ROĐENA sam 11. srpnja 1954. u Des Moinesu (Iowa, SAD) i bila sam jedino dijete Dalea i Phyllis Den Hartog. Moji roditelji nisu znali da mi oboje mogu genetski prenijeti Usherov sindrom, koji karakterizira urođena gluhoća i progresivan gubitak vida.

U početku nisu sumnjali da imam nekih zdravstvenih problema. To je vjerojatno bilo zbog toga što sam još uvijek mogla čuti neke niske frekvencije, pa sam ponekad reagirala na zvukove. Međutim, kad nisam progovorila, moji su roditelji znali da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Na koncu je liječnik kad sam imala oko tri godine ustanovio da sam gluha.

Ova je vijest shrvala moje roditelje. No odlučili su da će mi omogućiti najbolje moguće obrazovanje. Upisali su me u odličnu predškolu za djecu s oštećenim sluhom. No budući da sam bila gotovo gluha, jako sam slabo napredovala. Ponekad sam svoju frustraciju ispoljavala tako što sam udarala glavom o zid.

Roditelji su me odlučili poslati u Zavod za gluhe (Central Institute for the Deaf) u St. Louisu (Missouri). Premda je to što sam morala otići sa samo pet godina zahtijevalo velike financijske troškove i mojim je roditeljima nanijelo mnogo boli u srcu, smatrali su da je to najbolji put do uspjeha i sreće u mom životu. U to vrijeme moji roditelji i ja ni na koji način nismo mogli komunicirati.

 Gledala sam majku kako mi slaže odjeću u kofer. Putovanje mi se činilo beskonačno dugo. Kad smo stigli u zavod, sjećam se da sam vidjela druge djevojčice bez svojih mama i pomislila: ‘Pa ja neću morati ostati ovdje jer imam i mamu i tatu.’ Kad je došlo vrijeme da moji roditelji odu, pokušali su mi objasniti da će se vratiti za nekoliko mjeseci. Nisam prestajala plakati i čvrsto sam ih držala, pa me odgojiteljica na silu odvojila od njih kako bi mogli otići.

Osjećala sam se napušteno. Prve noći u zavodu kad smo druge djevojčice i ja ostale same, nastojala sam utješiti jednu djevojčicu koja je plakala tako što sam otvarala usta kao da joj govorim, iako tada zapravo nisam znala govoriti. Odgojiteljica me izgrdila zbog toga i stavila jednu pregradu između nas kako ne bismo mogle komunicirati. Ta je  pregrada ostala stajati tamo. Izoliranost me razdirala.

S vremenom sam shvatila da smo svi tamo zato što ne možemo čuti. Zaključila sam da me roditelji vjerojatno ipak vole, no da sam ja kriva za neuspjeh u predškoli. Odlučila sam da ću ovaj put uspjeti i poslije se vratiti svojoj obitelji.

Školovanje u zavodu bilo je odlično. Iako nismo smjeli komunicirati znakovnim jezikom, puno se pažnje pridavalo tome da nas se pojedinačno uči čitati s usana i govoriti. Učili smo sve predmete koje se uči i u redovnim školama. Iako smatram da takozvana oralna metoda nije baš najuspješnija kod većine gluhe djece, u mom je slučaju donijela dobre rezultate i osjećala sam da sam nešto postigla. Uz pomoć slušnog aparata mogla sam prigušeno čuti osobu koja govori, a gledajući pokrete njenih usana naučila sam razumjeti što mi govori. Većina ljudi koji normalno čuju počela je razumijevati moj poboljšani, ali ipak manjkavi govor. Moji roditelji i nastavnici bili su izuzetno zadovoljni uspjehom koji sam postigla. No ipak sam se željela vratiti kući.

Svake ljetne praznike molila bih roditelje da ostanem kod kuće i idem u školu u Iowi, no tamo se još nije održavala specijalna nastava. Nakon što bih se vratila u zavod, majka bi mi svakog dana pisala pismo u kojem bi poslala i paketić guma za žvakanje. Te su mi žvake bile izuzetno dragocjene jer su me podsjećale na to da me netko voli! Umjesto da ih žvačem, sve sam ih čuvala do vremena kad sam bila utučena, a onda su mi bile naročito slatke.

Konačno, kad sam imala deset godina, roditelji su me doveli kući. Bila sam tako sretna i osjećala se toliko sigurno sa svojom obitelji! U Des Moinesu sam krenula u specijalnu školu za djecu s oštećenim sluhom. Kasnije sam bila prebačena u redovnu školu jer sam dobro čitala s usana i razumljivo govorila. Ipak, ova nova situacija donijela je i mnoge izazove.

U zavodu sam se osjećala prihvaćeno jer su i moji vršnjaci bili gluhi. No sada, samo s vještinom čitanja s usana, nisam mogla istovremeno dobro pratiti više osoba dok brzo govore. Zbog toga me se isključivalo iz razgovora. Očajnički sam željela biti prihvaćena!

Tako sam priznanje počela tražiti u društvu dječaka tinejdžerske dobi, što je dovelo do kompromitirajućih situacija. Nisam znala reći ne. S 14 godina bila sam silovana, no nikome to nisam rekla. Iako su se roditelji uvijek brinuli za mene i voljeli me, osjećala sam se usamljeno i izgubljeno.

Zahvaljujući slušnom aparatu donekle sam mogla uživati u muzici, no ono što sam slušala nije baš bilo primjereno. Glasno sam slušala acid rock. Uz to sam redovito uživala marihuanu i sve se više povlačila u sebe. Još i danas duboko žalim zbog onog što sam činila u tim burnim godinama i što sam svojoj obitelji, a i sebi, nanosila bol.

U tom sam periodu neprestano žeđala za znanjem i željela sam biti kreativna. Neprestano sam čitala, slikala, šila i vezla. Željela sam nešto više od života kakav je očekivao moje prijatelje koji su bili ovisnici o drogi. Stoga sam se upisala na obližnji fakultet i studirala umjetnost. Nekako u to vrijeme odlučila sam naučiti i znakovni jezik, jer sam bila nesretna što sam izolirana od društva.

Kasnije sam se prebacila na Državni tehnički institut za gluhe u Rochesteru (New York) gdje sam se specijalizirala za keramiku. Premda se moj vid naglo pogoršavao — što nisam željela priznati — osjećala sam da u mom životu sve ide dobro. Tada mi je psiholog na fakultetu pomogao da se suočim sa stvarnošću rekavši da ću uskoro postati slijepa.

 Institut nije mogao udovoljiti mojim potrebama, pa sam morala otići. Što sada? Iako sam bila žalosna što ću uskoro oslijepjeti, odlučila sam pronaći način da živim samostalno i da ne postanem ‘jedna od najusamljenijih ljudi na svijetu’, kako je to pisalo u članku koji mi je dao psiholog da ga pročitam. Vratila sam se kući u Iowu kako bih naučila čitati Brailleovo pismo i služiti se štapom za slijepe.

Sveučilište Gallaudet u Washingtonu, D.C., jedino sveučilište humanističkih znanosti za gluhe na svijetu, održavalo je specijaliziranu nastavu za gluhoslijepe studente. Prebacila sam se tamo i 1979. diplomirala s najvišom ocjenom. Tada sam ponovno osjećala zadovoljstvo, jer sam uspjela steći akademsko obrazovanje.

No još sam se uvijek osjećala izolirano od svojih kolega. Premda sam gubila vid, znakovni sam jezik stigla naučiti na vrijeme, tako da sam ipak osjećala da pripadam određenom krugu ljudi, gluhim osobama. Koristila sam isti znakovni jezik koji koriste i ostali gluhi ljudi. No da bih mogla razumjeti što mi govore, svoje sam ruke morala staviti na njihove, a nekim je gluhim osobama to bilo neugodno, pa su me izbjegavale. Počela sam se pitati hoće li me ikada ijedna grupa ljudi u potpunosti prihvatiti.

U vrijeme kad sam odrastala religija mi nije pružala utjehu. Na fakultetu sam pohađala satove religije, no nikada nisam dobila odgovore na svoja brojna pitanja. Kad sam završila fakultet, nastavila sam tražiti odgovore. U to vrijeme nisam bila zadovoljna svojim odnosima s drugima, pa sam molila Boga za vodstvo.

Godine 1981. ponovno sam se vratila na Sveučilište Gallaudet kako bih magistrirala rehabilitacijsko savjetovanje. Nastavila sam se moliti za pomoć u pronalaženju prave religije. Nekoliko mi je ljudi ponudilo da s njima odem u njihovu crkvu, no iz ovog ili onog razloga nikada me nisu poveli. Tada sam upoznala Billa, koji je mogao normalno čuti, a također je bio na postdiplomskom studiju. Budući da je sasvim slučajno saznao da i mene interesira Biblija, rekao mi je da je od Jehovinih svjedoka naučio mnogo divnih stvari.

U početku sam mislila da su Jehovini svjedoci nekakva židovska sekta, što je mišljenje mnogih gluhih osoba. Bill me uvjeravao da to nije istina i da je najbolji način kako to mogu provjeriti taj da odem na jedan njihov sastanak. Doista nisam željela ići, no sjetila sam se svoje molitve. Nerado sam pristala, ali pod uvjetom da sjedimo u zadnjem redu kako bismo mogli izaći ako nas se na nešto bude prisiljavalo.

Dok smo se vozili na sastanak, bila sam jako nervozna. Oboje smo nosili traperice i flanel košulju. Bilo mi je drago što smo malo zakasnili, pa ni s kim nismo morali razgovarati prije sastanka. Budući da nisam ni vidjela ni čula što se događa, Bill mi je sve detaljno objašnjavao. Nisam sasvim razumjela što se događa, no dojmile su me se dvije stvari: govornik je često koristio Bibliju, a djeca su sjedila sa svojim roditeljima i aktivno sudjelovala na sastanku. Kad je sastanak završio, nitko nas ni na što nije prisiljavao, nego su nas srdačno pozdravili bez obzira na našu odjeću i rasno porijeklo.

 Nas dvoje bili smo jedini bijelci u Dvorani Kraljevstva. Iako nisam bila svjesna svojih predrasuda prema crncima, u početku sam se osjećala nelagodno. No biblijska mi je istina bila previše zanimljiva da bih dozvolila nelagodi da me zaustavi. Počeli smo redovito dolaziti na sastanke. Za mene je daleko veći izazov bilo to što u skupštini nije bilo gluhih. Stoga, kad smo čuli da u jednoj drugoj skupštini ima nekoliko gluhih osoba, počeli smo tamo odlaziti na sastanke. U toj novoj skupštini opet smo bili jedini bijelci. Pa ipak, ovdje smo se uspjeli osjećati kao kod kuće.

Prihvatili smo biblijski studij. Konačno sam dobila odgovore na svoja pitanja. Nisam ih uvijek odmah razumjela, no temeljili su se na Bibliji. Dodatnim istraživanjem i dubokim razmišljanjem na koncu sam shvatila biblijske istine. Prvi put u životu osjećala sam da sam se približila pravom Bogu, Jehovi. U to smo vrijeme Bill i ja postali bliski prijatelji. Znala sam da mu se sviđam, no iznenadilo me kada me pitao hoću li se udati za njega. Ja sam na sreću rekla da. Bill se krstio kratko nakon što smo stupili u brak, a ja sam mu se pridružila nekoliko mjeseci kasnije, 26. veljače 1983.

U početku sam se bojala da ću biti usamljena jer su u našoj skupštini bile samo dvije gluhe osobe i nisu znale dobro komunicirati s nekim tko je i gluh i slijep. Braća u našoj skupštini bila su srdačna i ljubazna, no isprva nisam mogla razgovarati izravno s njima. Bila sam žalosna zbog toga. Puno sam puta bila obeshrabrena i osjećala se usamljeno. No ljubazna gesta nekog duhovnog brata ili sestre dirnula bi me u srce i oraspoložila. Bill me također hrabrio da ustrajem u službi i molim Jehovu da u našu skupštinu dođe više gluhih osoba.

Odlučila sam nabaviti psa vodiča kako bih bila samostalnija. Taj mi je pas također pomogao odagnati usamljenost. Dok je Bill bio na poslu, otišla bih do Dvorane Kraljevstva kako bih se družila s braćom koja su se sastala da bi išla u službu propovijedanja. Tokom godina imala sam četiri psa vodiča i svaki nam je bio poput člana obitelji.

Premda mi je pas vodič bio velika pomoć, nedostajalo mi je više druženja s ljudima. S vremenom je Jehova blagoslovio naše napore da gluhe osobe zainteresiramo za biblijski studij. Bilo je toliko zainteresiranih da se u Washingtonu oformila skupština na znakovnom jeziku. Sada sam konačno mogla razgovarati sa svakim u skupštini!

Bill je stekao preduvjete za starješinu i bio je imenovan za predsjedavajućeg nadglednika ove skupštine. Pronašla sam veliku radost u vođenju biblijskih studija s gluhim i gluhoslijepim osobama, a velik broj njih danas vjerno služi Jehovi. Sestre koje normalno čuju naučila sam znakovni jezik tako da mogu imati više uspjeha u svjedočenju gluhima.

To što sam u djetinjstvu bila silovana imalo je svoje posljedice, pa sam 1992. pala u tešku depresiju. Nekoliko godina jedva sam obavljala svakodnevne životne aktivnosti. Osjećala sam se hendikepirano — ne zbog toga što sam gluha ili slijepa — nego zbog velike emocionalne uznemirenosti. Puno sam puta mislila da nisam u stanju otići na sastanak ili u službu propovijedanja, pa sam se molila Jehovi da mi da snage kako bih sačuvala besprijekornost. Ipak sam tijekom tih teških godina rijetko kad izostala sa sastanka i redovito sam išla u službu propovijedanja (Matej 6:33).

Godine 1994. preselili smo se u Vancouver (Britanska Kolumbija, Kanada) kako bismo pomogli osnovati skupštinu na znakovnom jeziku. Bilo mi je teško preseliti se. Ostavila sam grad koji sam dobro poznavala i mnoge drage prijatelje. Premda sam tada još uvijek bila depresivna i tjeskobna, osnivanje nove skupštine u Vancouveru donijelo mi je radost  vrijednu svih žrtava. U novoj skupštini stekla sam drage prijatelje i osjećam se kao kod kuće.

Zajedno s još dvoje Svjedoka, suprug i ja smo 1999. proveli šest tjedana na Haitiju propovijedajući gluhim osobama. U suradnji s tamošnjom podružnicom Jehovinih svjedoka, grupu braće iz jedne skupštine naučili smo znakovni jezik i s njima smo propovijedali gluhim osobama, koje se dotad relativno slabo posjećivalo. Tijekom tih nekoliko tjedana započeli smo preko 30 biblijskih studija sa zainteresiranim gluhim osobama! Kući sam se vratila s novim duhovnim poletom, pa sam u rujnu 1999. započela s punovremenom službom kao pionir. Uz Jehovinu pomoć i pomoć svog voljenog supruga te podršku skupštine sačuvala sam radost usprkos povremenim depresijama.

Svih ovih godina iskusila sam koliko je duboka Jehovina naklonost (Jakov 5:11). On se brine za cijeli svoj narod — naročito za one s posebnim potrebama. Zahvaljujući njegovoj organizaciji dobila sam Sveto pismo prema prijevodu Novi svijet na Brailleovom pismu i mnoge druge publikacije za proučavanje Biblije. Radujem se što mogu posjećivati oblasne kongrese i sastanke pokrajine na znakovnom jeziku. Skupština mi s puno ljubavi pomaže tako što mi taktilnim govorom prenosi programske točke, pa mogu u potpunosti pratiti sve sastanke. Usprkos svoja dva nedostatka, među Jehovinim narodom pronašla sam sigurnost. I ne samo da primam nego mogu i davati, a to me čini veoma sretnom (Djela apostolska 20:35).

S radošću gledam na budućnost kada ću u Jehovinom novom svijetu ponovno i čuti i vidjeti. U međuvremenu nisam jedna od najusamljenijih ljudi na svijetu jer imam svijetom raširenu obitelj duhovne braće i sestara. Zahvalna sam na svemu tome Jehovi, koji je obećao da me nikako neće ostaviti i nipošto me neće napustiti. Unatoč svim izazovima doista mogu reći: “Jehova je moj pomoćnik; neću se bojati” (Hebrejima 13:5, 6).