U SUBOTU 23. rujna moja supruga i ja otišli smo sa sinom i snahom na godišnji odmor. Trebali smo se naći s rođacima i provesti tjedan dana na otočju Outer Banks u Sjevernoj Karolini. Theresa i Jonathan odlučili su ostati kod kuće budući da je Theresa bila u devetom mjesecu trudnoće, a put je bio dugačak — otprilike 11 sati vožnje od našeg doma u Ohiu.

Htjeli smo odgoditi odmor, no Theresa je inzistirala na tome da otputujemo. Uvjeravala nas je da će s njom biti sve u redu. Osim toga, njen liječnik smatrao je da vjerojatno neće roditi prije termina, a do tada je bilo još dva tjedna.

Srijeda 27. rujna 2000. bio je divan dan koji me podsjetio na to zašto moja obitelj već nekoliko godina zaredom provodi odmor na otočju Outer Banks. Nismo znali da će se još istog dana naš život drastično promijeniti.

Te večeri nazvao me moj brat iz Ohia. Bilo mu je teško reći zašto me nazvao i zvučao je veoma uznemireno. Trebalo mu je dugo da kaže: “Theresa je nestala!” Policija je stupila u akciju jer je Theresin nestanak djelovao čudno. Kad je Jonathan tog popodneva stigao kući, vidio je da ulazna vrata nisu zaključana. Theresin doručak još je bio na stolu, a u kući je ostala i njena torbica s dokumentima. Još je nešto bilo neobično: njene cipele — jedine koje je mogla obuti u devetom mjesecu trudnoće — bile su kod ulaznih vrata.

Jonathan je tog jutra oko 9.30 nazvao kući. Theresa mu je rekla da je zvala neka žena i da želi doći kako bi vidjela automobil koji su prodavali. Nakon toga Theresa je planirala obaviti nešto u gradu. Jonathan je opet zvao oko podneva, no nitko se nije javljao. Stalno je zvao u toku poslijepodneva, no i dalje nitko nije dizao slušalicu. Kad je stigao kući u 16.15, vidio je da nema automobila. Pomislio je da je Theresa možda dobila trudove, pa je nazvao bolnicu. Međutim, nije bila u bolnici. Potom je nazvao neke rođake,  no nitko je nije vidio. Budući da je bio sav izvan sebe, nazvao je policiju. Oko 18.00 policija je pronašla automobil nedaleko od njihovog doma. No još uvijek se nije znalo što je s Theresom.

Mi smo bili daleko u Sjevernoj Karolini i nismo mogli doći k sebi kad smo čuli što se dogodilo. Moja supruga i ja te naš sin i snaha spakirali smo stvari i krenuli kući. Put je bio dug i bili smo jako uznemireni. Putovali smo cijelu noć i vratili se u Ohio idućeg jutra.

U međuvremenu su Jonathan, neki naši rođaci, bliski prijatelji i drugi ljudi cijelu noć pomagali policiji tražeći Theresu. Potraga je trajala pet dana punih bolne napetosti. A onda je u ponedjeljak 2. listopada konačno došlo do raspleta. Policija je dotad već ušla u trag telefonskom pozivu koji je Theresa primila u srijedu ujutro. Neka žena koja je živjela blizu Theresinog doma nazvala je s mobitela.

Nakon razgovora s tom ženom policija je sumnjala da nešto ipak nije u redu. Još iste večeri policajci su ponovo otišli do njene kuće. Međutim, kad su se približili vratima, čuli su pucanj. Nakon što su provalili u kuću vidjeli su da se žena ubila. Policajci su se iznenadili kad su u sobi na prvom katu pronašli muško novorođenče. Naprosto je nevjerojatno da je dijete čitavo vrijeme spavalo i da ga nije probudila buka!

No Theresi još uvijek nije bilo ni traga. Idućih nekoliko sati policajci su pretraživali kuću ne bi li pronašli bilo kakav dokaz da je Theresa bila tamo. Potraga se završila u utorak, u ranim jutarnjim satima. U garaži su pronašli Theresino tijelo zakopano plitko u zemlji. Mrtvozornik je kasnije utvrdio da je zadobila udarac od kojeg se onesvijestila i da je potom ustrijeljena u leđa. Umrla je na licu mjesta, a zatim joj je iz utrobe izvađeno dijete. Kad se sjetimo toga, tješimo se mišlju da nije dugo patila.

Novorođeno dijete odvezeno je u bolnicu, gdje je utvrđeno da je njegovo zdravstveno stanje odlično — nije imalo niti jedne ogrebotine! Obavezni test DNK potvrdio je da je dijete doista naš unuk. Jonathan mu je dao ime Oscar Gavin, koje su on i Theresa već prije izabrali. U utorak 5. listopada naš je unuk, koji je imao skoro četiri kilograma, nakon kratkog boravka u bolnici bio predan u naručje svom ocu. Bili smo presretni što smo dobili unuka, no ne možemo riječima opisati koliko nam je bilo teško što nije bilo Therese da ga uzme na ruke.

Moju obitelj i mene do suza je dirnulo kad smo vidjeli koliko nam ljudi pruža podršku — mada mnoge od njih uopće nismo poznavali. U danima dok se nije znalo gdje je Theresa, na stotine osoba ponudilo se da pomogne u potrazi. Mnogi su poklonili novac. Nekoliko trgovina koje prodaju uredski pribor besplatno je napravilo na tisuće letaka putem kojih su građani bili zamoljeni da se jave ako imaju bilo kakve informacije o Theresi. Mnogi su ponudili pomoć u raspačavanju letaka u krugu od nekoliko kilometara od Theresinog doma.

Kad je jedna kršćanska sestra ispričala našu situaciju odvjetniku za kojeg radi, on nam je ponudio pomoć. Prihvatili smo njegovu ponudu i poslije se pokazalo da je to bio izvrstan potez. Taj nam je čovjek pomogao da se snađemo u odnosima s medijima i riješimo neka pravna pitanja koja su se pojavila. Osim toga, preporučio nam je dva privatna detektiva, koja su nam puno pomogla u potrazi za Theresom. Uistinu nas je dirnula njihova iskrena briga za nas.

Nakon što je naš unuk došao kući, ljudi su nam stali još više pomagati. Nekoliko trgovina poslalo nam je hranu i potrepštine za domaćinstvo. Mnogi su ljudi darovali Oscaru odjeću, pelene, dječju hranu i igračke. Dobili smo puno više nego što je Oscaru bilo potrebno, tako da smo višak dali porodiljskom odjelu jedne bolnice. Budući da se o čitavoj situaciji izvještavalo u medijima, primili smo na tisuće dopisnica i pisama — ne samo iz našeg grada nego i iz čitavog svijeta.

Snažna podrška koju su nam ljudi pružali posebno je došla do izražaja na pogrebnom govoru  koji je održan u nedjelju 8. listopada. Znali smo da mnogi žele doći, no broj prisutnih nadmašio je naša očekivanja. Organizirano je da se govor održi u jednoj srednjoškolskoj dvorani, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta — bilo je preko 1 400 prisutnih. Među njima su bili članovi obitelji, prijatelji, predstavnici policije, gradonačelnik i mnogi drugi građani. Bili su prisutni i predstavnici medija, a lokalne televizijske stanice snimale su govor, koji je ujedno bio emitiran uživo na Internetu. Na stotine ljudi stajalo je u predvorju dvorane. Unatoč kiši i hladnoći, mnoštvo ljudi stajalo je ispred škole s kišobranom u ruci, slušajući govor preko zvučnika koji su bili postavljeni za tu priliku. Govor je dao upečatljivo svjedočanstvo o našim biblijskim vjerovanjima.

Nakon toga, na stotine ljudi strpljivo je čekalo u redu kako bi nam izrazilo sućut. Ostali smo još skoro tri sata kako bi zagrlili mnoge koji su nam pristupili i zahvalili im se za to što su došli. Nakon toga uprava jednog hotela učinila je lijepu gestu priredivši obrok za preko 300 članova obitelji, prijatelja i drugih koji su pomogli u tome da dođemo do svog unuka.

Ne možemo riječima opisati koliko smo zahvalni na svemu što su drugi ljudi — nama većinom nepoznati — učinili kako bi nam pomogli. Zahvaljujući ovom iskustvu postali smo odlučniji nego ikad da dajemo sve od sebe u kršćanskoj službi propovijedanja, jer postoje mnogi ljudi dobra srca do kojih želimo doprijeti s dobrom viješću o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14).

Od samog početka ove jezive drame braća i sestre neprestano su nam pružali pomoć. Silnu podršku pružali su nam članovi naše skupštine Jehovinih svjedoka, a i članovi susjednih skupština.

Čak i prije nego što smo se vratili iz Sjeverne Karoline, starješine iz naše skupštine pomogli su u organiziranju potrage za Theresom. Mnoga naša braća i sestre uzeli su slobodne dane kako bi sudjelovali u potrazi. Bilo je onih koji su rekli svojim poslodavcima da žele uzeti neplaćeni dopust, no nekima od njih poslodavci su ipak dali plaćeni dopust. U razdoblju dok Theresa još nije bila pronađena neka naša braća bila su uz Jonathana kako ne bi bio sam. Mnoga su braća i sestre dolazili da bi nam pospremili i počistili kuću. Drugi su pripremali hranu za volontere koji su sudjelovali u potrazi te su odgovarali na telefonske pozive.

Otprilike mjesec i po nakon Theresine smrti moja supruga i Jonathan prihvatili su se uistinu teškog zadatka — trebalo je spremiti Theresine stvari i isprazniti kuću u kojoj je živjela. Jonathan je osjećao da više ne može biti u kući u kojoj su on i Theresa zajedno živjeli, pa je odlučio dati oglas za prodaju. Spremanje Theresinih stvari bilo je bolno — sve ih je podsjećalo na nju i na to koliko im nedostaje. No naša su braća i sestre opet priskočili u pomoć. Pomogli su oko spremanja Theresinih stvari u  kutije i čak su izvršili neke popravke na kući kako bi bila spremna za prodaju.

Što je najvažnije, braća i sestre pružili su našoj obitelji duhovnu i emocionalnu podršku. Zvali su telefonom i posjećivali nas kako bi nas hrabrili. Mnoga su nam braća poslala dirljiva pisma. Nastavila su nam s ljubavlju pružati podršku ne samo u prvih nekoliko dana ili tjedana nego i mjesecima kasnije.

Mnoga su braća i sestre bili vrlo suosjećajni te su nam rekli da im se obratimo uvijek kad trebamo nekog tko bi nas naprosto saslušao, a mi smo to i učinili. Veoma je utješno kad možeš razgovarati o svojim osjećajima s prijateljima koje voliš i u koje imaš povjerenja! Oni su doista primjerom pokazali što znače riječi biblijske poslovice: “U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji” (Priče Salamunove 17:17; 18:24).

Moram reći da mojoj obitelji i meni nije lako pomiriti se s time da je Theresa ubijena. Njena je smrt iz temelja promijenila naš život. Ponekad sam ljutit zbog toga što ona više nije pored mene. Nedostaju mi njeni zagrljaji i poljupci.

Moja supruga bila je izuzetno bliska s Theresom. Nije mogao proći dan, a da njih dvije ne bi barem razgovarale telefonom. Bezbroj sati provele su razgovarajući o Theresinoj trudnoći. Zajedno su radile na uređivanju dječje sobe.

Vicki opisuje kako se osjeća: “Toliko mi toga nedostaje. Nedostaje mi to što ne idem s njom u službu propovijedanja. Nedostaju mi naši odlasci u kupovinu. Najviše me boli to što je ne mogu vidjeti s njenim djetetom — to mi kida srce. Znam koliko je voljela Oscara još prije nego što je rođen. Znala je da nosi dječaka. Kad sam napravila maleni pokrivač za bebu i dala joj ga, Theresa mi je napisala ovo pisamce:

‘Draga mama!

Puno ti hvala za prekrasan pokrivač. Zaista cijenim što si uložila u njega toliko truda. Samo sam ti htjela još jednom zahvaliti za svu pomoć i podršku koje si mi pružala u nekim od najtežih perioda mog života. Nikad to neću zaboraviti i uvijek ću ti biti zahvalna. Ljudi znaju reći: kad jednog dana odrasteš, postat ćeš svjestan da ti je mama najbolji prijatelj. Ja svaki dan zahvaljujem Jehovi što mi nije predugo trebalo da to shvatim. Uvijek ću te voljeti.’ ”

Također nam je bilo bolno gledati što proživljava naš zet. Dok je Oscar bio u bolnici, Jonathan se suočio s jednim od najtežih zadataka. Budući da je odlučio neko vrijeme živjeti kod nas, morao je preseliti dječju sobu koju su on i Theresa zajednički uredili u svojoj kući. Spakirao je dječjeg konjića, kolijevku i plišane igračke te ih preselio u naš dom.

Kad na tako tragičan način izgubite voljenu osobu, suočavate se s mnogim zbunjujućim pitanjima i uznemiravajućim osjećajima. Prije sam kao kršćanski starješina nastojao pružati utjehu i pomoć drugima koji su se suočavali s takvim pitanjima i osjećajima. No kad si ti ožalošćena osoba, emocije ti otežavaju zdravo rasuđivanje.

Naprimjer, budući da sam znao u kakvom je Theresa stanju i da ćemo biti odsutni tjedan dana, molio sam Jehovu da je štiti. A onda su je našli mrtvu. Moram priznati da sam se u početku pitao zašto Bog nije uslišio moje molitve. Naravno, znam da Jehova ne jamči da će na čudotvoran način štititi svakog pojedinca iz svog naroda. Nastavio sam moliti Boga za razumijevanje. Utješio sam se spoznajom da Jehova štiti svoj narod u duhovnom smislu — naime on nam pruža sve što nam je potrebno da bismo mogli sačuvati svoj odnos s njim. Takva je zaštita najvažnija jer je povezana s našim vječnim životom. U tom smislu Jehova je štitio Theresu; ona mu je vjerno služila do svoje smrti. Umiruje me spoznaja da su izgledi za njen budući život u njegovim rukama, a znam da je on pun ljubavi.

Mnogi su mi biblijski reci bili veoma utješni. Navest ću neke koji su mi pomogli da lakše podnesem Theresinu smrt:

 “Biti [će] uskrsnuće i pravednih i nepravednih” (Djela apostolska 24:15). Već dugo vjerujem u biblijsko obećanje da će ljudi uskrsavati kako bi živjeli u zemaljskom raju, no sada mi je ta nada postala još stvarnija. Sama spoznaja da ću jednog dana ponovo moći zagrliti Theresu daje mi snage da izdržim svaki novi dan.

“Jehov[a] (...) nije Bog mrtvih, nego živih, jer su njemu svi oni živi” (Luka 20:37, 38). Veoma je utješno znati da Jehova gleda na mrtve koji će jednog dana uskrsnuti kao da su već sada ‘svi živi’. Dakle, u njegovim očima naša je draga Theresa itekako živa.

I Vicki želi navesti neke biblijske retke koji je naročito ohrabruju:

“‘Nemoguće [je] da Bog laže’ (Hebrejima 6:18; Titu 1:2). Budući da Jehova ne može lagati, znam da će ispuniti svoje obećanje i uskrsnuti mrtve.

‘Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u spomen-grobovima čuti [Isusov] glas i izaći’ (Ivan 5:28, 29). Izraz ‘spomen-grobovi’ ukazuje na to da će Theresa biti u Jehovinom sjećanju sve dok je on putem svog Sina, Isusa Krista, ne uskrsne. Znam da nigdje ne može biti tako sigurna kao u Jehovinom savršenom sjećanju.

‘U svemu molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage posredstvom Krista Isusa’ (Filipljanima 4:6, 7). Naročito se molim za Jehovin duh koji mi daje snagu. Kad sam jako uznemirena, u molitvi kažem Jehovi: ‘Trebam više tvog duha’ i on mi pomogne da izdržim još jedan dan. Ponekad se čak ne mogu izraziti riječima, no on mi daje snagu da ne posustanem.”

Jehova nam je uistinu pomogao da podnesemo tu neopisivu tragediju. Naravno, još uvijek tugujemo za našom dragom Theresom. Znamo da naša tuga neće biti u potpunosti izbrisana sve dok je ne budemo mogli ponovo zagrliti u Jehovinom novom svijetu. No dok se to ne dogodi, odlučniji smo nego ikad da vjerno služimo Jehovi. Jonathan je odlučio dati sve od sebe kako bi odgojio Oscara tako da ljubi Jehovu i služi mu, a Vicki i ja pomagat ćemo mu najbolje što možemo. Od sveg srca želimo se naći u Božjem novom svijetu kako bismo dočekali Theresu i upoznali je sa sinom kojeg nikad nije držala u naručju.