Zabluda: Većina starijih osoba živi u razvijenim zemljama.

Činjenica: Zapravo preko 60 posto od 580 milijuna starijih osoba koliko ih ima u svijetu živi u zemljama u razvoju. U tim je zemljama porast broja osoba koje dožive pozne godine rezultat bolje zdravstvene skrbi, poboljšanih sanitarnih i stambenih uvjeta te bolje prehrane.

Zabluda: Društvo nema koristi od starijih osoba.

Činjenica: Stariji daju važan doprinos obavljajući posao za koji nisu plaćeni. Naprimjer, u Sjedinjenim Državama otprilike 2 milijuna djece odgajaju njihove bake i djedovi, a 1,2 milijuna te djece i živi s njima. Tako starije osobe svojim unucima pružaju krov nad glavom, hrane ih, školuju i prenose im kulturne vrijednosti, a time svojoj djeci omogućuju da ostanu u radnom odnosu. Osim toga, u razvijenim zemljama postoje mnoge volonterske organizacije koje ne bi mogle funkcionirati bez korisne pomoći starijih. Te su osobe i prijeko potrebni skrbnici. U nekim zemljama u razvoju čak je 30 posto odraslih zaraženo AIDS-om, pa se starije osobe brinu za svoju zaraženu odraslu djecu, a kad ona umru, trebat će othraniti i unuke koji će postati siročad.

Zabluda: Stariji prestaju raditi jer više nisu sposobni za to.

Činjenica: Oni češće prestaju raditi zbog toga što im nedostaje određena stručnost odnosno obrazovanje ili zbog predrasuda koje postoje prema starijima, a ne zbog toga što su ostarjeli.

Zabluda: Starije osobe ne žele raditi.

Činjenica: Starije osobe često ne mogu obavljati plaćene poslove usprkos tome što žele i sposobne su raditi i dalje. Naročito onda kada vlada nezaposlenost često se tvrdi kako stariji trebaju napustiti plaćeno radno mjesto kako bi ga ustupili mlađima koji traže posao. Međutim, prijevremenim povlačenjem starijih radnika s radnog mjesta ne osigurava se automatski posao za mlade. Mlađa nezaposlena osoba koja traži posao možda nije dovoljno iskusna da bi preuzela posao starijeg radnika. Iskusni stariji radnici doprinose produktivnosti i stabilnosti radne snage.

S obzirom na navedene činjenice Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) zapaža da bi svako društvo trebalo smatrati svoje starije stanovništvo izvorom stručnih znanja koji se može korisno upotrijebiti. Stoga Alexandre Kalache, voditelj WHO-ovog Programa za starije i zdravlje, zapaža da “zemlje (...) na svoje starije stanovništvo ne smiju gledati kao na problem, nego kao na moguće rješenje problemâ”. A to je prava istina.