OSLOBODILO se čudovište — čudovište zvano mržnja, i sada neobuzdano bjesni po čitavom svijetu.

Jedna država na Balkanu oporavlja se od posljedica nedavnog etničkog čišćenja. Stoljećima dugo neprijateljstvo dovelo je do masovnih pogubljenja, silovanja, protjerivanja, spaljivanja i pljačkanja domova i sela, uništavanja usjeva i stoke te gladi. Kopnenih mina još uvijek ima posvuda.

Na Istočnom Timoru (jugoistočna Azija) 700 000 prestrašenih ljudi moralo je pobjeći od užasa koji siju ubojstva, batinanja, bjesomučna pucnjava i protjerivanje iz domova. Iza sebe su ostavili opustošenu zemlju koju su poharale pljačkaške paravojne skupine. “Osjećam se poput gonjene životinje”, jadikovala je jedna žrtva.

Jedna stambena zgrada u Moskvi raznesena je u strašnoj eksploziji bombe koju su postavili teroristi. Tijela 94 nedužnih ljudi — među kojima je bilo i djece — eksplozija je raznijela svuda naokolo. Ozlijeđeno je preko 150 osoba. Nakon ovakvih strašnih događaja ljudi se pitaju: ‘Tko je sljedeći?’

U Los Angelesu (Kalifornija) jedan rasist pucao je na skupinu židovske djece predškolskog uzrasta, a kasnije je ubio jednog poštara porijeklom s Filipina.

Mržnju se s pravom može okarakterizirati kao epidemiju svjetskih razmjera. Gotovo svakoga dana stižu nam izvještaji o tome što se događa kada se rasna, nacionalna ili vjerska netrpeljivost udruže s bezakonjem. Vidimo podijeljene narode, ljude i obitelji. Vidimo države u kojima se bez razlike vrši genocid. Svjedoci smo zastrašujućih nečovječnih djela koja ljudi vrše samo zato što je netko “drugačiji”.

Da bi se čudovište zvano mržnja jednoga dana moglo obuzdati, potrebno je znati otkuda potječe takvo mržnjom prožeto nasilje. Je li mržnja usađena u ljudske gene? Je li ona nešto što se uči? Je li moguće nadvladati mržnju?