SLONOVI, tigrovi i gazele obično ne lunjaju oko napuštenih rudnika. Iza površinskog otkopavanja ležišta rude obično ostaje izbrazdano i opustošeno zemljište, neprikladno da posluži kao utočište egzotičnih životinja.

No jedinstveni eksperiment proveden u Parku prirode Cabárceno, u španjolskoj provinciji Cantabrii, pokazuje da čak i najmanje gostoljubiva mjesta mogu biti lijepa te da ih se može pretvoriti u pravi raj.

Otprilike 3 000 godina područje Cabárcena bilo je poznato po visokokvalitetnoj željeznoj rudači. Keltski rudari otkrili su da se željezo-oksid, mineral prisutan na tom području, može lako pretvoriti u željezo — neophodan metal za izradu keltskog alata i oružja. Rimljani su također stoljećima eksploatirali ležišta ovog minerala.

Kako se rudača nalazila ispod samog površinskog sloja zemlje, rudari starog vremena marljivo su krampovima i lopatama uklanjali zrnaste naslage bogate tim mineralom, ostavljajući iza sebe stotine kamenih tornjeva u kojima nije bilo rudače. Time su posve nehotice oblikovali izrazito krševit pejzaž, koji se obično povezuje s vapnenačkim stijenama kakve oblikuje voda, a ne ljudska ruka.

Međutim, industrijska revolucija donijela je sa sobom suvremene strojeve, kojima su ljudi u potrazi za preostalom dragocjenom rudačom potpuno razrovali i posljednje ostatke planine. I konačno, kad su buldožeri iskopali sve mineralno bogatstvo koje je planina mogla ponuditi, rudnik je 1989. zatvorio svoja vrata. Tek nekoliko zarđalih strojeva na ulazu u Cabárceno svjedoči o tome što je industrija ostavila u nasljedstvo tom parku.

Nema sumnje da je lakše uništiti krajolik nego ga obnoviti. Ne dozvolivši da ih to obeshrabri, vodeći ljudi Cantabrie prihvatili su se teškog zadatka da to zemljište koje je više nalikovalo pustoj površini Mjeseca pretvore u zoološki vrt.

Uspjeh njihovog pothvata ovisio je prvenstveno o prirodnoj sposobnosti zemlje da se sama obnovi ukoliko je se pusti da miruje. Osim toga, radnici zaduženi za uređenje zelenih površina naporno su radili kako bi popravili štetu uzrokovanu višestoljetnim zanemarivanjem i intenzivnim iskorištavanjem ovog područja. U roku od nekoliko godina na tom je prostoru posađeno na tisuće stabala, nanesen je novi površinski sloj zemlje, ružne rupe u zemlji pretvorene su u lijepa jezera, a ogranci stare željezničke pruge postali su staze za šetače. Konačan preobražaj područja okončan je kada se u velike ograđene površine dopremilo posebno odabrane vrste životinja.

Po svemu sudeći, 600 000 posjetilaca, koliko ih godišnje dođe u Park prirode Cabárceno, smatra da se trud isplatio. Mnogo je onih koji oduševljeno uzviknu: “Ovo je pravi raj!” Riječ “raj” pravi je izbor za ovaj park jer su tu riječ stari Perzijanci i Grci koristili upravo onda kad bi govorili o nekom velikom, navodnjenom parku nedirnute ljepote, gdje su životinje mogle neometano pasti.

U vrijeme kada ljudi uništavaju mnoge prirodne ljepote pravi je užitak posjetiti mjesto kojem je vraćena prijašnja ljepota i podaren novi sjaj. Osim toga, ono što je u malom omjeru postignuto u Cabárcenu dobro pokazuje kakve su mogućnosti ove naše divne planete.

Mrki medvjedi sada se penju po liticama koje su nekada davno oblikovali rimski rudari. Slonovi i gazele pasu na bujnim pašnjacima koji prekrivaju područje koje su ljudi iskopavanjem prethodno posve ogolili. Mladi tigrovi veselo skakuću oko granitnih skulptura koje su sasvim slučajno “isklesali” keltski krampovi i lopate. A sve ovo postignuto je za samo nekoliko godina!

Biblija obećava da će jednog dana čitava Zemlja biti raj, što je u skladu s Božjim prvobitnim naumom s čovječanstvom (1. Mojsijeva 1:28; 2:15; Izaija 65:17, 22-25; Luka 23:42, 43). Parkovi prirode poput Cabárcena ne dočaravaju nam samo kako će izgledati taj budući raj već nas ujedno podsjećaju da je naš Stvoritelj itekako u stanju to učiniti.