POSLJEDNJIH godina vlade zemalja diljem svijeta raspravljaju o tome kako suzbiti ilegalnu trgovinu ručnim vatrenim oružjem. O tome je bilo riječi i na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Pripremljeni su izvještaji, dani prijedlozi i usvojene rezolucije. Međutim, kritičari ističu kako usmjeravanje pažnje isključivo na trgovinu oružjem na crno znači da najveći preprodavači oružja — a to su same vlade — ostaju i dalje bez nadzora.

Granicu između legalne i ilegalne prodaje oružja zapravo je veoma teško odrediti. Velik dio oružja koje se prodaje ilegalnim putem zapravo je oružje koje je nekad prodano na posve legalan način. Oružje koje je prvobitno prodano ministarstvima obrane ili unutarnjih poslova često biva ukradeno te dospijeva na crno tržište. Osim toga, preprodaja oružja bez znanja ili odobrenja onoga tko ga je prvi prodao također nije neuobičajena pojava. U jednom članku časopisa Arms Control Today navodi se sljedeće: “Naročito će vlade morati poduzeti neke konkretnije mjere od samo podupiranja strogih zakonskih mjera za suzbijanje ilegalne trgovine lakim oružjem  te preispitati vlastitu ulogu u današnjoj legalnoj trgovini oružjem.” Mada se mnogi nadaju da će države ipak poduzeti oštrije mjere što se tiče trgovine ručnim vatrenim oružjem, jedan je novinar zapazio: “Budući da pet stalnih zemalja članica Vijeća [sigurnosti Ujedinjenih naroda] snosi odgovornost za preko 80% svjetske trgovine oružjem, možda ne bismo trebali gajiti neka velika očekivanja.”

Provođenje nadzora nad time kuda odlazi ručno i lako oružje dodatno otežava i njegova relativno jednostavna proizvodnja. Dok je proizvodnja sofisticiranog oružja, poput tenkova, aviona i ratnih brodova, ograničena na svega desetak  zemalja, lako oružje sada proizvodi preko 300 proizvođača u oko 50 zemalja. Veliki broj proizvođača vatrenog oružja, koji k tome još i raste, ne samo da povećava nacionalne arsenale oružja već ujedno otvara dodatne mogućnosti za prodaju oružja miliciji, pobunjeničkim skupinama i kriminalnim organizacijama.

Dosad je naša pažnja većinom bila usmjerena na upotrebu ručnog vatrenog oružja u ratom zahvaćenim zemljama. No pitanje kontrole naoružanja predmet je žučnih rasprava i u relativno stabilnim zemljama u kojima nema rata. Oni koji se zalažu za stroge zakone o kontroli vatrenog oružja tvrde da veće količine vatrenog oružja znače i veći broj ubojstava. To obrazlažu činjenicom da je u Sjedinjenim Državama, u kojima je ta kontrola slaba, a oružja puno, stopa ubojstava visoka, dok je u Engleskoj, u kojoj se provode stroge zakonske mjere o kontroli vatrenog oružja, ta stopa niska. Oni koji se protive donošenju strogih zakona o kontroli oružja brzo uzvraćaju, navodeći kako je većini stanovnika Švicarske oružje lako dostupno, a ipak je u njoj stopa ubojstava niska.

Sve ovo dodatno kompliciraju i istraživanja koja pokazuju da je stopa ubojstava počinjenih hladnim oružjem u Sjedinjenim Državama viša od ukupne stope ubojstava u mnogim evropskim državama. Međutim, ima i takvih zemalja u kojima stopa ubojstava počinjenih hladnim oružjem premašuje ukupnu stopu ubojstava u Sjedinjenim Državama.

No posezanje za statističkim podacima — čak i njihova zloupotreba — postalo je posve uobičajena praksa kod onih koji na taj način žele poduprijeti svoje gledište. A kad govorimo o kontroli vatrenog oružja, ispada da za svaki argument postoji naizgled isto tako uvjerljiv protuargument. Situacija je uistinu složena. Međutim, stručnjaci se općenito slažu da pored posjedovanja oružja postoji još niz činilaca koji utječu na visinu stopa ubojstava i kriminala.

Predstavnici National Rifle Associationa, moćne udruge iz Sjedinjenih Država, često ponavljaju: “Oružje ne ubija; to čine ljudi.” Ovim se želi reći da vatreno oružje, mada je namijenjeno ubijanju, ne ubija samo od sebe. Netko mora povući okidač, bilo namjerno bilo slučajno. No s druge strane, neki bi mogli reći da oružje ubijanje čini lakšim.

Prema onome što je zapisano u Bibliji, problem ubijanja među ljudima neće se riješiti tako da se iz ruku onih koji su spremni ubijati jednostavno otme oružje. Zločin je socijalni problem i nije vezan isključivo za postojanje oružja. Pravo rješenje povlači za sobom promjene stavova i naravi samih ljudi. Prorok Izaija napisao je pod nadahnućem: ‘Bog će suditi među narodima, i karaće mnoge narode, te će raskovati mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju’ (Izaija 2:4).

Ovo nije tako nevjerojatno kako bi neki mogli misliti. Izaijino proročanstvo već se danas ispunjava među pravim kršćanima u cijelom svijetu. Time što su na simboličan način prekovali oružje u oruđe mira, kršćani pokazuju da od sveg srca žele ugoditi Bogu i živjeti u miru s drugim ljudima. S vremenom će, pod upravom Božjeg Kraljevstva, svi ljudi na Zemlji živjeti u potpunom miru i sigurnosti (Mihej 4:3, 4). Oružje više neće ubijati ljude. Ljudi neće ubijati jedni druge. Oružje koje sije smrt bit će stvar prošlosti.