RODILA sam se 28. svibnja 1936. u brojnoj katoličkoj obitelji. Roditelji i mi djeca živjeli smo u jednoj kućici u mjestu Duncormicku, u grofoviji Wexford (Irska). Bila sam osmo dijete i veliki krevet u kojem sam spavala dijelila sam sa sedmero starije braće i sestara. Brat i sestra koji su se rodili nedugo nakon mene spavali su u ladicama ormara za rublje.

Otac je mukotrpno radio kao nadničar. Zarađivao je jako malo, pa u našoj kući nikada nije bilo dovoljno hrane. U rijetkim prilikama majci bi pošlo za rukom starijoj braći i sestrama pripremiti užinu za školu. Na prilike u našoj obitelji neposredno je utjecalo opće siromaštvo koje je tada vladalo u Irskoj i nemilosrdna dominacija Katoličke crkve.

Naša obitelj redovito je išla u crkvu, no majka nije pokazivala neko veće zanimanje za duhovne stvari. No moje se sestre ipak sjećaju da su je znale vidjeti kako sjedi kraj kamina i čita neku vjersku literaturu. Trudila bi se objasniti nam nešto od onoga što bi pročitala.

Nikada neću zaboraviti dan kad su me roditelji odveli u samostan. Roditelji su stajali u hodniku i nešto ozbiljno razgovarali s jednom opaticom, a ja sam se zaigrala s nekim djevojčicama koje su se tamo našle i ne sluteći o čemu oni razgovaraju. Iznenada sam se osvrnula oko sebe i na svoje zaprepaštenje vidjela da majke i oca nema. “Gdje je moja mama?” povikala sam iz sveg glasa. Kako sam spomenula na početku, to dozivanje potrajalo je tjednima.

Moje tri starije sestre bile su mi barem neka utjeha. No kako su bile smještene u drugi dio samostana, nismo se baš puno viđale. Na spavanje su išle dva sata kasnije od nas mlađih, pa bih ostajala budna sve dok ne bih čula da idu u krevet. Zatim bih se iskrala iz kreveta i popela na vrh stepenica, tako da su mi mogle mahnuti. Svaki sam dan živjela za te dragocjene trenutke.

U samostanu nisu baš blagonaklono gledali na kontaktiranje s roditeljima, pa smo ih rijetko viđale. Ta odvojenost strašno je utjecala na mene u emocionalnom pogledu. Ustvari, znam da za vrijeme jedine posjete svojih roditelja koje se sjećam među nama nije bilo nikakve prisnosti. Međutim, starije se sestre sjećaju da su nas posjetili još nekoliko puta.

S vremenom je samostan postao moja obitelj, moj dom, moj svijet. Za 12 godina, koliko sam provela u njemu, samo sam se dva puta odvažila izaći iz njega. Ti izleti u bližu okolicu bili su nam veoma uzbudljivi jer smo vidjele drveće i životinje. Inače, mi djevojke nikada nismo vidjele automobile, autobuse ili trgovine, a nismo baš često viđale ni muškarce, izuzev našeg svećenika.

Život u samostanu imao je neke dobre strane i mnogo loših. Jedna jako draga mlada opatica poučavala nas je o Bogu najbolje što je znala. Rekla nam je da je Bog otac pun ljubavi. To mi se svidjelo, pa sam od tog dana odlučila da će Bog biti moj otac jer mi je on pokazivao više ljubavi i bio bolji prema meni od mog pravog oca. Otada sam puno razgovarala s Bogom, upućujući mu jednostavne, dječje molitve. Ta mi je opatica jako nedostajala kad je otišla iz samostana.

U samostanu sam stekla dobru osnovnu naobrazbu, što veoma cijenim. Ipak, sjećam se djevojaka koje su se školovale u samostanu, no ostajale su samo preko dana, i prema kojima su opatice bolje postupale. Te su djevojke bile iz bogatih obitelji i kad bi one došle, mi smo morale napustiti učionicu. Opatice su nas često podsjećale na to da smo mi samo siročad i da bismo trebale biti svjesne toga.

U samostanu je bilo obilje pravila. Neka od njih imala su smisla, pa je većina nas razumjela zbog čega su potrebna. Dobili smo korisnu pouku o vladanju, dobrim manirama i tako dalje. To što sam tada naučila nikada nisam zaboravila i zaista mi je koristilo kroz čitav život. No neka su pravila bila besmislena i činila se nepravedna, a neka su nas zbunjivala i tjerala u očaj. Tako smo prema jednom pravilu trebale biti kažnjene ako bismo se noću pomokrile u krevetu, a prema drugom ako bismo noću tražile da idemo u toalet.

Jednog dana dok sam se penjala uz stepenice počela sam pričati s djevojčicom koja je išla pored mene. Jedna me je opatica pozvala i kaznila zbog toga što sam pričala. Kakva je bila kazna? Cijelu oštru irsku zimu morala sam provesti u svojoj ljetnoj haljinici! Bila sam boležljiva djevojčica, sklona napadima astme i upalama krajnika. Teško sam se razboljela i poput mnogih djevojčica u samostanu dobila tuberkulozu. Iako smo bile smještene u posebnu spavaonicu, nije nam pružena nikakva medicinska njega, pa su neke djevojčice umrle, a među njima i moja najbolja prijateljica.

Opatice su nas znale nemilosrdno izudarati i zbog najmanjeg kršenja pravila. Jednom prilikom dok su sve učenice bile na okupu gledale smo kako opatica više od dva sata tuče jednu djevojčicu. Sve smo plakale. No, ruku na srce, nisu sve bile tako opake. Ipak, još uvijek se ne mogu načuditi kako netko može biti tako krajnje nemilosrdan prema bespomoćnoj djeci. Takvo što neću nikada razumjeti.

S vremenom su Birdie i Phyllis izašle iz samostana, a Annamay i ja ostale smo u njemu. Jedna drugoj bile smo sve na svijetu. Annamay me tješila pričajući mi kako će jednog dana naši roditelji doći i odvesti nas negdje daleko od samostana, gdje nas opatice nikada neće pronaći. Kad je Annamay otišla iz samostana, srce mi je gotovo prepuklo. Još sam tri godine ostala u samostanu.

Odlazak iz samostana u dobi od 16 godina bilo je grozno iskustvo. Život izvan zidova samostana bio mi je potpuno stran, pa sam bila posve zbunjena. Kad sam ušla u autobus, vozač mi je htio naplatiti kartu, no ja nisam imala pojma što je to karta. Kako ionako nisam imala novca, smjesta su me izbacili iz autobusa, pa sam do svog odredišta morala ići pješice. Jednom drugom prilikom željela sam nekuda otići autobusom, no autobus nikako da dođe. Nisam znala da moram otići na autobusnu stanicu.

Nisam htjela da drugi vide koliko sam nesigurna u sebe, pa sam glumila odvažnost i s vremenom sam uspjela shvatiti što se od mene očekuje. Uspjela sam pronaći neki jednostavan  posao, no nakon što sam radila nekoliko mjeseci odlučila sam otići kući kako bih vidjela majku. Kod kuće sam prvi put u životu vidjela neku mlađu braću i sestre — dotad sam već imala 14 braće i sestara. Kako u kući nije bilo dovoljno mjesta za sve nas, roditelji su stvari uredili tako da se preselim u Wales kod Annamay. Otac me odveo do nje, a zatim odmah otišao.

Praktički sam bila bez sredstava za život, no nekako sam uspjela preživjeti. Kasnije, 1953, otišla sam živjeti u London, gdje sam se priključila Marijinoj legiji, laičkoj dobrotvornoj organizaciji koja djeluje u sklopu Rimokatoličke crkve. No rad u toj organizaciji prilično me razočarao budući da sam očekivala i nekakav duhovni vid suradnje s tim ljudima. Voljela sam razgovarati o duhovnim stvarima, no moj posao u Marijinoj legiji bio je svjetovne prirode i činilo se da nitko nema vremena za duhovne razgovore.

Dok sam živjela u Londonu upoznala sam Patricka, prijatelja moje braće. Zaljubili smo se jedno u drugo i 1961. vjenčali. Naše prvo dvoje djece, Angela i Stephen, rođeno je u Londonu. Kasnije, 1967, odselili smo se u Australiju, gdje se rodio Andrew, naše treće dijete. Naselili smo se u gradiću Bombali u Novom Južnom Walesu.

Ubrzo po dolasku u Australiju u Bombali nas je posjetio mladić po imenu Bill Lloyd kako bi s nama razgovarao o Bibliji. Oduševilo me je to što sam na svoja pitanja dobila direktne odgovore iz Biblije. Mada sam u Billovim riječima prepoznala istinu, puno sam se prepirala s njim jer sam ga htjela što duže zadržati i čuti još više biblijskih objašnjenja. Kasnije mi je Bill donio Bibliju i nekoliko časopisa.

Zaista su mi se sviđali ti časopisi, no na svoje sam zaprepaštenje shvatila da izdavači tih časopisa ne vjeruju u Trojstvo. Stoga sam ih sakrila jer sam se bojala da će ih Patrick pročitati i da bi to moglo uzdrmati njegovu vjeru. Odlučila sam ih vratiti Billu kad idući put dođe, no taj mi je put Bill pokazao da je doktrina o tri osobe u jednom Božanstvu u direktnoj suprotnosti s biblijskim učenjima. Ubrzo mi je postalo jasno da je Isus Božji Sin, da ga je stvorio njegov Otac, Jehova Bog — te stoga ima početak — i da je Otac veći od Isusa (Matej 16:16; Ivan 14:28; Kološanima 1:15; Otkrivenje 3:14).

Uskoro sam shvatila da su i druga učenja kojima sam poučavana kao katolik pogrešna. Naprimjer, Biblija ne uči da ljudi posjeduju besmrtnu dušu niti da postoji gorući pakao u kojem se ljudi muče (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4). To što sam naučila donijelo mi je zaista divno olakšanje! Jednog sam dana plesala po kuhinji od sreće što sam napokon pronašla Oca kojeg sam oduvijek voljela, ali ga nisam poznavala. Počela sam utaživati svoju duhovnu glad. Moja radost bila je još veća kada je i Patrick s istim žarom prihvatio ova, za nas nova vjerovanja.

Bill nas je pozvao na kongres Jehovinih svjedoka koji se održavao u gradiću Temori. Iako je taj gradić bio jako daleko od nas, rado smo prihvatili poziv i u petak predvečer doputovali u Temoru. U subotu ujutro grupe kongresnih delegata okupile su se u kongresnoj dvorani radi odlaska u propovijedanje od kuće do kuće. Patrick i ja uzbuđeno smo očekivali taj trenutak jer smo se već neko vrijeme željeli okušati u propovijedanju. Međutim, Bill nam je rekao da mi ne možemo ići u službu propovijedanja zbog toga što još pušimo. No kad je Bill otišao, Patrick i ja pridružili smo se jednoj drugoj grupi. Svjedoci iz te grupe pretpostavljali su da smo i mi Svjedoci, pa su nas poveli sa sobom.

 Ubrzo smo naučili koje biblijske zahtjeve trebaju ispunjavati oni koji žele sudjelovati u propovijedanju dobre vijesti (Matej 24:14). Prestali smo pušiti i u listopadu 1968. oboje simbolizirali svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi.

Kako je naša biblijska spoznaja rasla, a naš odnos s Jehovom jačao, naša vjera u Božja obećanja postala je čvrsto utemeljena. Nakon nekog vremena Patrick je imenovan za starješinu u skupštini Jehovinih svjedoka u Canberri, glavnom gradu Australije. Dali smo sve od sebe da svoju djecu odgojimo u skladu s Jehovinim načelima, boreći se sa svim izazovima s kojima se i drugi suočavaju u odgoju tinejdžera (Efežanima 6:4).

Nažalost, naš sin Stephen poginuo je u prometnoj nesreći kad mu je bilo 18 godina. Veliku utjehu u našem bolu pružila nam je činjenica da je Stephen prije toga postao obožavatelj Jehove. Čeznemo za trenutkom kad ćemo ga ponovo vidjeti nakon što Jehova uskrsne one koji su u spomen-grobovima (Ivan 5:28, 29). Sljedeće godine, 1983, pridružila sam se kćerki Angeli u punovremenoj službi, u kojoj sam još i danas. Prenošenje naše na Bibliji utemeljene nade drugim ljudima pomaže mi da zadržim pozitivan stav prema životu i ublažava moju bol. Nedavno sam na svoju neopisivu radost saznala da je moja sestra Annamay počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima u Walesu.

Godine 1984. Patrick je obolio od neke, u to vrijeme nepoznate bolesti. Kasnije je ustanovljeno da se radi o sindromu kroničnog umora. Na kraju je morao prestati raditi i odreći se prednosti da služi kao kršćanski starješina. Srećom, zdravstveno stanje djelomično mu se popravilo, pa sada u skupštini ponovo služi kao imenovani sluga.

U ranom sam se djetinjstvu naučila disciplini i samopožrtvovnosti te tome da vodim jednostavan život i budem zadovoljna s malim. No uvijek me mučilo pitanje zašto su roditelji samo nas četiri djevojčice smjestili u samostan, dok je ostalo jedanaestero djece ostalo kod kuće. Tješim se mišlju da su moji roditelji, koji su umrli prije dosta godina, učinili najbolje što su mogli u datim okolnostima koje ja vjerojatno nikada neću moći u potpunosti razumjeti. To su bila teška vremena u kojima je trebalo donositi teške odluke. Usprkos tome, zahvalna sam im na daru života koji su mi dali i na tome što su se za mene brinuli najbolje što su znali. A najviše od svega zahvalna sam Jehovi na njegovoj očinskoj brizi.