U VRIJEME kada je nacistička Njemačka napala Rusiju, u lipnju 1941, sovjetska država praktički je već bila iskorijenila Rusku pravoslavnu crkvu. No nakon napada nacista sovjetska vlada počela je mijenjati svoj stav prema religiji. Što je uzrokovalo tu promjenu?

Richard Overy, profesor suvremene povijesti na King’s Collegeu u Londonu, objasnio je to u svojoj knjizi Russia’s War—Blood Upon the Snow, gdje stoji: “Onoga dana kada je Njemačka napala [Sovjetski Savez] metropolit Sergej, koji se tada nalazio na čelu Crkve, pozvao je vjernike da učine sve što mogu da doprinesu pobjedi. U naredne dvije godine objavio je ni više ni manje nego dvadeset tri poslanice, u kojima je pripadnike svog stada pozivao da se bore za bezbožnu državu u kojoj žive.” Zbog toga je, kako Overy dalje piše, ‘Staljin dozvolio religiji da ponovo procvjeta’.

Godine 1943. Staljin je napokon odlučio priznati Pravoslavnu crkvu, imenujući Sergeja za novog patrijarha. “Crkvene vlasti odgovorile su na taj potez tako što su počele od svojih vjernika sakupljati novac za sovjetske oklopne divizije”, naveo je Overy.  “Svećenici i episkopi poticali su vjernike da sačuvaju vjeru, kako u Boga tako i u Staljina.”

Opisujući ovaj period ruske povijesti, ruski izučavatelj religije Sergej Ivanenko napisao je: ‘Službena publikacija Ruske pravoslavne crkve, List moskovske patrijaršije, veličala je Staljina kao najvećeg vođu i učitelja svih vremena i svih naroda, kojeg je Bog poslao da spasi narod od tlačenja, veleposjednika i kapitalista. U njoj se pozivalo vjernike da do posljednje kapi krvi brane SSSR od neprijatelja te da sve što imaju daju za izgradnju komunizma.’

Čak i nakon završetka drugog svjetskog rata 1945. Pravoslavna crkva nastavila je služiti interesima komunista. U knjizi The Soviet Union: The Fifty Years, koju je uredio Harrison Salisbury, otkriva se kako je do toga došlo: “Po završetku rata crkveni vođe pristali su uz Staljinovu vanjsku politiku hladnog rata.”

Nedavno objavljena knjiga The Sword and the Shield opisuje kako su crkveni vođe služili interesima Sovjetskog Saveza. U njoj se objašnjava da je patrijarh Aleksej, koji je 1945. na tom položaju naslijedio patrijarha Sergeja, “postao član Svjetskog mirovnog vijeća, sovjetske zakulisne organizacije koja je osnovana 1949”. U knjizi također stoji da su on i metropolit Nikolaj “bili veoma dragocjeni KGB-u [sovjetskom Komitetu državne sigurnosti] jer su im služili kao sredstvo za širenje svog utjecaja”.

Zanimljivo je spomenuti da je 1955. patrijarh Aleksej I izjavio: “Ruska pravoslavna crkva podržava potpuno miroljubivu vanjsku politiku naše vlade, i to ne zbog toga što Crkva, kako se tvrdi, nema slobodu izbora, već zbog toga što je politika Sovjetskog Saveza ispravna i u skladu je s kršćanskim idealima koje propovijeda Crkva.”

U izdanju londonskog The Guardiana od 22. siječnja 2000. objavljena je sljedeća izjava Georgija Edelshteina, odmetnutog pravoslavnog svećenika: “Sve episkope biralo se veoma pažljivo, kako bi se bilo sigurno da će surađivati sa sovjetskom vlasti. Svi oni bili su agenti KGB-a. Dobro je poznato da je patrijarh Aleksej radio za KGB pod nadimkom Drozdov. Njihova se politika ni danas, nakon  20 odnosno 30 godina, nimalo nije promijenila.”

U izdanju časopisa Life od 14. rujna 1959. pisalo je o odnosima između Pravoslavne crkve i sovjetske vlasti sljedeće: “Staljin je učinio neke ustupke religiji, zbog čega ga je Crkva tretirala kao cara. Suradnja Pravoslavne crkve osigurana je uspostavom posebnog vladinog ministarstva, nakon čega su se komunisti stalno služili Crkvom kao produženom rukom sovjetske države.”

Dobar poznavalac zbivanja u Ruskoj crkvi Matthew Spinka potvrdio je u svojoj knjizi The Church in Soviet Russia, koja je objavljena 1956, postojanje bliske veze između Crkve i države. “Sadašnji patrijarh Aleksej”, napisao je, “promišljeno je učinio Crkvu oruđem države.” Da, Pravoslavna crkva opstala je upravo zahvaljujući tome što je postala sluškinja države. ‘No, je li to stvarno nešto za osudu?’ mogli biste pitati. Razmotrimo kako Bog i Krist gledaju na takvo što.

Isus Krist rekao je za svoje prave učenike: “Niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.” A u Božjoj se Riječi postavlja otvoreno pitanje: “Preljubnice, ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom?” (Ivan 15:19; Jakov 4:4). Tako se, kako Biblija ukazuje, Crkva sama učinila religioznom bludnicom s kojom su “kraljevi zemlje počinili blud”. Pokazala se dijelom onoga što Biblija naziva ‘Babilonom Velikim, majkom bludnica i odvratnih stvari zemaljskih’ (Otkrivenje 17:1-6).

Suprotno tome, Isus Krist je otkrio po čemu će se poznati njegovi pravi sljedbenici kada je rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35). Ova ljubav bila je jedan od glavnih činilaca koji su omogućili opstanak Svjedoka u bivšem Sovjetskom Savezu, kako to pokazuje sljedeći izvještaj u knjizi The Sword and the Shield. “Jehovisti na sve moguće načine pomažu svojim suvjernicima koji se nalaze u [radnim] logorima ili u izgnanstvu u zemlji, pribavljajući im novac, hranu i odjeću.”

Među “hranom” koju su slali onima u zarobljeničkim logorima bila je i ona duhovne vrste — Biblija i biblijska literatura. Biblija sadrži ‘Božje riječi’, za koje je Isus rekao da su nam potrebne kako bismo ostali duhovno živi (Matej 4:4). Svatko tko je krišom unosio literaturu u logore izlagao se velikoj opasnosti budući da se sve one koje bi se otkrilo da to rade strogo kažnjavalo.

Latvijka Helena Celminja bila je od 1962. do 1966. zatvorena u kažnjeničkom logoru Potma u Rusiji. Napisala je knjigu Women in Soviet Prisons, u kojoj je objasnila: “Mnogi Jehovini svjedoci osuđeni su na deset godina robije samo zato što je u njihovom  stanu nađeno nekoliko primjeraka časopisa Kula stražara. Budući da se ljude zatvaralo zbog posjedovanja ovih časopisa, razumljiva je zabrinutost i ogorčenje uprave zbog prisutnosti ove literature u logoru.”

Nema sumnje da je riskiranje vlastite slobode i sigurnosti radi pružanja duhovne pomoći drugima dokaz kršćanske ljubavi! No mada je ovo bio važan činilac koji je Svjedocima omogućio da opstanu, postojao je jedan još važniji. “Nitko nije mogao razumjeti”, piše Helena Celminja, “kako je na ovo mjesto ograđeno bodljikavom žicom, u kojem ljudi nisu mogli slobodno kontaktirati, mogla dospjeti zabranjena literatura.” Takvo što činilo se nemogućim budući da bi se svakoga tko bi ušao u zatvor temeljito pretražilo. “Izgledalo je kao da anđeli noću lete iznad logora i bacaju je”, napisala je autorica knjige.

Da, Bog je obećao da neće ostaviti svoj narod niti odstupiti od njega. Stoga Jehovini svjedoci iz bivšeg Sovjetskog Saveza spremno priznaju poput biblijskog psalmista: “Gle, Bog je pomoćnik moj” (Psalam 54:4; Jozua 1:5). Zaista, Božja pomoć bila je značajan činilac koji je Svjedocima u bivšem Sovjetskom Savezu omogućio da opstanu!

Dvadeset sedmog ožujka 1991. potpisana je pravna povelja kojom su Jehovini svjedoci postali zakonski priznata organizacija u Sovjetskom Savezu, u kojoj je između ostaloga stajala i ova izjava: “Svrha Vjerske organizacije je da izvršava religiozno djelo objavljivanja imena Jehove Boga i onoga što će on s puno ljubavi učiniti za čovječanstvo posredstvom svog nebeskog Kraljevstva pod Isusom Kristom.”

U povelji je navedeno nekoliko načina na koje se izvršava ovo religiozno djelo, među kojima su javno propovijedanje, posjećivanje ljudi u njihovim domovima, poučavanje onih koji žele slušati o biblijskim istinama, vođenje besplatnih biblijskih studija uz pomoć publikacija za proučavanje Biblije te raspačavanje Biblija.

Od potpisivanja ovog dokumenta prošlo je preko deset godina u kojima se Sovjetski Savez raspao, a situacija na religioznom planu u 15 bivših sovjetskih republika značajno promijenila. Što se može reći o budućnosti religije u tim zemljama, ali i u ostalim dijelovima svijeta?