UNUTRAŠNJOST Australije — kakve prizore zamišljate kad netko spomene to područje? Zemlju u kojoj ima mnogo klokana koji su vješti skakači, emua koji ne mogu letjeti te prašnjavih crvenih pustinja i velikih dnevnih vrućina? Donekle ste u pravu — no to je i zemlja u kojoj vas čekaju mnoga iznenađenja.

Jeste li znali da je Australija posljednje područje na Zemlji na kojem još uvijek žive krda nepripitomljenih deva, da nigdje u svijetu ne žive tako velika krda divljih konja i da ovdje žive magarci koji su zbog svoje brojnosti postali napast kakve nema nigdje na planeti? Slabo poznata priča o dolasku tih izdržljivih životinja na ovaj kontinent i njihovoj borbi za opstanak govori o njihovoj sposobnosti prilagođavanja i sukobu različitih interesa. Ta je priča živopisan podsjetnik na prošla vremena.

U proteklih 40 godina neki stočari iz unutrašnjosti Australije žalili su se na iste stvari na koje se u knjizi The Camel in Australia žalio jedan gonič stoke: “Ovdje sam vidio kako je 5 deva skoro potpuno uništilo 10 kilometara ograde. (...) Na jednom mjestu nisu samo uništile žice nego su porušile stupove i sve ostalo.”

Rušenje skupe ograde zaista je mačji kašalj za dugonogu, ogromnu i tvrdoglavu devu. Međutim, njihove su snažne noge omogućile i izgradnju cesta, bez kojih bi život u sušnoj unutrašnjosti kontinenta bio nezamisliv.

 Deve su 1860. dopremljene iz Indije, a istraživači Burke i Wills poveli su ih sa sobom na dugačko putovanje u sklopu kojeg su prešli Australiju u smjeru jug-sjever. Te su egzotične životinje zbog svoje izuzetne snage i izdržljivosti postale omiljena pratnja nekadašnjih pustolova. Deve troše zadivljujuće malo “goriva” — manje od dvije litre vode na 100 kilometara, s time da nose teret od 300 kilograma.

Ove izvanredno pouzdane životinje korištene su za dopremanje hrane i opreme u gradiće u blizini nalazišta zlatne rude, za postavljanje telegrafskih kablova koji presijecaju čitav kontinent i spajaju gradove Adelaide i Darwin te kod geodetskih mjerenja prilikom izgradnje Transaustralske željezničke pruge od Sydneya do Pertha. Na području od četiri milijuna četvornih kilometara deve su se kretale putevima kojima se suvremeni strojevi još uvijek teško mogu probiti.

Broj pripitomljenih deva dostigao je vrhunac 1922, kad ih je bilo 22 000, no nakon pojave automobila mnoge su bile puštene u divljinu. Tako su postale slobodne i dobile priliku da se neograničeno razmnožavaju. Danas u australskim pustinjama navodno živi preko 200 000 deva, a neki procjenjuju da će se u roku od šest godina njihov broj udvostručiti.

Međutim, nisu sve te deve ostavljene da lutaju divljinom. Predstavnik Centralnoaustralskog udruženja za zaštitu deva rekao je za Probudite se!: “Australija je jedina zemlja na svijetu u kojoj žive krda zdravih deva i zato se svake godine određeni broj tih životinja otprema u zoološke vrtove i parkove u Sjedinjenim Državama i Aziji.” Osim toga, ovdašnji organizatori turističkih putovanja nude turistima priliku da jašu na devi i upoznaju divljinu u unutrašnjosti Australije — područje na kojem žive i druge tegleće životinje koje su puštene na slobodu.

Godine 1788. prva flota engleskih brodova iskrcala je na australsku obalu zatvorenike, vojnike i konje. Povijest konja u ovoj zemlji, kao i povijest ljudi koji su doputovali s njima, istovremeno je i lijepa i tragična.

Konji su odigrali važnu ulogu u osvajanju novih područja i na njima su prvi doseljenici odjahali na sve četiri strane kontinenta. Od konja koji su odlutali ili pobjegli uskoro su nastala krda divljih konja, koji se u engleskom jeziku nazivaju brumbies. Riječ brumby možda potječe od riječi baroomby, što na jeziku kojim govore Aboridžini u Queenslandu znači “divlji”.

Neobuzdani, slobodan duh tog divljeg konja nadahnjivao je pjesnike. Jedan od njih bio je A. B. (Banjo) Paterson, a zahvaljujući njegovoj pjesmi “The Man From Snowy River” (Čovjek s rijeke Snowy) mnogi su Australci zavoljeli tog konja. Broj australskih divljih konja porastao je nakon prvog svjetskog rata, kad se smanjila potražnja za konjima pasmine Waler — posebno uzgajane za potrebe australske lake konjice i indijske vojske — pa su ti konji bili pušteni u divljinu. Računa se da danas australskim kontinentom luta 300 000 divljih konja.

Dok tako lutaju pustinjom, svojim teškim kopitima gaze meko tlo i uništavaju rubove pojila. Kad nastupi suša, konji ugibaju od gladi ili žeđi. U zemlji koja ionako ima problema s  prevelikim brojem stada domaćih životinja, divlji konji postaju nepodnošljiv teret. Stoga se u akcijama prorjeđivanja svake godine ubija na tisuće tih životinja. Jedan dio njihovog mesa prerađuje se u hranu za ljude, a od drugog dijela proizvodi se hrana za kućne ljubimce.

Međutim, velik broj divljih magaraca, srodnika divljih konja, predstavlja još veći problem. Magarac se razmnožava brže nego divlji konj i živi na većem području nego divlja deva, tako da je na koncu postao žrtva vlastitog uspješnog razmnožavanja.

Magarci su, kao i konji, prvi put dopremljeni u Australiju potkraj 18. stoljeća kako bi ih se koristilo za nošenje tereta ili oranje. Brzo su se prilagodili novoj sredini. U 1920-ima ljudi su ih masovno puštali u divljinu, tako da je njihov broj postao 30 puta veći od broja prirodnih divljih magaraca.

Magarci su, poput deva, odlično prilagođeni životu u pustinji — u stanju dehidriranosti njihov organizam sprečava znojenje i može preživjeti gubitak vode koji iznosi 30 posto njihove tjelesne težine. (Mnogi drugi sisavci ne bi preživjeli gubitak od 12 do 15 posto.) Vole pasti na bujnim pašnjacima, no isto tako mogu živjeti hraneći se žilavim biljkama koje domaće životinje ne žele ni okusiti. Do 1970-ih magarci su se toliko razmnožili da ih je bilo preko 750 000 te su zauzeli pola kontinenta. Taj veliki porast počeo je ugrožavati ekološku ravnotežu i stočarstvo, tako da se moralo nešto poduzeti.

Od 1978. do 1993. sustavno se prorjeđivalo krda magaraca, pri čemu je samo na sjeverozapadu Australije ubijeno preko 500 000 tih životinja. Sada se provodi takozvani Judin program, koji se sastoji u tome da se nekim magarcima (trenutno ih ima 300) stavi radioodašiljač. Te se magarce pušta u divljinu i prati helikopterima sve dok se ne vrate u krdo. Potom se ubije ostatak krda, i to na što bezbolniji način. Kad se magarac “Juda” pridruži životinjama u drugom krdu, njih se također pronađe i poubija.

“To je dugoročan problem”, rekao je jedan agronomski stručnjak iz zapadne Australije predstavniku časopisa Probudite se! “Ako ostanu mala krda koja se mogu dalje razmnožavati, u vrlo kratkom roku broj magaraca ponovo će biti velik kao u ‘70-ima”, upozorio je. “Mnogi ljudi ne razumiju zašto se te životinje ubijaju i ostavljaju na mjestu gdje su ubijene. No oni ne shvaćaju koliko su ta područja nepristupačna. Tamo nema cesta i do većine tih područja može se doći samo helikopterom. Čovjek je svojom intervencijom uzrokovao problem i sad moramo pokušati na što humaniji način smanjiti štetu.”

Razumljivo je ako ste pomislili da je središnji dio Australije totalno zakrčen mnoštvom neželjenih teglećih životinja. No unutrašnjost Australije veoma je prostrana. Te se životinje slobodno kreću područjem koje je veliko kao Evropa i pusto gotovo kao Mjesec — predjelima koji istovremeno podsjećaju na površinu Mjeseca i na neke brdovite predjele u Evropi. Već samo praćenje krda predstavlja pravi izazov, a da i ne spominjemo kontrolu razmnožavanja.

Za razliku od mnogih ugroženih autohtonih vrsta, ove su životinje izdržljive i brzo se razmnožavaju te su tako postale trajni članovi ovdašnje zajednice živih organizama. Budući da nemaju prirodnih neprijatelja i da su zbog izoliranosti zaštićene od bolesti, te životinje slobodno lutaju po unutrašnjosti Australije!