad mi je odstranjena maternica. Ubrzo nakon toga počela me mučiti neprekidna jeziva bol i često sam morala mokriti (50 do 60 puta dnevno). Nastojeći točno odrediti uzrok problema, liječnica kod koje idem na ginekološke preglede na koncu me naručila kod urologa.

Otišla sam u bolnicu na pretrage. Već kod prvog posjeta urologu postavljena mi je dijagnoza — intersticijski cistitis (IC), odnosno teška upala mjehura. Nije bilo lako postaviti dijagnozu, budući da su simptomi IC-a slični simptomima drugih bolesti mokraćnih organa. Osim toga, ne postoji konkretan test za utvrđivanje IC-a. Stoga liječnici moraju isključiti mogućnost da se radi o drugim bolestima prije nego što postave dijagnozu IC-a.

Urolog nam je netaktično rekao da od liječenja nema puno koristi te da će krajnji rezultat biti odstranjenje mjehura! Rekao je kako postoje razne metode liječenja, no da su sve one bezuspješne. Naravno, nama je to bio težak udarac. Dotad sam bila prilično zdrava. Duke i ja smo Jehovini svjedoci i već smo nekoliko godina bili u punovremenoj službi, a ja sam sada saznala da mi treba odstraniti mjehur. Sretna sam što mi je suprug svesrdno pružio podršku.

Odlučili smo potražiti drugog urologa. Posjetili smo nekoliko liječnika. Nažalost, u to vrijeme mnogi su liječnici znali vrlo malo o IC-u. Osim toga, mnogi urolozi imaju svoje teorije o IC-u, tako da svaki od njih preporučuje drugačije liječenje. Jedan medicinski časopis piše: “Bolest je obično kronična.” Jedan drugi izvor kaže: “Znanstvenici još nisu pronašli lijek protiv IC-a, a ne mogu ni predvidjeti na koji će način liječenja pacijent najbolje reagirati. (...) Budući da liječnici ne znaju što je uzrok IC-a, liječenje je usmjereno na ublažavanje simptoma.”

Zbog jake boli, grčeva i čestog mokrenja bila sam spremna pokušati praktički bilo koji način liječenja koji bi liječnici predložili. Isprobala sam preko 40 vrsta lijekova, koristila ljekovito bilje, išla na akupunkturu, podvrgavala se blokadi živaca, dobivala epiduralnu i spinalnu anesteziju te transkutanu električnu živčanu stimulaciju (TENS), kod koje se tijelo izlaže djelovanju blagih električnih impulsa u trajanju od nekoliko minuta do nekoliko sati. Potrudila sam se da što više saznam o toj bolesti, a to mi je, ako ništa drugo, pomoglo da bolje razumijem što se događa.

Sada trošim metadon, sredstvo za ublažavanje bolova, i još šest drugih lijekova. Osim toga, redovito primam epiduralne injekcije sa steroidima, što mi ublažava bolove. Zbog problema čestog mokrenja otprilike svaka tri do četiri mjeseca idem u bolnicu na hidrodistenziju, postupak kod kojeg se mjehur pomoću tekućine širi poput balona. Već sam mnogo puta bila na hidrodistenziji. Ona mi obično olakša tegobe idućih nekoliko mjeseci. U proteklih nekoliko godina već sam preko 30 puta bila primljena u bolnicu i otpuštena iz nje.

A što reći o posljednjoj opciji, odstranjenju mjehura? Jedna stručna publikacija kaže: “Većina liječnika oklijeva izvršiti operaciju zbog toga što je nemoguće predvidjeti ishod kod svakog pojedinog pacijenta — neki i nakon operacije još uvijek imaju simptome bolesti.” Stoga zasad još ne razmišljam o toj mogućnosti.

Ponekad je bol tako jaka i nepopustljiva da bih lako mogla dići ruke od svega. Čak sam razmišljala i o tome da si skratim muke. No bilo mi je teško pri pomisli da bih time nanijela sramotu Jehovinom imenu. Shvaćam koliko je važna molitva, osobni studij i razvijanje bliskog odnosa s Jehovom, jer nikad ne znaš što ti se može dogoditi i promijeniti tvoj život. Meni je u bolesti odnos s Jehovom doslovno spasio život — znam da bih inače počinila samoubojstvo.

Kad se osvrnem na proteklih devet godina, vidim kako se život može brzo promijeniti. Cijenim riječi iz Propovjednika 12:1: “Sjećaj  se, sada, svog Veličanstvenog Stvoritelja u mladosti svojoj prije nego dođu dani zli i prispiju godine, za koje ćeš reći: nisu mi mile.” Toliko mi je drago što sam počela s punovremenom službom kad mi je bilo 15 godina i što sam mogla nastaviti s tom službom gotovo 20 godina. Za to vrijeme razvila sam blizak odnos s Jehovom.

Zahvalna sam Jehovi što imam supruga i sina Daniela, koji mi pružaju veliku podršku. Osim toga, veoma me ohrabri kad me braća iz skupštine nazovu telefonom ili me posjete. Zimi mi je teško izlaziti iz kuće jer mi se zbog hladnoće pojačavaju grčevi. Tada svjedočim putem telefona, a zahvaljujući tome moja nada u Raj ostaje postojana i stvarna. S nestrpljenjem očekujem vrijeme kad će bolesti i patnje biti stvar prošlosti te više neće dolaziti na um (Izaija 33:24).