KAKO su godine prolazile, katolička religija me prestala zanimati. Crkva nije isticala važnost Biblije, koju je moj otac poštovao i redovito čitao. Smetalo me što se u crkvenim časopisima navodilo imena onih koji su davali priloge i iznose koje su prilagali. Znalo se čuti i glasine o hirovitim svećenicima. S 15 godina prestala sam biti aktivan katolik. Tako sam mogla više vremena posvetiti svom školovanju i postati umjetnica.

Godine 1940, kad sam imala 21 godinu, udala sam se za Williama Horlea, mladića koji je uživao crtati sve što je imalo veze s vojskom — avione, vojnike, oružje, brodove. Bill, kako smo ga odmilja zvali, bio je sretan što sam i ja umjetnica te mi je kupio moje prve uljene boje. Počela sam učiti tehnike slikanja starih majstora.

Bili smo otprilike dvije godine u braku kada je Bill iz hobija počeo izrađivati minijaturne olovne vojnike. Jesu li to bile igračke? Daleko od toga! Bill je želio stvoriti prava umjetnička djela. Drugi su majstori figurice radili od plastike, drveta ili gipsa, no Bill je odabrao olovo jer je po struci strojar.

Napravio bi skicu figure, izradio kalup i zatim u njega lijevao olovo kako bi dobio odljev figure. S vremenom je postao vrlo vješt u sastavljanju lijevanih dijelova, lemljenju, turpijanju i poliranju. Kasnije je umjesto gipsanih kalupa koristio kalupe od smjese koja se koristi u zubnoj protetici. To mu je omogućilo da lijepo izradi sitne detalje.

Nakon što bi Bill izradio svaku figuru, ja bih kistom dovršila posao. Temeljitim istraživanjem saznali smo kako su izgledale stare vojničke uniforme — čak i izgled dugmadi, ukrasnih traka, oznake činova i boje.

Koristeći povećalo, figurice bih oslikala uljenim bojama i bojama za metal. To je oživjelo naše figurice. U svom malom podrumu u Philadelphii (Pennsylvania) izrađivali smo Indijance, vojnike iz američkog građanskog rata, američke marince, Napoleonove konjanike, egipatske mameluke, alžirske zuave i druge.

Kasnije je američki Korpus mornaričke pješadije zamolio Billa da napravi figurice marinaca prvog konjičkog odreda u Pekingu  (sada Beijing, Kina) prije 1939. Radili smo bez prekida i 1954. svoj rad smo poklonili Smithsonian Institutionu u Washingtonu, D.C. Nekoliko godina kasnije predsjednik Lyndon Johnson pitao nas je slažemo li se s time da se ovaj rad prebaci u Bijelu kuću. Mi smo, naravno, pristali.

Nikad nismo prodavali figurice, no Bill ih je poklonio na stotine. O vojnicima koje smo radili pisale su brojne knjige koje se bave figuricama vojnika. Naši su radovi bili izloženi 1965. na Svjetskom sajmu u Flushing Meadowu (Queens, New York). Muzeji su tražili naše figurice. U knjizi Brucea Cattona, istraživača povijesti američkog građanskog rata, nalaze se ilustracije nekoliko naših diorama i figurica.

No, kad sam zašla u četrdesete, za mene su se stvari počele mijenjati. Počela sam razmišljati o Bogu. Na jedan Božić petero djece katolika izgorjelo je kod kuće u požaru dok su im roditelji bili u crkvi. Razmišljala sam: ‘Kako je Bog mogao dozvoliti da se takvo što dogodi na njegov rođendan?’ Jednom sam spazila knjigu koja govori o zvjerstvima koja su Židovi proživjeli u holokaustu. Ovi i neki drugi strašni događaji u svijetu ponukali su me da se pitam: ‘Gdje je Bog? On ne radi što bi trebao raditi!’

Sjećajući se očevog primjera iz vremena kad sam bila mala, smatrala sam da bi odgovor morao biti u Bibliji. Zato sam otišla u župni ured blizu naše kuće u Philadelphii i dogovorila razgovor o Bibliji sa svećenikom. Čekala sam i čekala, no svećenik nije došao. Narednih mjesec dana svakog sam tjedna odlazila u župni ured, ali nikad nisam uspjela razgovarati sa svećenikom.

Jedne večeri, sva očajna, podigla sam pogled prema nebu i molila se: “Ne znam tko si. Ne znam s kojom si religijom povezan, ali znam da postojiš. Pomozi mi da te upoznam!” Ubrzo nakon toga Jehovini svjedoci došli su na moja vrata.

Povremeno sam viđala Svjedoke kako parkiraju automobile, izlaze iz njih i odlaze na razna vrata. Iako nisam ništa znala o njima niti zašto posjećuju ljude, njihova aktivnost budila je u meni znatiželju.

Tog dana 1961. kad su Svjedoci došli na moja vrata, bila sam depresivna jer moja potraga za Bogom nije urodila plodom. Dok sam prala ulazna vrata, žena srednjih godina imenom Marge Brion penjala se stepenicama do trijema kuće i pozdravila me. Isprva se nisam okrenula, pretvarajući se da je ne primjećujem. No dok je govorila da će Zemlja biti pretvorena u predivan raj, upijala sam svaku riječ. Ta me gospođa konačno upitala: “Da li me čujete?”

 Ponovila sam sve što je rekla, čak i biblijski redak koji je citirala iz Izaije 55:11. Zatim sam se okrenula, uhvatila je za ruku i rekla: “Uđite!” Dala mi je moju prvu Bibliju i na njoj temeljenu publikaciju s naslovom Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja. Ponudila mi je i da redovito proučavamo Bibliju — ono isto što sam očekivala da će mi pružiti Katolička crkva.

Budući da smo Bibliju proučavale dvaput tjedno, brzo sam napredovala. Za kratko sam vrijeme bila sigurna da sam pronašla istinu. Kad sam saznala za Božje ime, Jehova, bila sam ushićena (Psalam 83:18). Pa to je bio Bog kojeg sam željela upoznati još od djetinjstva! Naučila sam i to da njegov Sin, Isus Krist, nije dio nekog misterioznog trojedinog božanstva (Ivan 14:28). Uskoro sam posjećivala kršćanske sastanke Jehovinih svjedoka i željela sam biti punovremeni objavitelj biblijske poruke.

Sad sam se našla pred najvećom odlukom. Hoću li napustiti umjetnički tim William i Dorothy Horle? Kako mogu služiti Bogu mira i njegovom Sinu, Knezu mira, a istovremeno svojom umjetnošću veličati rat? (Izaija 9:6). Nije li Jehova obećao da će ‘prekinuti ratove do kraja zemlje’? (Psalam 46:9). Zašto onda nastojati ovjekovječiti nešto što će Bog uništiti? I nije li Izaija prorekao da će Božji narod “raskovati mačeve svoje na raonike” i da se više neće učiti ratu? (Izaija 2:4). Dugo sam razmišljala i usrdno se molila. “Ne mogu to više oslikavati!” odlučila sam. Svoje predanje Jehovi Bogu simbolizirala sam 25. travnja 1964. krštenjem u vodi.

Bill je često govorio kako mu je žao što ćemo jednog dana morati umrijeti. Otkad sam počela proučavati Bibliju, govorila sam mu: “Bill, mi možemo vječno živjeti u Božjem novom svijetu!” (Izaija 25:8; Otkrivenje 21:4, 5). Mislio je da nisam pri zdravoj pameti. Kad sam mu objasnila da ne mogu mirne savjesti nastaviti oslikavati figurice vojnika, razljutio se i grozio se da će me ostaviti. Kasnije je to i učinio.

Bill je još godinama samostalno izrađivao figurice vojnika. No nije se preselio daleko od mene i našeg sina Craiga, koji se rodio 1942, te se uvijek brinuo za nas. Bill se vratio 1988. i živjeli smo zajedno još deset godina, sve do njegove smrti.

U međuvremenu, 1966, ostvarila sam svoj cilj i postala pionir. Otada nikad nisam žalila za prošlošću. Imala sam priliku proučavati Bibliju sa svojom starijom sestrom. Prihvatila je ono što Biblija naučava i ostala je aktivan Svjedok sve do danas. Moj je otac saslušao što Biblija govori i za dva tjedna počeo je posjećivati sastanke u Dvorani Kraljevstva. Krstio se sa 75 godina i ostao vjeran Bogu do svoje smrti u dobi od 81 godine. Moja je majka također stekla vjeru u Jehovu Boga, ali je umrla prije nego mu se uspjela predati. Imala je blizu 94 godine.

Jehova, Bog mira, godinama me bogato blagoslivljao. Sada imam 81 godinu i još sam uvijek pionir unatoč tome što imam problema s hodanjem. Osjećam isto što je osjećao i apostol Pavao, koji je napisao: “Zahvalan sam Kristu Isusu, našem Gospodinu, koji mi je dao snagu, jer me smatrao vjernim dodijelivši mi službu” (1. Timoteju 1:12). Koliko je samo ta služba bila divna! Mnogi s kojima sam proučavala Bibliju učinili su žrtve kako bi i sami služili našem milosrdnom Bogu.

Doista mi je žao što se nisu svi iz moje obitelji odazvali na biblijsku istinu. Možda će ih s vremenom biti više. Ipak, u mom su se slučaju ispunile Isusove riječi da će njegovi učenici “primiti stostruko sada u ovom vremenu: kuće i braću i sestre i majke i djecu” (Marko 10:30). Jehova mi je doista dao pravo bogatstvo. Kolika je samo čast i radost što sam mjesto koje su zauzimali slava i rat ustupila Bogu i miru!