U MOSKVI se zbiva nešto što bi se moglo usporediti s uskrsnućem. Obnavlja se stolna crkva Krista Spasitelja koju je 1931. dao razrušiti Staljin i njene blistave zlatne kupole jasno se ističu na ruskom nebu. U Évryu, gradu nedaleko od Pariza, radnici privode kraju uređenje jedine katedrale koja je u 20. stoljeću izgrađena u Francuskoj. Ovo se događa samo nekoliko godina nakon što je u Madridu posvećena katedrala Nuestra Señora de la Almudena. Ne smijemo zaboraviti ni New York, u kojem se nalazi katedrala Sv. Ivana Božanskog. No kako izgradnja te katedrale traje već preko 100 godina, često je se naziva i katedrala Sv. Ivana Nedovršenog. Unatoč tome, ova katedrala površine 11 000 četvornih metara spada među najveće katedrale na svijetu.

U čitavom svijetu kršćanstva ogromne katedrale dominiraju panoramom mnogih gradova. Za vjernike su one pravi spomenik vjere u Boga. Čak ih i neki koji ne vjeruju u Boga cijene kao umjetnička djela ili kao zorne primjere graditeljske briljantnosti. No postojanje ovih raskošnih i često astronomski skupih vjerskih građevina nameće ozbiljna pitanja: Zbog čega su i kako sagrađene? Koja je njihova svrha?

Nakon što je Krist umro, njegovi su se učenici organizirali u skupštine i mnoge od njih sastajale su se u privatnim kućama (Filemonu 2). Desecima godina za ove su se skupštine brinuli “starješine” (Djela apostolska 20:17, 28; Hebrejima 13:17). Međutim, nakon smrti apostola pojavio se otpad od pravog kršćanstva (Djela apostolska 20:29, 30). S vremenom se određeni broj starješina uzdigao iznad ostalih vjernika, koji su na njih počeli gledati kao na biskupe zadužene za nadgledavanje više skupština — na što je Isus još prije upozorio kao na nešto čega se treba čuvati (Matej 23:9-12). Riječ “crkva”, koja se u početku odnosila na same kršćane, tada se počela odnositi i na njihovo mjesto obožavanja — na samu građevinu. Nije prošlo puno vremena, a neki su biskupi počeli tražiti da im se izgrade crkve koje bi odgovarale njihovom statusu u Crkvi. Biskupovoj crkvi trebalo je dati ime, pa je skovan novi izraz — katedrala.

Ova riječ potječe od grčke riječi kathedra, što znači “stolica”. Katedrala je tako postala sjedište biskupa, simbol njegove moći za života na Zemlji. Iz svoje katedrale biskup je predsjedavao svojim upravnim područjem, takozvanom biskupijom.

Godine 325. n. e. koncil u Niceji službeno je odobrio da gradovi budu sjedišta biskupa. Kako su sada uživali podršku rimske države, biskupi su često od vlastodržaca dobivali prilično velike poklone u obliku zemljišnih posjeda. Ujedno su preuzeli mnoga poganska svetišta. Crkvena zdanja preživjela su propast Rimskog Carstva te postala najistaknutije  građevine u srednjem vijeku. Taj je period ubrzo postao “doba katedrala”, kako ga je nazvao francuski povjesničar Georges Duby.

Od 7. do 14. stoljeća stanovništvo Evrope utrostručilo se. Ovaj nagli demografski razvoj prvenstveno je pogodovao gradovima, što se i očitovalo u njihovom većem blagostanju. Tako su najbogatiji biskupski gradovi postali najpogodnija mjesta za gradnju kolosalnih katedrala. Zbog čega? Zbog toga što su ova veličanstvena zdanja mogla zadržati svoj sjaj samo tamo gdje je novac neprestano pritjecao!

Još jedan činilac koji je pogodovao gradnji katedrala bilo je rašireno štovanje Djevice Marije i vjerskih relikvija. Ovo religiozno štovanje doseglo je svoj vrhunac u 11. i 12. stoljeću. Biskupi su proširili ovo štovanje i tako dodatno doprinijeli omiljenosti svojih katedrala. Naziv Notre-Dame (Naša Gospa) počeo je u to vrijeme resiti katedrale u Francuskoj. “Postoji li grad koji joj nije posvetio neku crkvu, a nerijetko i svoju katedralu?” postavlja se pitanje u katoličkoj enciklopediji Théo. Tako je primjerice katedrala Saint-Étienne u Parizu posvećena Našoj Gospi. Katedrala Notre-Dame u Chartresu (Francuska) postala je najistaknutije svetište sjeverne Evrope. “Niti jedan lik — uključujući i samog Krista — nije u tolikoj mjeri prožimao živote i misli graditelja katedrala u kolikoj je mjeri to učinila Djevica Marija”, stoji u djelu The Horizon Book of Great Cathedrals.

No, zašto su mnoge od ovih građevina bile ogromne? Već u četvrtom stoljeću u Trieru (Njemačka) i Ženevi (Švicarska) izgrađene su ogromne katedrale, i to unatoč relativno malom broju vjernika. U 11. stoljeću svi stanovnici Speyera u Njemačkoj nisu mogli napuniti svoju prostranu katedralu. The Horizon Book of Great Cathedrals stoga zaključuje kako su “veličina i sjaj [katedrala] otkrili da je njihova gradnja bila potaknuta brojnim, prilično svjetovnim motivima”. Jedan od njih bio je i “arogantni ponos biskupa ili crkvenog oca pod čijim je patronatom trebalo biti sagrađeno to zdanje”.

U 12. i 13. stoljeću katedrale su u prosjeku bile dugačke 100 metara, s time da se nastojalo da budu isto toliko visoke. Katedrala u Winchesteru (Engleska), koja je dugačka 169, i ona u Milanu (Italija), koja je dugačka 145 metara, odskaču od tog prosjeka. “Sagradit ćemo tako veliku katedralu da će oni koji je vide misliti da smo bili ludi”, izjavio je 1402. jedan španjolski crkveni dostojanstvenik u Sevilli. Katedralu u Sevilli, čiji je svod visok 53 metra, zapravo se smatra drugom po veličini katedralom na svijetu. Toranj katedrale u Strasbourgu (Francuska) visok je 142 metra, što odgovara visini zgrade od 40 katova. U 19. stoljeću toranj gotičke katedrale u Ulmu (Njemačka) uzdigao se do visine od 161 metra, čime je postao najviši kameni toranj na svijetu. “Nikakvi zahtjevi postavljeni u ime bogoslužja ne mogu opravdati takvo pretjerivanje i te gigantske proporcije”, naglašava povjesničar Pierre du Colombier.

U 12. i 13. stoljeću pojavio se još jedan ‘svjetovni motiv’ koji su iskoristili zagovornici gradnje katedrala — lokalpatriotizam gradskog stanovništva. U Encyclopædii Britannici stoji: “Gradovi su se takmičili koji će izgraditi veličanstveniju katedralu”. Članovi gradskog vijeća, građani i obrtnički cehovi pretvorili su katedrale u simbole svog grada.

Jedan pisac opisuje projekte gradnje katedrala kao “rupe bez dna”. Otkud su onda namicana sredstva za izgradnju tih građevina čije je održavanje čak i danas basnoslovno skupo? Bilo je slučajeva da su prelati, primjerice Maurice de Sully iz Pariza, plaćali gradnju iz vlastitog džepa. Ponekad se znalo dogoditi da vladari, primjerice kralj Jakov I Aragonski, financiraju  gradnju. No općenito uzevši, gradnja katedrala financirana je prihodima same biskupije. Te su prihode sačinjavali feudalni porezi i prihodi s imanja biskupije. Spomenimo samo to da je bolonjski biskup u Italiji posjedovao čak 2 000 seoskih imanja! Tome se još dodavao novac sakupljen u vidu milodara i onaj dobiven za oprost grijeha te u znak pokore za počinjene grijehe. Novcem kojim su ljudi kupovali pravo da u vrijeme korizme jedu mliječne proizvode financirana je izgradnja takozvanog Maslačevog tornja na katedrali u Rouenu (Francuska).

Neki darivaoci bili su izuzetno velikodušni, pa im je Crkva iskazivala čast time što bi u crkvi dala izraditi vitraže i skulpture s njihovim likom. Načelo anonimnog kršćanskog davanja očito je bilo palo u zaborav (Matej 6:2). Troškovi su često premašivali očekivane, pa je Crkvi neprestano bio potreban novac. Stoga ne čudi da je gorljiva revnost kojom je skupljan novac često znala dovesti do prisvajanja tuđe imovine i iznuđivanja. Primjerice, optužba za herezu često je za sobom povlačila pljenidbu imovine. Tako je taj zakon omogućio pljačkanje imovine nazoviheretika, primjerice katara, čime je financirana gradnja nekoliko crkvenih objekata. *

Suvišno je i reći da je Crkva stalno vršila pritisak kako bi osigurala stalan priliv novca. Nije točno — kako neki povjesničari tvrde — da su narodne mase bile same potaknute na gradnju takvih građevina. Povjesničar Henry Kraus navodi: “Mada su u srednjem vijeku ljudi bili veoma pobožni, gradnja crkava nije bila najvažnija stvar u njihovom životu.” Zbog toga mnogi povjesničari kritiziraju Crkvu i njenu rasipnost. U djelu The Horizon Book of Great Cathedrals priznaje se: “Novcem koji je Crkva potrošila na gradnju moglo se nahraniti gladne (...) ili ga se moglo upotrijebiti za održavanje bolnica i škola. Zbog toga bi se moglo reći da su katedrale koštale stotine tisuća ljudskih života.”

Katedrale svjedoče o ljudskoj genijalnosti. Doista nas zapanjuje kad vidimo kako su ljudi samo s primitivnom tehnologijom uspjeli sagraditi te ogromne građevine. Projekt bi započeo izradom detaljnih nacrta. Da bi se osigurala istovjetnost ukrasa te dobili kameni blokovi potrebne veličine, u kamenolomu su korištene šablone. Svaki blok pažljivo bi se obilježilo kako bi se točno znalo na koje mjesto u građevini dolazi. Transport je bio iznimno spor i skup, no usprkos tome, kako kaže francuski povjesničar Jean Gimpel, ‘između 1050. i 1350. u Francuskoj je iskopano više kamena nego u drevnom Egiptu’.

Na samom gradilištu radnici su izvodili prave pothvate služeći se jednostavnom opremom za dizanje tereta koja im je u to vrijeme stajala na raspolaganju — koloturima i vitlima koja su često pokretali muškarci hodajući po drvenom mlinskom kolu. Matematičke formule koje danas koriste inženjeri u to su vrijeme bile nepoznate. Graditelji su se morali oslanjati na instinkt i iskustvo. Kao što je i bilo za očekivati, zbog toga su se dešavale mnoge teže nezgode. Primjerice, 1284. srušili su se lukovi katedrale u Beauvaisu (Francuska) jer su bili preveliki. Međutim, inovacije na području graditeljstva, među kojima su i potporna rebra, potporni lukovi i stupovi, rebrasti svod te šiljasti tornjići, omogućile su graditeljima da dosegnu nove visine.

Izgradnja katedrala trajala je od 40 godina u slučaju najbrže izgrađene katedrale (u Salisburyu, Engleska) pa do nekoliko stoljeća. Neke katedrale, kao što su ona u Beauvaisu i Strasbourgu (Francuska), nisu nikada dovršene.

Ove ‘krasne, ali shodno tome i skupe građevine’, kako se izrazio papa Honorije III, već su od samog početka izazivale polemike. Unutar same Crkve bilo je onih koji su se pobunili protiv gradnje katedrala i trošenja ogromnih svota novca. Pierre le Chantre,  prelat pariške crkve Notre-Dame u 13. stoljeću, izjavio je: “Grijeh je graditi crkve kakve se grade u današnje vrijeme.”

Još i danas katedrala u Évryu, da spomenemo samo jednu, izaziva oštre kritike. Prema izvještaju francuskih novina Le Monde, mnogi ljudi smatraju da su katedrale odraz “pogrešno postavljenih prioriteta” i da crkve “trebaju ulagati novac u ljude i u evangelizaciju, a ne u kamen i ukrase”.

Nema sumnje da je velik broj onih koji su sudjelovali u gradnji ovih ogromnih zdanja gajio iskrenu ljubav prema Bogu. Jasno se vidi da su takve osobe imale “revnost za Boga”, no ona nije bila “u skladu s točnom spoznajom” (Rimljanima 10:2). Isus Krist nikada nije rekao da njegovi sljedbenici trebaju graditi raskošne vjerske građevine. On je potaknuo prave obožavatelje da Boga ‘obožavaju duhom i istinom’ (Ivan 4:21-24). Usprkos svojoj ljepoti, velebne katedrale kršćanstva nisu u skladu s ovim načelom. One mogu biti spomenici ljudima koji su ih sagradili, no ni u kom slučaju ne slave Boga.