BIBLIJA pruža nadu umrlima. Uskrsnuća koja je izvršio Isus i njegova učenja ukazuju na vrijeme kada će mrtvi biti vraćeni u život (Matej 22:23-33; Marko 5:35, 36, 41, 42; Luka 7:12-16). Kako bi ta nada trebala utjecati na nas? Gore citirane riječi apostola Pavla pokazuju da nam ova nada može pružiti utjehu kada umre netko tko nam je drag.

Ako ti je umrla neka draga osoba, nesumnjivo osjećaš bol koja prati takvu tragediju. Theresa, čiji je muž umro u 42. godini života nedugo nakon operacije srca, kaže: “Za mene je to bio strašan šok! Prvo me obuzeo užasan strah. Zatim je uslijedila strahovita bol koja je s vremenom bivala sve jača. Stalno sam plakala.” Jesu li takve reakcije znak da ne vjerujemo Jehovinom obećanju o uskrsnuću mrtvih? Znače li Pavlove riječi da je pogrešno tugovati za umrlima?

Odgovore na ova pitanja pronaći ćemo dok budemo razmatrali neke biblijske primjere osoba koje su tugovale za umrlima. Mnogo je izvještaja koji pokazuju da je nakon smrti nekog člana uže obitelji uslijedio izvjestan period tugovanja (1. Mojsijeva 27:41; 50:7-10; Psalam 35:14). Osjećaji koji su se tom prilikom ispoljavali često su bili veoma snažni.

Pogledajmo kako su neki ljudi vjere izražavali tugu zbog smrti dragih im osoba. Uzmimo za primjer Abrahama, koji je čvrsto vjerovao da Bog može uskrsavati mrtve (Hebrejima 11:19). No to ga uvjerenje nije spriječilo da ‘dođe ožaliti Saru i oplakati je’ nakon što je umrla (1. Mojsijeva 23:1, 2). Kada su Jakovljevi sinovi lagali svome ocu da je njegov voljeni sin Josip mrtav, Jakov je ‘razderao haljine svoje i plakao za njim’ (1. Mojsijeva 37:34, 35). Da, još godinama nakon toga pomisao na smrt voljenog sina nanosila je Jakovu veliku bol! (1. Mojsijeva 42:36-38). I kralj David otvoreno je i duboko tugovao zbog smrti svoja dva sina, Amnona i Apsaloma. Iako su obojica nanijeli patnju Davidu i njegovoj obitelji, oni su i dalje bili njegovi sinovi, zbog čega mu je njihova smrt bila veoma bolna (2. Samuelova 13:28-39; 18:33).

Ponekad je čitav izraelski narod bio u žalosti, primjerice kada je umro Mojsije. Iz  5. Mojsijeve 34:8 saznajemo da su Izraelci 30 dana plakali za njim.

I konačno, tu je primjer Isusa Krista, kojem je umro bliski prijatelj Lazar. Kada je Isus vidio Lazarove sestre, Martu i Mariju, te njihove prijatelje kako plaču, “zajecao je u duhu i uznemirio se”. Premda je znao da će za kratko vrijeme vratiti svog prijatelja natrag u život, ipak su mu “potekle suze”. Isus je volio Martu i Mariju kao svoje drage prijateljice. Stoga ga je duboko dirnula bol koju su podnosile zbog smrti svog brata (Ivan 11:33-36).

Svi oni, Abraham, Jakov, David i Isus, pokazivali su snažnu vjeru u Jehovu i njegova obećanja, a ipak su tugovali. Je li njihova tuga bila znak duhovne slabosti? Je li ona bila pokazatelj da ne vjeruju u uskrsnuće? Ni u kom slučaju! Tuga je posve prirodna reakcija na smrt voljene osobe.

Božji naum s čovječanstvom nikada nije uključivao smrt. Iz onoga što je Jehova rekao Adamu i Evi vidljivo je da je njegov prvobitni naum bio da Zemlja bude pretvorena u prekrasan raj, koji će naseljavati sretna, ljubavlju prožeta ljudska obitelj. Smrt se trebala pojaviti jedino u slučaju da prvi ljudski par izabere neposlušnost Jehovi (1. Mojsijeva 1:28; 2:17). Nažalost, Adam i Eva učinili su upravo to, pa se zbog njihove neposlušnosti “smrt proširila na sve ljude” (Rimljanima 5:12; 6:23). Smrt je dakle okrutni neprijatelj koji uopće nije trebao postojati (1. Korinćanima 15:26).

Kako je smrt posve neprirodna, sasvim je razumljivo da smrt neke osobe uzrokuje duboku bol kod onih s kojima je bila bliska. Smrt stvara ogromnu prazninu u njihovom životu. Theresa, udovica koju smo ranije spomenuli, rekla je za svog muža: “Sigurna sam da ću ga ponovo vidjeti kad uskrsne, no sada mi jako nedostaje. To je ono što me zapravo boli.” Smrt roditelja mogla bi nas podsjetiti na vlastitu smrtnost. Smrt neke mlade osobe naročito je bolna jer u sebi nosi tragediju neproživljenog života (Izaija 38:10).

Da, smrt je neprirodna. Prirodno je očekivati da će uzrokovati bol, stoga Jehova ne smatra tugovanje znakom pomanjkanja vjere u uskrsnuće. Iz primjera Abrahama, Jakova, Davida, izraelskog naroda i Isusa vidljivo je da otvoreno izražavanje boli koju osjećamo u srcu nije pokazatelj da smo neduhovne osobe. *

No, mada kao kršćani nedvojbeno tugujemo za nekim tko umre, mi to ne činimo “kao i ostali, koji nemaju nade” (1. Solunjanima 4:13). Mi svoju tugu ne pokazujemo na neke nerazumne, ekstremne načine jer nismo u nedoumici što se tiče stanja mrtvih. Mi znamo da mrtvi ne trpe bol i ne muče se, već da se nalaze u stanju koje nalikuje dubokom, mirnom snu (Propovjednik 9:5; Marko 5:39; Ivan 11:11-14). Također smo posve uvjereni da će Isus, koji je “uskrsnuće i život”, postupiti u skladu sa svojim obećanjem i vratiti u život “sv[e] koji su u spomen-grobovima” (Ivan 5:28, 29; 11:24, 25).

Zato, ako trenutno tuguješ za nekim tko je umro, neka te utješi spoznaja da Jehova razumije tvoju bol. Neka ti ta spoznaja i nada u uskrsnuće ublaže tugu i pomognu podnijeti taj gubitak.