IZBJEGLIČKI logor podignut je na brzinu kako bi se u njega smjestilo 1 548 izbjeglica koje su nenadano pristigle iz jedne susjedne afričke zemlje. Šatori plave i žutosmeđe boje razapeti su na blatnjavoj čistini usred šume palminog drveća. Nije bilo ni struje, ni ležajeva, ni tekuće vode, ni toaleta. Padala je kiša. Izbjeglice su štapovima iskopale male jarke oko šatora kako voda ne bi ulazila u njih. Dvije međunarodne humanitarne organizacije grozničavo su radile na poboljšanju životnih uvjeta u logoru.

Prethodno su ove izbjeglice iskoristile priliku koja im se ukazala i ukrcale se na jedan trošni teretni brod kako bi pobjegle od građanskog rata koji je već godinama razdirao njihovu zemlju. U toj se zemlji nije ratovalo tenkovima ili teškim bombarderima. Rat je započeo kad je skupina od oko 150 vojnika naoružanih puškama počela terorizirati tamošnje stanovništvo. Tijekom godina koje su slijedile vojnici su zauzimali jedno selo za drugim, tražeći od civila da im plaćaju danak, regrutirajući vojnike u svoje redove i ubijajući svakoga tko im se suprotstavio. Na kraju su zauzeli čitavu zemlju.

Među izbjeglicama u logoru našla se i mlada žena po imenu Esther. “Gubitak muža u ovom ratu najgore je od svega što mi se dogodilo u životu”, rekla je. “Ustrijelili su ga. Svuda vlada strah. Kad čuješ da netko viče, pomisliš da će te ubiti. Kad god vidiš nekoga s puškom, misliš da ti je došao kraj. Nikako se nisam mogla opustiti. Tek otkako sam ovdje, mogu spavati noću. Kod kuće nisam mogla spavati. Ovdje spavam kao beba.”

“Čak i u ovim vlažnim šatorima?” pitao je jedan dopisnik časopisa Probudite se!

Esther se nasmijala. “Ma da moram spavati i u ovom blatu, spavala bih bolje nego tamo odakle sam došla.”

 Desetogodišnji Ambrose veći dio svog života proveo je bježeći sa svojom obitelji iz ratom zahvaćenih područja. “Volio bih da zavlada mir i da se vratim u školu”, rekao je. “Znate, sve sam stariji, a vrijeme ide.”

Devetogodišnja Kpana ima prekrasne smeđe oči. Na pitanje čega se prvog sjeća u životu bez imalo je oklijevanja odgovorila: “Rata! Pucnjave!”

Vrsta rata od koje su ovi ljudi pobjegli posve je uobičajena posljednjih godina. Prema podacima dobivenim iz jednog izvora, od 49 većih sukoba koji su bjesnjeli od 1990. naovamo, 46 ih je vođeno isključivo lakim oružjem. Za razliku od mača ili koplja, za koje je potrebna određena vještina i snaga da bi ih se moglo djelotvorno koristiti u borbi, ručno vatreno oružje omogućava i profesionalnim vojnicima i onima koji to nisu da sudjeluju u ratu. * Često se kao vojnike uzima tinejdžere i djecu, koje se potom prisiljava da pljačkaju te sakate i ubijaju ljude.

Mnogi od ovih sukoba ne vode se između zemalja, već unutar same zemlje. Njih ne vode obučeni vojnici na bojnom polju, već u većini slučajeva civili, a poprišta sukoba su gradovi i sela. Kako u bitkama najvećim dijelom sudjeluju osobe koje nisu prošle vojnu obuku, nerijetko se događa da se bez ikakve grižnje savjesti krši tradicionalna ratna pravila. Stoga su divljački napadi na nenaoružane muškarce, žene i djecu postali posve uobičajena pojava. Smatra se da preko 90 posto ubijenih u današnjim ratovima čine civili. Upravo u ovakvim ratovima ručno i lako oružje igra važnu ulogu.

Naravno, puške nisu neposredni uzročnik sukoba — ljudi su ratovali još davno prije nego je izumljen barut. Međutim, velike zalihe vatrenog oružja prije će potaknuti sukob nego pregovore. Zbog oružja ratovi se mogu oduljiti, a krvoproliće povećati.

Premda se u današnjim ratovima koristi takozvano lako oružje, posljedice koje ono uzrokuje doista su teške. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća tim je oružjem ubijeno više od četiri milijuna ljudi. Preko 40 milijuna ljudi postali su izbjeglice ili su se odselili negdje drugdje. Ručno oružje nanijelo je ratom pogođenim društvima ozbiljne štete u političkom, socijalnom, ekonomskom i ekološkom pogledu. Troškovi međunarodne zajednice povezani s organiziranjem humanitarne pomoći, zbrinjavanjem izbjeglica, održavanjem mira i vojnim intervencijama iznose na desetke milijardi dolara.

Kako to da je ručnom vatrenom oružju pripala tako značajna uloga u današnjim sukobima? Otkuda dolazi to oružje? Što se može poduzeti kako bi se smanjilo ili otklonilo smrtonosne posljedice upotrebe tog oružja? Ova ćemo pitanja razmatrati u sljedećim člancima.