NEKAD je jug Brazila bio prekriven borovim šumama. Na tom području raste i vrsta bora koja se naziva parana bor ili brazilska araukaria.

Češeri koji vise s grana brazilskog bora veći su od grejpfruta, a neki su teški i do pet kilograma. Češer može imati čak 150 sjemenki ili pinjola, koji se na portugalskom nazivaju pinhões. Kad češer dozre, raspukne se uz glasan prasak i iz njega ispadnu sjemenke.

Sjemenke mirisom i okusom podsjećaju na kesten, a jedu ih ljudi, ptice i druge životinje. Svojevremeno su pinjoli — bogat izvor proteina i kalcija — bili glavna hrana nekih urođeničkih plemena na jugu Brazila. Te sjemenke i danas služe kao hrana. Naprimjer, u brazilskoj državi Santa Catarina od njih se prave tipična domaća jela, kao što je paçoca de pinhão (tučeni pinjoli).

Kad su u 18. stoljeću doseljenici iz Evrope shvatili kako se drvo brazilskog bora može dobro iskoristiti, za njega su nastupili crni dani. Ljudi su uskoro počeli sjeći brazilske borove da bi dobili materijal za gradnju kuća ili jednostavno raskrčili zemljište za uzgoj kukuruza i vinove loze. Kako je vrijeme prolazilo, broj posječenih stabala počeo je premašivati broj posijanih sjemenki. Danas je ostalo još samo nekoliko izoliranih područja na kojima raste brazilski bor. Zbog toga mu je vrijednost naglo porasla. “Taj bor više nije obično drvo”, rekao je jedan čovjek koji se već 50 godina bavi obradom drva brazilskog bora. “Postao je suho zlato.”

Istraživači kažu kako bi brazilski bor izumro da nema plave šojke. Ta živahna ptica hrani se sjemenkama brazilskog bora, a neke sprema u mahovinu i paprat koje rastu kraj osušenih stabala. Iz nekih od tih sjemenki kasnije niknu biljke. Tako šojka na neki način igra ulogu marljivog uzgajivača brazilskih borova! No nažalost, zbog uništavanja šuma brazilskog bora smanjuje se i broj šojki.

Neka poduzeća koja se bave sječom stabala odlučila su zaštititi neke dijelove šume brazilskog bora te su pokrenula akciju sađenja bora u nekim dijelovima južnog Brazila. Možda brazilskom boru ipak predstoje bolji dani.