U AFRICI žive mnoge vrste ptica, no malo je koja na tako lošem glasu kao marabu. Ljudi obično opisuju tu pticu kao nasrtljivu, ružnu i zloćudnu. Marabu očito ima ozbiljnih problema u “odnosima s javnošću”.

Privlače li vas ptice koje lijepo izgledaju i imaju melodičan pjev? Nažalost, marabu nema ni stas ni glas. Zbog svoje gole glave i vrata ružičaste boje ta ptica izgleda sumorno. Odraslim marabuima na vratu visi crvenkasta kesa koja se može napuhati i izgleda kao velika kravata. Većina ljudi smatra da ta kesa baš i nije neki ukras na toj ptici. Međutim, dr. Leon Benun, ravnatelj Ornitološkog odjela Nacionalnog muzeja Kenije, napominje: “To što je nama ta kesa ružna ne znači da je ružna i marabuu.” U svakom slučaju, zasad nitko ne zna koja je njena biološka funkcija.

Ako je suditi po načinu hranjenja, teško da bi se ova ptica ikome dopala. Jedan od razloga je to što se hrani lešinama. Kad ne može naći lešine, ponekad ubija druge ptice kako bi se do sita najela. Nije čudo da mnogi ljudi osjećaju snažnu odbojnost prema toj ptici.

Međutim, unatoč svom neprivlačnom izgledu i ponašanju, marabu ima i neke vrlo lijepe osobine. Pridružite nam se kako biste bolje upoznali tu omraženu pticu.

Marabu je po svoj prilici najveći pripadnik porodice roda. Odrastao mužjak može biti visok čak metar i po, a težak osam kilograma. Ženke su nešto manje. Marabu ima snažan klinasti kljun koji može narasti preko 30 centimetara i služi mu kao praktično pomagalo za čupanje komada mesa s lešine.

Iako je krupan, ovaj se pripadnik porodice roda odlično snalazi u zraku. Marabu ima raspon krila od dva i po metra te se može mjeriti s najboljim letačima ptičjeg svijeta. U letu izgleda veoma elegantno — glava mu je blago uvučena, a duge noge ispružene su iza tijela. Marabu vješto koristi tople zračne struje i leti tako visoko da se ponekad gotovo i ne može vidjeti sa zemlje! Neki se znaju vinuti čak 4 000 metara uvis!

No posebno je lijepo vidjeti kako marabu ispunjava svoju ulogu roditelja. Podizanje potomstva uistinu je zahtjevan zadatak i on počinje građenjem gnijezda. Nakon što izabere odgovarajuće mjesto, mužjak se daje na posao, a kasnije mu se pridružuje i ženka. Gnijezdo ponekad grade na visini od 30 metara i ono nije naročito raskošno. To je naprosto neravna ploha širine jednog metra koja je načinjena od suhog šiblja, grančica i lišća. Ustvari, ptice koje se spremaju na parenje ponekad pronađu neko napušteno  gnijezdo te ga obnove koristeći nove grančice i druge materijale. Postoje kolonije marabua u kojima ptice održavaju gnijezda po 50 godina.

Nakon što započne graditi gnijezdo, mužjak marabua počinje tražiti ženku s kojom će se pariti. Suprotno uobičajenom načinu ponašanja mnogih vrsta ptica, mužjak marabua čeka da ženka njemu pristupi. Prilazi mu nekoliko ženki u nadi da će steći njegovu naklonost. Nije ništa neobično ako dožive neuspjeh. No upornost se ipak isplati, jer će mužjak na kraju izabrati jednu ženku. Slijedi snubljenje, tijekom kojeg se i mužjaku i ženki napuhne kesa na vratu te se obje ptice glasaju kako bi otjerale neželjene promatrače. Neki kažu da to zvuči kao mukanje, cičanje i zviždanje. Ako se izuzme povremeno klepetanje njihovih velikih kljunova, to je jedini poznati način glasanja tih ptica. Među marabuima se razvija čvrsta veza, a tome doprinosi i pozdravljanje koje usljeđuje svaki put kad se jedan od partnera vrati u gnijezdo. Ono se sastoji od dizanja i spuštanja glave, nakon čega ptice dugo klepeću kljunovima.

Par zajednički završava gnijezdo. Mužjak i ženka također se izmjenjuju u sjedenju na jajima. Nakon mjesec dana sjedenja na dva do tri jaja prljavobijele boje iz njih će se izleći ružičasti, goluždravi ptići kojima će oba roditelja posvećivati pažnju. Oni se na izuzetan način brinu o ptićima. Slijedi intenzivan program hranjenja koji se sastoji od veoma izdašnih obroka, kao što je riba. Marabui često posjećuju močvarna područja, u kojima roditelji mogu uloviti dosta žaba, a to je hrana koja se također često nalazi na jelovniku tih ptica. Ptići se hrane kupeći po gnijezdu komadiće poluprobavljene hrane koju su roditelji izbacili iz kljuna. Mladi sporo rastu i tek kad navrše četiri mjeseca — kad već mogu i odletjeti iz gnijezda — počinju samostalno živjeti.

Iako je mnogim ljudima marabu odbojan zato što se hrani lešinama, on je zapravo vrlo korisna ptica. U afričkim nizinama grabežljivci često ostavljaju lešine koje se s vremenom počnu raspadati. Kad ih nitko ne bi uklonio, lešine bi mogle uzrokovati širenje bolesti, dovodeći u opasnost i čovjeka i životinje. Međutim, marabui obavljaju koristan posao uklanjanja tih ostataka. Zajedno sa strvinarima — pticama grabljivicama koje također mnogo jedu — pretražuju nizine u potrazi za ostavljenim tijelima ubijenih životinja. Kad nađu neku lešinu, marabui čekaju da joj nasrtljiviji strvinari svojim snažnim zakrivljenim kljunovima otvore utrobu. Kad dođe pogodan trenutak,  marabu se brzo približi lešini te svojim dugim kljunom koji podsjeća na kirurški nož otkine komad mesa. Potom se udalji i ostaje u blizini lešine, čekajući sljedeću priliku. Kad se strvinari do sita najedu, marabui se počnu boriti za preostale komade mesa. Oni jedu gotovo sve što im može proći niz grlo, no kosti su ipak izuzetak. Marabu može bez po muke progutati komad mesa od preko pola kilograma.

Posljednjih godina marabu je proširio svoju “sanitarnu djelatnost” izvan svog prirodnog životnog prostora. Ta je ptica uvelike izgubila strah od čovjeka i sada često dolazi na gradska i seoska smetlišta. Što je rezultat toga? Čišći okoliš. Marabu čak pretražuje otpadne vode iz klaonica ne bi li našao pokoji zalutali komadić mesa. Sljedeći primjer pokazuje koliko je ta ptica izdržljiva. Čeprkajući po smeću u blizini jedne klaonice na zapadu Kenije, neki je marabu progutao mesarski nož. Nekoliko dana kasnije nož je nađen nedaleko od tog mjesta — bio je čist i sjajan. Marabu koji je povratio progutani nož nastavio je sa svojim uobičajenim aktivnostima, pokazujući da je s njim sve u najboljem redu!

Dok se populacija njegovih najbližih rođaka iz Azije, nešto krupnijih indijskih marabua, stalno smanjuje, afrički marabu doživljava procvat. Koliko je poznato, on nema nijednog prirodnog neprijatelja. U prošlosti je čovjek bio marabuov najokrutniji neprijatelj. Ljudi su ubijali tu veliku pticu i čupali njeno meko repno perje da bi njime ukrašavali ženske šešire. “Gotovo je nezamislivo”, piše u knjizi Storks, Ibises and Spoonbills of the World, “da tako nježno i lijepo perje, kojim se ukrašavaju lepeze ili neki modni detalji koji su dragi ženskom srcu, potječe od tog velikog lešinara sablasnog i nimalo privlačnog izgleda.” Te ptice imaju sreću što se neobuzdano ubijanje s godinama smanjilo, tako da sada njihov broj ponovno raste. Naše kratko upoznavanje s marabuom nesumnjivo je pokazalo da ta ptica naprosto ne zaslužuje antipatije i lošu reputaciju. Njena djelotvornost i marljivost u čišćenju okoliša donose nam veliku korist. Premda nije naročito lijepa, ona ipak na svoj način slavi svog Stvoritelja (Psalam 148:7, 10).