OVE riječi, koje su izgovorene prije preko 4 000 godina, najavile su izgradnju velikog grada Babela.

Babel, koji je kasnije dobio ime Babilon, nalazio se u nekad plodnoj Senarskoj ravnici, u Mezopotamiji. No suprotno uvriježenom mišljenju, to nije prvi grad koji se spominje u Bibliji. Zapravo, gradovi su postojali i prije potopa Noinih dana. Ubojica Kain osnovao je prvi grad koji se spominje u povijesti (1. Mojsijeva 4:17). Ovaj grad po imenu Enoh vjerojatno nije bio ništa drugo doli utvrđena naseobina ili selo. Babel je s druge strane bio veliki grad — istaknuto središte krivog obožavanja usred kojeg se dičila veličanstvena kula namijenjena za vjerske svrhe. Međutim, Babel i njegova ozloglašena kula uzdizali su se u znak drskog prkosa prema Bogu (1. Mojsijeva 9:7). Zbog toga je, kako stoji u biblijskom izvještaju, Bog intervenirao i pobrkao jezik graditelja, okončavši tako njihove ambiciozne religiozne planove. Bog ih je ‘rasuo odande po svoj zemlji’, stoji u 1. Mojsijevoj 11:5-9.

Ne čudi da je taj događaj doprinio širenju gradova. Na kraju krajeva, gradovi su pružali zaštitu od neprijateljskih napada. Poljoprivrednici su u njima mogli čuvati i prodavati svoje proizvode. Pojava tržnice ujedno je omogućila mnogim stanovnicima gradova da se prestanu baviti poljoprivredom i potraže neki drugi način izdržavanja. U djelu The Rise of Cities (Razvoj gradova) stoji: “Kad nesigurna egzistencija više nije sputavala stanovnike gradova, oni su se mogli okrenuti mnoštvu drugih zanimanja: izradi pletenih košara, lončarstvu, predenju, tkanju, obradi kože, tesarstvu i klesarstvu — bilo čemu za čim je vladala potražnja.”

Gradovi su bili središta koja su omogućavala lakšu prodaju tih proizvoda. Pogledajmo što stoji u biblijskom izvještaju o teškoj gladi koja je zadesila Egipat. Prvi ministar Josip našao je za shodno da ljude naseli u gradove. Zbog čega? Po svemu sudeći, bilo je to radi puno lakše raspodjele preostalih zaliha hrane (1. Mojsijeva 47:21).

Gradovi su isto tako olakšavali komunikaciju i suradnju među ljudima u vrijeme kad je transport bio spor, a mogućnosti prijevoza ograničene. To je zauzvrat ubrzalo socijalne i kulturne promjene. Gradovi su postali središta promjena i istaknutog tehnološkog napretka. Neometano širenje novih ideja dovelo je do novih znanstvenih, religioznih i filozofskih spoznaja.

U suvremeno doba gradovi nastavljaju nuditi mnoge takve pogodnosti. Stoga ne čudi da i dalje privlače milijune ljudi — naročito u zemljama u kojima život na selu postaje nepodnošljivo težak. Pa ipak, mnogim ljudima koji se sele u gradove snovi o boljem životu nikad ne postanu stvarnost. U knjizi Vital Signs 1998 (Važni pokazatelji 1998) stoji: “Nedavno istraživanje instituta Population Council pokazuje da je danas kvaliteta života u mnogim urbanim centrima zemalja u razvoju lošija nego u seoskim područjima.” Što je uzrok tome?

Henry G. Cisneros piše u djelu The Human Face of the Urban Environment (Ljudsko lice grada): “Kad siromašno stanovništvo počne naseljavati točno određene dijelove grada, njihovi problemi rastu progresivnom brzinom. (...) Sve veću koncentraciju siromašnih, mahom zapostavljenih ljudi, prati i drastičan porast nezaposlenosti, veća i trajnija ovisnost o socijalnoj pomoći, ogromni problemi u zdravstvu i, što najviše zastrašuje, porast kriminala.” U knjizi Mega-city Growth and the Future (Širenje i budućnost velegradova) iznosi se slično zapažanje: “Ogroman priliv ljudi često dovodi do velike stope nezaposlenosti i podzaposlenosti budući da tržište rada ponekad nije u stanju zadovoljiti potrebe sve većeg broja onih koji traže posao.”

Porast broja djece koja žive na ulici na potresan način svjedoči o krajnjem siromaštvu koje postoji u gradovima zemalja u razvoju. Prema nekim procjenama oko 30 milijuna djece u svijetu živi na ulici! U knjizi Mega-city Growth and the Future piše: “Siromaštvo i ostali problemi oslabili su obiteljske veze, pa djeca završavaju na ulici i prisiljena su brinuti se sama za sebe.” Ta djeca jedva preživljavaju tako što kopaju po smeću, prose ili obavljaju najgore vrste poslova na gradskim tržnicama.

Siromaštvo može dovesti do kriminala. U jednom južnoameričkom gradu koji je poznat po suvremenoj arhitekturi kriminal je toliko raširen da vam pogled, gdje god da se okrenete, padne na željezne rešetke. Svi stanovnici tog grada, od najbogatijih do najsiromašnijih, podižu željezne ograde kako bi zaštitili svoju imovinu i privatnost. Ljudi zapravo žive u kavezima. Neki rešetke stave i prije nego dovrše kuću.

Brojno stanovništvo izazov je i u tom pogledu što grad nije u stanju svima osigurati neke osnovne komunalne usluge, kao što su opskrba vodom i odgovarajući sanitarni uvjeti.  Prema jednoj procjeni, u jednom azijskom gradu postoji potreba za 500 000 javnih toaleta. No jedno nedavno istraživanje pokazalo je da u njemu funkcionira svega 200 takvih toaleta!

Ne smije se previdjeti ni razorni učinak koji prenaseljenost često ima na okoliš. Kako se gradovi šire, tako nestaje okolno obradivo zemljište. Nekadašnji generalni direktor Organizacije Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu Federico Mayor kaže: “Gradovi troše strahovito puno energije, iscrpljuju zalihe čiste vode te troše hranu i sirovine. (...) Njihov je okoliš iscrpljen jer više ne može osigurati gradovima potrebne sirovine niti apsorbirati njihov otpad.”

Situacija u zemljama zapadnog svijeta možda je nešto manje poražavajuća, no stanje je kritično i u njihovim urbanim sredinama. Primjerice, u knjizi The Crisis of America’s Cities (Kritično stanje američkih gradova) piše: “Današnje američke gradove karakterizira nasilje koje je poprimilo strahovite razmjere. (...) Nasilje u američkim gradovima uzelo je toliko maha da mu se u medicinskim časopisima počinje posvećivati znatan prostor kao jednom od vodećih zdravstvenih problema današnjice.” Naravno, nasilje je pošast koja hara mnogim velikim gradovima diljem svijeta.

Pad kvalitete života u gradovima jedan je od razloga zbog kojih mnogi od njih prestaju privlačiti poduzeća koja nude posao. U knjizi The Human Face of the Urban Environment stoji: “Tvrtke se sele u predgrađa ili u inozemstvo, zatvarajući tvornice i ostavljajući iza sebe opustošenu zemlju — napuštene zgrade na zatrovanim zemljištima u kojima su zakopane otrovne tvari i koja su potpuno neprikladna za daljnje korištenje.” Zbog toga u mnogim gradovima siromašno stanovništvo naseljava područja “na kojima se ekološke probleme jednostavno ignorira — područja gdje su kanalizacijski sustavi u raspadu; gdje nema adekvatnog pročišćavanja vode; gdje smetlišta vrve od štetočina, koje ulaze i u domove ljudi; gdje malena djeca stružu olovnu boju sa zidova trošnih stambenih zgrada i jedu je... gdje čini se nikome nije stalo ni do čega”. U takvom okruženju cvjetaju kriminal, nasilje i očaj.

Povrh toga, zapadni gradovi imaju teškoća s osiguranjem osnovnih komunalnih usluga. Godine 1981. Pat Choate i Susan Walter napisali su knjigu dramatičnog naslova America in Ruins—The Decaying Infrastructure (Amerika u ruševinama — trošna infrastruktura). U njoj su napisali: “Američki javni objekti propadaju brže nego što ih se obnavlja.” Autori knjige izrazili su veliku zabrinutost zbog znatnog broja zarđalih mostova, loših cesta i kanalizacijskih sustava koji su u mnogim velikim gradovima u stanju raspada.

I dvadeset godina nakon toga infrastruktura nekih gradova, primjerice New Yorka, još uvijek je u lošem stanju. Autor jednog članka u New York Magazineu opisao je veliki projekt izgradnje trećeg tunela za vodu. Taj projekt traje već 30-ak godina i nazvan je jedinim velikim infrastrukturnim projektom na zapadnoj hemisferi. Troškovi ovog projekta iznose oko pet milijardi dolara. Kada tunel bude dovršen, njime će se dnevno u New York dopremati četiri milijarde litara svježe vode. “No unatoč svem tom silnom kopanju”, piše autor članka, “tunel će služiti samo kao dopuna već postojećoj vodovodnoj mreži, što će omogućiti da se na cjevovodu izvrše potrebni popravci prvi put nakon što je postavljen početkom [20.] stoljeća.” Prema jednom članku iz The New York Timesa, radovi na obnavljanju ostale zastarjele gradske infrastrukture — podzemne željeznice, vodovoda, cesta i mostova — koštat će prema jednoj procjeni 90 milijardi dolara.

New York dakako nije jedini grad koji ima teškoća s osiguravanjem potrebnih komunalnih usluga. Ustvari, iz primjera mnogih velikih gradova vidljivo je da mnogo toga može lako poremetiti normalni život u njima. U veljači 1998. Auckland (Novi Zeland) preko dva tjedna je bio paraliziran zbog velikog kvara na električnoj centrali. Stanovnici Melbournea (Australija) 13 su dana bili bez tople  vode kad je u gradu zbog nesreće u jednom proizvodnom postrojenju prekinut dovod plina.

Tu je zatim i problem koji je zajednički praktički svim gradovima — prometne gužve. Arhitekt Moshe Safdie kaže: “Postoji temeljni konflikt — nesklad — između veličine gradova i njihovih prometnih sustava. (...) Stariji gradovi moraju preuređivati svoje centre kako bi ih prilagodili gustoći prometa koja je u vrijeme njihove izgradnje bila nezamisliva.” Prema izvještaju The New York Timesa, u nekim gradovima, primjerice u Kairu, Bangkoku i São Paulu, prometne gužve “sastavni su dio svakodnevice”.

Usprkos svim ovim problemima, čini se da se stalni priliv ljudi u gradove nastavlja nesmanjenim intenzitetom. Kao što je stajalo u jednom članku časopisa The UNESCO Courier, “izgleda da gradovi, bilo to dobro ili loše, nude napredak i slobodu te viziju da u njima svatko ima šansu, što djeluje neodoljivo privlačno”. No kakva je budućnost velikih svjetskih gradova? Postoji li kakvo realno rješenje za njihove probleme?