DOK se tama i sumaglica povlače pred jutarnjom svjetlošću, polako putujemo neasfaltiranom cestom dugom 80 kilometara koja vodi do Nacionalnog parka Mole u dijelu Gane koji se naziva Northern Region. Uokolo se uglavnom vidi trava, grmlje i nisko drveće. Povremeno prolazimo pored malih sela s kućicama koje su sagrađene od ilovače, a krovovi su im prekriveni slamom.

Sušta suprotnost čeka nas po dolasku u Damongo, gradić u kojem osim velike vreve zapažamo i trgovine, asfaltirane ceste te gust promet. Djeca idu u školu odjevena u žuto-sive i smeđe školske uniforme. Žene u šarenoj odjeći nose na glavi različite terete — drvo za loženje, živežne namirnice i posude pune vode. Vozači automobila i kamioneta trube, a biciklisti prolaze. Pred nama je još 20 kilometara vožnje.

Najzad stižemo u park. Naš vodič Zechariah kaže da je Rezervat Mole otvoren 1971. i da zauzima 4 840 četvornih kilometara. U parku su evidentirane 93 vrste sisavaca, 9 vrsta vodozemaca i 33 vrste gmazova. Među njima su lavovi, leopardi, pjegave hijene, cibetke, slonovi, antilope bongo, patuljasti bivoli, bradavičaste svinje, močvarne antilope, dujkeri, genetke, jelenske antilope, mungosi, pavijani, razne druge vrste majmuna, konjske antilope, dikobrazi, krokodili i zmije, primjerice pitoni. Osim toga, ovdje je viđeno preko 300 vrsta ptica.

Ubijajući napasne mušice hodamo kroz travu koja nam seže do koljena i uskoro dolazimo blizu jednog stada antilopa. Isprva ih je teško uočiti, jer se bojom tijela stapaju s okolinom. Dok ih promatramo, one također netremice gledaju u nas, tako da se više ne zna tko je ovdje posjetilac, a tko  atrakcija. Dok ih fotografiramo, iznenada s desne strane čujemo glasno dahtanje. Veliki mužjak močvarne antilope buni se zbog toga što ugrožavamo njegovu privatnost, a potom odlazi u šumarak ispred sebe.

Zatim ispod jednog velikog drveta vidimo četiri ogromna slona. Surlama privijaju grane te trgaju i žvaču meko lišće. Krećemo prema njima i kad se nalazimo na udaljenosti od svega deset metara, Zechariah nas savjetuje da ih fotografiramo. On udara dlanom o kundak svoje puške, proizvodeći metalni zvuk koji rastjeruje slonove i dajući nam priliku da napravimo još bolje snimke. Nedaleko odatle slonovi pronalaze neku kaljužu i počinje kupanje. Zechariah objašnjava da se boja slonove kože mijenja — od prirodne crnosive do crvene ili smeđe — ovisno o boji blata u kojem se kupa.

Nastavljamo pješačiti i ubrzo dolazimo do mjesta odakle se može uživati u panorami parka. Između ostalog raslinja tu su i krasna stabla akacije i afričkog drveta shea. Na povratku hodamo istim putem kojim su krenuli i slonovi. Premda održavamo razmak od nekoliko metara,  najveći slon u krdu podiže uši, zauzima borbeni stav i kreće prema nama. Hoće li nas napasti?

Zechariah nam kaže da nema razloga za zabrinutost, no istovremeno skida pušku s ramena i odvodi nas s puta koji su odabrali slonovi. Dok nastavljamo pješačiti, vodič je spreman upotrijebiti pušku — a mi svoje fotoaparate. Uskoro nas slonovi više ne vide.

Zechariah kaže da su slonovi u parku navikli na ljude te da neki čak i prilaze ljudima. Neke se slonove često viđa, pa im čuvari daju imena. Jednog su nazvali Čvorugić, jer je imao veliku čvorugu na koži. Jedan drugi slon plašio je turiste i zato je dobio ime Nemirko.

Zatim nailazimo na nekoliko pavijana. Gledamo ih kako se ljuljaju na drveću i trče po tlu. Vodič nam skreće pažnju na ženku pavijana koja nosi dva mladunca — jednog na leđima, a drugog na prsima. Objašnjava nam da su to blizanci.

Danas smo vidjeli prilično mnogo životinja. Zechariah kaže da onaj tko za vrijeme sušnih mjeseci — od travnja do lipnja — želi vidjeti životinje treba samo čekati kod pojila, jer na njih dolaze čitava stada. No on isto tako kaže da ako se dovezete u park terenskim vozilom, možete vidjeti i mnoge druge životinje, primjerice afričke bivole i lavove.

Vrijeme je za ručak. Za vrijeme jela jedan krupni pavijan zauzima položaj na stražnjem dijelu kamioneta parkiranog do našeg automobila i uporno gleda u moj ručak. Pored nas prolaze i drugi pavijani, nekoliko antilopa te jedna bradavičasta svinja, a na kraju se na vrhu obližnjeg brdašca pojavljuju četiri slona. Izgleda da smo otkrili kako navesti životinje da nam poziraju!

Vrijeme koje smo proveli u Nacionalnom parku Mole prošlo je za tren oka i sada krećemo na dvosatnu vožnju neasfaltiranom cestom koja vodi u Sawlu, naselje u kojem žive pripadnici ratarskog plemena Lobi. Žene iz tog plemena njeguju neobičnu tradiciju umjetnog povećavanja usana. Premda  danas ta tradicija polako izumire jer na mlade djevojke sve više utječe suvremena civilizacija, mnoge žene još uvijek se ponose veličinom svojih usana. Ako netko kaže pripadnici plemena Lobi da su joj usne tanke kao u muškarca, to se čak smatra uvredom.

Stižemo u naselje i odlazimo na tržnicu. Štandovi su napravljeni od debelih grana i natkriveni trskom. Na tržnici su sve sami afrički crnci, no među njima zapažamo i jednog bijelca. Prilazimo mu i saznajemo da je nedavno došao ovamo kako bi preveo Bibliju na jezik plemena Lobi. On živi u susjednom selu među pripadnicima plemena Lobi kako bi naučio tečno govoriti njihov jezik. To me podsjeća na Roberta Moffata, koji je u 19. stoljeću započeo misiju u južnoj Africi među narodom koji govori jezikom čwana i preveo Bibliju na njihov jezik.

Na klupi uz jedan štand sjedi vremešna pripadnica plemena Lobi koja ima povećane usne. I na gornjoj i na donjoj usnici ima rupu u koju su umetnute po dvije bjelkaste drvene pločice velike otprilike kao nokat na palcu. Htio bih je fotografirati, no čim podižem fotoaparat ona mi okreće leđa. Jedan od suputnika objašnjava mi kako stari pripadnici plemena Lobi vjeruju da fotografiranje može štetno djelovati na njihovu dušu.

Na povratku u Sawlu, gdje ćemo prenoćiti, razmišljam o raznolikosti Božjih djela stvaranja koja smo vidjeli i o mudrosti koja se u njima očituje. Bog je i životinje i ljude stvorio na izvanredan način. Psalmist je zaista imao pravo kada je rekao: “Kako je mnogo djela tvojih, Jehova! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega” (Psalam 104:24).