KAD su mormoni pokucali na naša vrata, moje sestre i ja sakrile smo se pod krevet, smijuljeći se i gurkajući jedna drugu. * Poslije sam otvorila vrata i grubo im rekla da imamo svoju tradicionalnu navaho religiju i ne želimo da nam išta pričaju o religiji bijelog čovjeka.

Naši roditelji otišli su do trgovačke postaje kako bi kupili hranu i druge potrepštine. Trebali su se vratiti do zalaska sunca. Kad su došli kući, saznali su da sam se nepristojno ponijela prema mormonima. Dali su mi dobar savjet da se nikad više ne ponašam neuljudno. Učili su nas da se s drugim ljudima ophodimo prijazno i s poštovanjem. Sjećam se kad je jednog dana u naš dom došao neki neočekivani gost. Moji su roditelji napolju pripremili jelo. Gostoljubivo su pozvali gosta da prvi jede, a mi smo jeli nakon njega.

Živjeli smo u Arizoni na visoravni Howell Mesa, petnaestak kilometara sjeverozapadno od rezervata Hopi Indijanaca te daleko od prenapučenih gradova i drugih naselja. Naš rezervat nalazi se na jugozapadu Sjedinjenih Država, području na kojem se mogu vidjeti predivni pustinjski krajolici i neobične formacije stijena crvenog pješčenjaka. Ovdje postoje mnoge stjenovite visoravni sa strmim padinama, takozvane mese. S njih smo mogli gledati svoje ovce kako pasu na udaljenosti od preko pet kilometara. Kako samo volim spokojstvo koje vlada ovdje u mom zavičaju!

U srednjoj školi postala sam jako bliska sa svojim rođacima koji su podupirali American Indian Movement (AIM). * Bila sam veoma ponosna što sam Indijanka i pred bijelcima sam otvoreno iznosila svoje mišljenje o desetljećima ugnjetavanja, za koje je, po mom mišljenju, bio kriv Ured za indijanska pitanja. Za razliku od mojih rođaka, ja nisam otvoreno izražavala mržnju prema bijelcima, nego sam je nosila u srcu. Zbog toga sam počela mrziti svakoga tko posjeduje Bibliju.

Mislila sam da bijelci upravo zbog Biblije imaju moć oduzimati nam zemlju, prava i slobodu da vršimo svoje vjerske obrede! Čak sam u internatu krivotvorila očev potpis kako bih izbjegla sudjelovanje u protestantskim i katoličkim crkvenim obredima koje smo morali pohađati. U školi su nas htjeli navesti da se asimiliramo i zaboravimo svoje indijansko nasljeđe. Čak nismo smjeli govoriti svojim jezikom!

Duboko smo cijenili prirodu i svijet oko sebe. Svakog jutra okretali smo se prema istoku te izgovarali molitve i zahvale, posipajući uokolo sveti kukuruzov pelud. * Tako  sam bila poučavana o religiji našeg plemena Navaho te sam je iskreno i s ponosom prihvatila. Nije mi se sviđala predodžba o odlasku na nebo koja postoji u crkvama kršćanstva, a nisam vjerovala ni u mučenje u paklenoj vatri. Od sveg sam srca željela živjeti na Zemlji.

Radovala sam se tome što za vrijeme školskih praznika mogu biti sa svojom obitelji s kojom sam blisko povezana. Svakodnevno sam čistila hogan — tipičnu nastambu nas Navaho Indijanaca — te tkala i čuvala ovce. Pripadnici plemena Navaho već se stoljećima bave uzgojem ovaca. Svaki put kad bih čistila naš hogan (vidi donju fotografiju) primijetila bih jednu crvenu knjižicu koja sadrži biblijsku knjigu Psalama i nekoliko knjiga “Novog zavjeta”. Obično bih je šutnula s jednog mjesta na drugo i nikad nisam razmišljala o tome što u njoj piše i što to uopće znači. Međutim, nikad je nisam bacila u smeće.

Nakon što sam završila srednju školu, namjeravala sam se upisati još i u zanatsku školu u Albuquerqueu (New Mexico). Međutim, prije nego što sam otputovala upoznala sam čovjeka koji je kasnije postao moj muž. Vratila sam se u naš rezervat, koji smo zvali Rez, da bih se udala. Moji roditelji bili su u braku već dugi niz godina. Htjela sam slijediti njihov primjer, pa sam se udala. Uživala sam u ulozi domaćice i voljela sam obiteljski život, naročito nakon što nam se rodio sin, Lionel. Moj muž i ja bili smo veoma sretni — sve dok jednog dana nisam saznala nešto što mi je slomilo srce!

Muž me varao s drugom ženom! Njegova nevjera uništila je naš brak. Bila sam potpuno shrvana i počela sam ga mrziti. Htjela sam mu se osvetiti! No dok je trajao spor oko starateljstva nad našim sinom i plaćanja alimentacije, naprosto me obuzela tuga te sam se osjećala bezvrijedno i očajno. Znala sam kilometrima trčati kako bih se oslobodila emocionalne boli. Često sam plakala i izgubila sam apetit. Osjećala sam se jako usamljeno.

Nakon nekog vremena upustila sam se u vezu s čovjekom koji je imao slične bračne probleme. Oboje smo bili povrijeđeni. On mi je pokazao suosjećanje i pružio mi potrebnu emocionalnu podršku. Pričala sam mu o svojim najdubljim osjećajima i razmišljanjima o životu. On me pažljivo slušao, pokazavši mi time da mu je stalo do mene. Namjeravali smo se vjenčati.

Zatim sam otkrila da mi je i on nevjeran! Koliko god da mi je to bilo bolno, prekinula sam tu vezu. Osjećala sam se odbačeno i jako potišteno. Postala sam ogorčena, htjela sam mu se osvetiti, a počela sam razmišljati i o samoubojstvu. Dvaput sam si pokušala oduzeti život. Naprosto sam željela umrijeti.

Često sam plačući upućivala molitve Bogu kojeg nisam poznavala. Međutim, vjerovala sam da ipak postoji Vrhovno Biće koje  je stvorilo zadivljujući svemir. Oduševljavala sam se gledajući prekrasne zalaske sunca i razmišljala o tome kako je divan taj Netko koji nam je omogućio da uživamo u tim čudesnim prizorima. Zavoljela sam tu osobu koju nisam poznavala. Počela sam joj govoriti: “Bože, ako doista postojiš, pomozi mi, usmjeri me na pravi put i daj mi da ponovno budem sretna.”

U tom su razdoblju članovi moje obitelji, a naročito otac, bili zabrinuti za mene. Roditelji su doveli vrača da me izliječi. Otac je rekao da dobar vrač nikad ne traži novac i postupa u skladu s onim što govori. Da bih ugodila svojim roditeljima, nekoliko sam se puta podvrgla obredima duhovnog liječenja i otklanjanja zle kobi, koji su karakteristični za religiju Navaho Indijanaca.

Nekoliko dana provela sam odijeljena od ljudi. Bila sam u hoganu i imala sam samo radio pokraj kreveta. U srcu nisam prihvaćala Isusa i s gnušanjem sam slušala nekog kritizerski nastrojenog svećenika. Sve mi je to postalo mučno! Nisam više mogla podnijeti religiju bijelog čovjeka, a ni svoju religiju! Odlučila sam pronaći vlastiti put do Boga.

Dok sam bila sama u hoganu, ponovno sam zapazila onu crvenu knjižicu. Otkrila sam da sadrži neke dijelove Biblije. Čitajući Psalme utješila sam se saznanjem da je i kralj David doživljavao patnje te bio potišten (Psalam 38:1-22; 51:1-19). Međutim, zbog ponosa sam brzo prestala razmišljati o onome što sam pročitala. Nisam htjela prihvatiti religiju bijelaca.

Iako sam bila potištena, dobro sam se brinula o svom sinu. On mi je postao izvor ohrabrenja. Počela sam na televiziji pratiti vjerske emisije u kojima se nudi mogućnost da se svećenik moli za vas. U očaju sam nazvala besplatni telefon kako bih zatražila pomoć. Srdito sam spustila slušalicu kad sam čula da trebam obećati da ću dati prilog od 50 ili 100 dolara!

Bila sam deprimirana kad smo zbog razvoda imali rasprave na sudu, a naročito kad sam vidjela da moj muž ne govori istinu pred plemenskim sucem. Trebalo je dugo vremena da se sve to privede kraju jer smo se sporili oko starateljstva nad našim sinom. No ja sam ipak pobijedila. Otac mi je bez riječi čitavo vrijeme s ljubavlju pružao podršku. Vidio je da sam duboko povrijeđena.

Odlučila sam prestati tjeskobno razmišljati o tome što mi donosi sutra. Jednom prilikom vidjela sam članove neke obitelji Navaho Indijanaca kako razgovaraju s mojim susjedima. Nisam se mogla suzdržati od toga da ih potajno gledam. Posjećivali su ljude idući od vrata do vrata. Tako su došli i na moja vrata. Navaho Indijanka po imenu Sandra predstavila se kao Jehovin svjedok. Ime Jehova privuklo mi je pažnju više nego sve drugo što je rekla. Pitala sam ih: “Tko je Jehova? Vi ste sigurno pripadnici neke nove religije. Zašto me u crkvi nisu naučili kako glasi Božje ime?”

Sandra je otvorila Bibliju i ljubazno ukazala na Psalam 83:18, gdje stoji: “I neka znadu da si ti, kojemu je ime Jehova, jedini najviši nad svom zemljom.” Objasnila mi je da Bog ima vlastito ime, Jehova, i da njegov Sin, Isus Krist, svjedoči o njemu. Ponudila mi je da me poučava o Jehovi i Isusu te mi je ostavila knjigu Istina koja vodi do vječnog života. * Uzbuđeno sam rekla: “Može. Rado bih upoznala tu novu religiju!”

Knjigu sam pročitala za jednu noć. Njen mi je sadržaj bio nešto potpuno novo. U knjizi se objašnjava da život ima smisao, a upravo mi je to bilo potrebno da bih ponovno dobila želju za životom. Počela sam proučavati Bibliju i tako sam na svoje oduševljenje dobila biblijske odgovore na mnoga svoja pitanja. Vjerovala sam sve što sam učila. Sve mi je imalo smisla i smatrala sam da to naprosto mora biti istina!

Lionela sam počela poučavati biblijskim istinama kad mu je bilo šest godina. Zajedno smo se molili. Hrabrili smo jedno drugo mišlju da se Jehova brine za nas i da se trebamo pouzdati u njega. Ponekad nisam imala snage boriti se sa životnim izazovima. No uvijek mi je bilo puno lakše kad bi me Lionel zagrlio svojim ručicama te me s uvjerenjem tješio: “Mamice, nemoj plakati, Jehova će se brinuti za nas.” Kako me to samo tješilo i ispunjavalo odlučnošću  da nastavim proučavati Bibliju! Neprestano sam se molila Bogu za vodstvo.

Bili smo zahvalni Jehovi i to nas je potaknulo da putujemo ukupno 240 kilometara kako bismo prisustvovali sastancima Jehovinih svjedoka u Tuba Cityu. Ljeti smo prisustvovali sastancima dvaput tjedno, a u zimskim smo mjesecima zbog ružnog vremena dolazili samo nedjeljom i ostajali čitav dan. Jednom prilikom imali smo kvar na automobilu, pa smo do Dvorane Kraljevstva stigli autostopom. Duge vožnje bile su zamorne, no Lionel je jednom rekao da nikad ne bismo smjeli propustiti sastanak, osim u slučaju da umiremo, a ta me se misao toliko dojmila da sam postala svjesna koliko je važno ne shvaćati olako duhovnu pouku koju dobivamo od Jehove.

Na sastancima su mi znale poteći suze kad smo pjevali pjesme u kojima se govori o vječnom životu u kojem neće biti nevolja i tuge. Jehovini svjedoci pružali su mi utjehu i ohrabrenje. Bili su gostoljubivi i pozivali nas k sebi na ručak ili neki lagani obrok, a neki su nas znali pozvati da im se pridružimo na obiteljskom biblijskom studiju. Pokazivali su zanimanje za nas i s pažnjom su nas slušali. Starješine su nam na izuzetan način pokazivali suosjećanje i jačali naše uvjerenje da je Jehovi Bogu stalo do nas. Bila sam sretna što sam našla prave prijatelje. Oni su me hrabrili i čak su plakali sa mnom kad sam imala osjećaj da se više ne mogu nositi sa životnim problemima (Matej 11:28-30).

Upravo kad sam sa zadovoljstvom prihvatila pomoć koju nam je Jehova pružao, moj se dečko vratio da bi se pomirio sa mnom. Još uvijek sam ga voljela i nisam ga mogla odbiti kad me preklinjao da mu se vratim. Počeli smo praviti planove za vjenčanje. Mislila sam da će ga istina promijeniti. To je bila najveća greška u mom životu! Nisam bila sretna. Strašno me pekla savjest. Na moje zaprepaštenje, on nije htio ni čuti za istinu.

Povjerila sam se jednom starješini. On me potaknuo na razmišljanje ukazujući mi na neke biblijske retke i molio se sa mnom kako bi mi pomogao da donesem ispravnu odluku. Zaključila sam da mi Jehova nikad ne bi učinio nešto nažao ili mi nanio bol, ali da bi nesavršeni ljudi, ma koliko ih mi voljeli, bili kadri to učiniti. Ustvari, shvatila sam da nema sigurnosti u takozvanom divljem braku. Donijela sam odluku. Bilo mi je veoma bolno prekinuti tu vezu. Znala sam da ću zbog toga biti u težem financijskom položaju, no trebala sam se svim srcem pouzdati u Jehovu.

Voljela sam Jehovu i odlučila sam služiti mu. Devetnaestog svibnja 1984. predala sam svoj život Jehovi Bogu i simbolizirala to krštenjem u vodi. Moj sin Lionel također je kršteni Jehovin svjedok. Moja obitelj i bivši muž jako su nam se protivili, no mi smo se uvijek oslanjali na Jehovu. Nismo se razočarali. Nakon 11 dugih godina moja se obitelj prestala protiviti te je prihvatila naš novi način života.

Veoma volim članove svoje obitelji i od sveg srca želim da upoznaju Jehovu, tako da i oni budu sretni. Moj otac, koji me zbog mog depresivnog raspoloženja i samoubilačkih namjera već smatrao izgubljenom, odvažno me branio. Bio je sretan što me ponovno vidi sretnu. Ustanovila sam da upućivanje molitvi Jehovi, pohađanje sastanaka Jehovinih svjedoka i primjenjivanje Božje Riječi igra veoma važnu ulogu u mom emocionalnom oporavku.

Jedva čekam vrijeme kad će u potpunosti biti uklonjen svaki trag patnje, nesavršenosti,  laži i mržnje. Zamišljam zemlju Navaho Indijanaca prekrivenu bujnom vegetacijom, sa stablima breskve i marelice koja su ovdje nekada rasla. Zamišljam kako različita plemena uz pomoć rijeka i kiše radosno pretvaraju suhu zemlju svog zavičaja u prekrasan raj. Također zamišljam kako dijelimo zemlju s pripadnicima susjednog plemena Hopi i drugim plemenima, s kojima više nismo u neprijateljskim odnosima kao što smo bili u novijoj povijesti. Već danas vidim kako Božja Riječ ujedinjava sve rase i plemena. U budućnosti ću vidjeti kako će se zahvaljujući uskrsnuću mnoge obitelji i prijatelji ujediniti sa svojim voljenim umrlima. Bit će to vrijeme velike radosti i ljudi će živjeti s izgledom na vječni život. Ne mogu razumjeti kako netko može reći da se ne želi upoznati s tim divnim izgledom.

Bilo je uzbudljivo vidjeti kako je izgrađena Dvorana Kraljevstva u Tuba Cityu i pratiti napredak četiri skupštine — Chinle, Kayenta, Tuba City i Keams Canyon — u rezervatima Navaho i Hopi Indijanaca. * Kad sam se 1983. uključila u Teokratsku školu propovijedanja, maštala sam o tome da se jednog dana počne održavati i na jeziku navaho. Sada to više nije samo san. Od 1998. teokratska škola održava se na jeziku navaho.

To što drugima govorim da Bog ima vlastito ime donijelo mi je nebrojene blagoslove. Ne mogu riječima opisati koliko sam sretna što na našem jeziku postoje brošure Nihookáá‘gi Hooláágóó liná Bahózhoóodoo! (Raduj se zauvijek životu na Zemlji!), Ha‘át’fíísh éí God Nihá yee Hool’a‘? (Što Bog zahtijeva od nas?) i najnovija Ni Éí God Bik’is Dííleelgo Át‘é! (I ti možeš biti Božji prijatelj!), tako da ih mogu sama čitati, a i razgovarati s drugim ljudima o ohrabrujućim mislima koje nalazim u tim brošurama. Zahvalna sam razredu vjernog i razboritog roba na tome što predvodi ovo biblijsko obrazovno djelo, tako da iz njega mogu izvući korist ljudi svih naroda i plemena i jezika, uključujući i pleme Navaho, ili Diné (Matej 24:45-47).

Radim puno radno vrijeme kako bih zaradila za život, no služim kao stalni pomoćni pionir. Smatram prednošću to što sam neudata i želim neometano služiti Jehovi. Sretna sam što pripadnicima svog plemena i drugim ljudima, naročito onima koji su očajni, mogu govoriti da je “Jehova (...) blizu onih koji su skrušena srca, i pomaže onima koji su smjerna duha” (Psalam 34:18).

Prestala sam izjednačavati Bibliju s religijom bijelog čovjeka. Božja Riječ, Biblija, pisana je za svakoga tko želi učiti iz nje i primjenjivati je u životu. Kad vas posjete Jehovini svjedoci, dopustite im da vam pokažu kako možete biti istinski sretni. Oni vam donose dobru vijest o Božjem imenu, Jehova, koje je promijenilo moj život! “Aoo,‘ Diyin God bízhi‘ Jiihóvah wolyé” (“Da, Božje ime je Jehova”).