ZA NJIH se kaže da su bili jedna od najznačajnijih civilizacija zapadne hemisfere. Nije ni čudo da je tako kada se zna da su ovi drevni stanovnici Belizea, Gvatemale, Hondurasa, Meksika i Salvadora bili izvanredni graditelji, slikari, grnčari i kipari! Stvorili su napredno pismo i napravili ogroman pomak na području matematike. Čak su usavršili kalendar, koji su izradili na temelju Sunčeve godine. Tko su bili ti ljudi? Maye — graditelji jedne od najbogatijih i najistaknutijih civilizacija drevnog doba na tlu Amerike.

Većinu onoga što znamo o Mayama saznalo se iz kamenih natpisa i reljefa. Služeći se pismom koje je imalo preko 800 znakova, između ostalog i mnogo hijeroglifa, Maye su svoju povijest i običaje zabilježili na stepeništima, nadvratnicima, kamenim pločama te stupovima. Pisali su i na papiru koji su izrađivali od unutrašnjeg sloja kore drveta divlje smokve. Presavijanjem tih listova dobivali su knjige (nazvane kodeksi), za koje su zatim izrađivali korice od jaguarove kože. Većina ovih knjiga uništena je kada su Španjolci oko 1540. n. e. pokorili Maye, no manji broj njih još uvijek postoji.

 Moguće je da su prvi poljoprivrednici naroda Maya naselili nizinsko područje sjeverne Gvatemale otprilike tisuću godina prije Krista. Međutim, puni procvat civilizacije Maya vezan je za razdoblje između 250. n. e. i 900. n. e. — period koji je općenito poznat kao Klasično razdoblje. Pogledajmo nakratko što se saznalo o tim drevnim Mayama.

Maye su bili vrhunski klesari te su od žbuke i vapnenca gradili velike piramide i hramove. Ove piramide neobično nalikuju egipatskim piramidama, što je u prošlosti navelo neke na pogrešan zaključak da su Maye zapravo potomci Egipćana.

Ruševine kamenih gradova Maya pronađene su u Gvatemali i Hondurasu te na Yucatánu na jugu Meksika. Na vrhuncu svoje moći carstvo Maya imalo je preko 40 takvih gradova, od kojih je svaki brojio između 5 000 i 50 000 stanovnika. Prema djelu The New Encyclopædia Britannica, “Maya je u najboljem slučaju možda bilo 2 000 000, a većina ih je živjela u nizinskom području današnje Gvatemale”.

Izgradnja ovih gradova i veličanstvenih zdanja koja su se nalazila u njima ne bi bila moguća da nije bilo vrijednih poljoprivrednika koji su se bavili uzgojem kukuruza. Pored toga što su trebali osigurati hranu za svoju obitelj, ti marljivi muškarci morali su svojim radom poduprijeti građevinske radove. Isto tako, morali su priskrbiti hranu za velikaše i svećenike koji su, kako se mislilo, imali važnijeg posla.

Obitelji Maya bile su čvrsto povezane. Bake i djedovi, roditelji i djeca često su živjeli pod istim krovom. Većinu poslova na imanju obavljali su muškarci i stariji dječaci. Djevojčice su učile kuhati, izrađivati  odjeću te su se brinule o mlađoj braći i sestrama.

Oni pripadnici naroda Maya koji su se bavili poljoprivredom uzgajali su avokado, čili paprike i slatki krumpir. No glavna hrana Maya bio je kukuruz. Žene i djevojke pripremale su ga na mnoštvo načina. Od njega su pravile neku vrstu lepinje, odnosno ono što je nama danas poznato kao tortilja. Kukuruz je čak bio jedan od osnovnih sastojaka za pravljenje alkoholnog pića po imenu balche. Procjenjuje se da je u današnjoj ishrani Maya kukuruz u nekom svom obliku zastupljen otprilike 75 posto, dok je u prošlosti taj udio možda bio još veći.

Religija je zauzimala istaknuto mjesto u životu Maya. Obožavali su mnoštvo bogova, a u jednom dokumentu navodi ih se 160. Spomenut ćemo samo neke od njih, a to su bog stvoritelj, bog kukuruza, bog kiše i bog sunca. Žene su hodočastile u hram božice Ixchel na otoku Cozumelu, gdje su se molile za plodnost ili, ako su već bile trudne, da porod dobro protekne.

 Za Maye je svaki dan imao religiozno značenje, a svaki mjesec njihovog kalendara imao je svoju svetkovinu. Posebne ceremonije Maye su održavali i prilikom sahranjivanja mrtvaca. Tijelo mrtvaca prvo bi obojili crvenom bojom, nakon čega bi ga zajedno s nekim osobnim predmetima umotali u slamnate prostirače. Tijelo bi zatim pokopali ispod kuće u kojoj je pokojnik živio. Ta se ceremonija donekle razlikovala kod vladara jer se njih sahranjivalo u piramide na čijem je vrhu bio izgrađen hram. Zajedno s njima Maye su pokapali i njihove sluge koje bi prethodno ubili te razne predmete za koje su vjerovali da će im koristiti u zagrobnom životu.

U sklopu svojih vjerskih svetkovina Maye su ponekad sebi bušili ušne resice ili noge i stopala. Bušili su čak i jezik. Iz prizora prikazanih na kipovima, zidnim slikama i grnčariji jasno se vidi da su žrtvovanja također bila sastavni dio obožavanja ovog naroda. “Žrtve su često bile razne vrste životinja”, piše dr. Max Shein u svojoj knjizi The Precolumbian Child, “no najuzvišenija žrtva bila je ljudski život. Žrtve ovih rituala bili su neprijateljski vojnici i robovi, ali i djeca obaju spolova čiji roditelji nisu bili robovi.” Neki povjesničari kažu kako su Maye nekada žrtvovali mlade djevojke bogu kiše prinoseći mu ih kao nevjeste, i to tako što su ih žive bacali u Sveti zdenac u Chichén Itzi. Ako bi djevojka preživjela do zalaska sunca, Maye bi to protumačili kao znak da je bog kiše zadovoljan s prethodnom djevojkom koja mu je ponuđena kao nevjesta. Djevojku bi se nakon toga izvuklo iz vode.

Nakon 900. n. e., stoji u djelu The New Encyclopædia Britannica, “klasična civilizacija Maya doživjela je naglu propast, ostavivši opustjele velike gradove i ceremonijalna središta koje je progutala bujna vegetacija džungle”. Nitko točno ne zna što je uzrokovalo nestanak Maya. Neki kažu da se iscrpilo obradivo tlo. Drugi pretpostavljaju da je nestašica hrane natjerala seljane da se okrenu štetnim metodama obrade zemlje, dok su ostali pobjegli u već ionako prenapučene i  osiromašene gradove. Što god da je bio uzrok, Maye nisu potpuno izumrli. Otprilike dva milijuna pripadnika tog naroda živi još i danas, i to najvećim dijelom na sjeveru Yucatána i u Gvatemali.

Među današnjim Mayama najzastupljenija je katolička religija, a Crkva se svim silama trudi pridobiti naklonost ovih starosjedilaca. Tako se, kako izvještava Associated Press, “1992. — točno 500 godina nakon što su Španjolci osvojili Gvatemalu — Katolička crkva u Gvatemali javno ispričala zbog zločina počinjenih nad Indijancima u vrijeme evangelizacije Gvatemale”.

No to što su Maye prihvatili katolicizam ne znači da su napustili religiju svojih predaka. Upravo suprotno, mnogi katolički svećenici prihvaćaju miješanje crkvenih obreda i učenja s ritualima starosjedilaca. Naprimjer, Maye već dugo slijede učenja animizma, vjerovanja da sve oko nas — živo i neživo — posjeduje životnu snagu. Crkva je prihvatila ovu predodžbu i premda ju je zaodjenula plaštem katolicizma, neki su se crkveni vođe zbog toga počeli pitati koliko poganskog Crkva može tolerirati u svojim redovima i nazivati se kršćanskom. *

Jehovini svjedoci poučavaju čistim biblijskim istinama u zemljama u kojima ima mnogo Maya. Mnogi od njih povoljno reagiraju na tu pouku. Razmotrimo samo dva primjera.

“Bio sam ugledan i poštovan član zajednice starosjedilaca u kojoj sam odrastao”, priznaje Caridad, “no to me nije sprečavalo da živim rasipno i sudjelujem u raskalašenim pijankama.” Poput mnogih Maya i Caridad je bio katolik koji se usto bavio i spiritizmom. “Kad bih se razbolio”, kaže on, “otišao bih vraču.” Caridadove kćerke počele su proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. “Malo-pomalo to me počelo zanimati”, priča Caridad, “naročito kada sam vidio kako se ponašanje mojih kćeri promijenilo. Ubrzo sam i sam počeo proučavati.” Kakav je bio rezultat toga? “Istina mi je pomogla da upoznam Jehovu i zavolim ga”, kaže Caridad. “Napustio sam sve postupke i običaje koje Jehova ne odobrava te sam se oslobodio straha i praznovjerja.”

Paula, pripadnica jedne skupine Maya Indijanaca iz Gvatemale, oplakivala je svoja dva mrtva sina. “Stalno sam za njih prinosila žrtve na oltaru”, priča ona. “Imala sam Bibliju koju mi je dala jedna katolička opatica i svake sam je noći čitala dva sata ne bih li pronašla odgovor na pitanje: ‘Gdje su moji mrtvi sinovi?’” Ubrzo je Paula počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i istovremeno počela ići na njihove sastanke. “Na jasan su mi način objasnili Božju Riječ”, kaže ona. “Sretna sam što znam da će Božje Kraljevstvo odstraniti bolest i smrt. Stalno razmišljam o nadi u uskrsnuće” (Ivan 5:28, 29). Paula sada prenosi drugima dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. “Još je mnogo ljudi kojima je potrebna pomoć”, kaže ona.