STAJAO je uspravno na žarkom suncu poput kakvog tronošca i balansirao repom držeći se čvrsto za tanke grančice. Koncentriranim pogledom pretraživao je nebo i zemlju ne bi li primijetio i najmanji znak opasnosti. Tiho brrp i piip koje je svako malo ispuštao uvjeravalo je njegovo društvo koje je u blizini tražilo hranu da je sve u najboljem redu. Ostat će na dužnosti sve dok ga ne zamijeni netko od prijatelja — čak i ako se to oduži još sat vremena!

Koje je to stvorenjce? Merkat. Ovaj minijaturni mesojed koji od vrška nosa do kraja repa nije duži od četrdesetak centimetara veoma je društveno stvorenje koje živi u blisko povezanim zajednicama od 10 do 30 životinjica.

Svakoga jutra merkati izlaze iz svoje jazbine i poredani jedan do drugoga u stojećem stavu sunčaju se na izlazećem suncu kako bi se ugrijali nakon minule svježe noći. To je vrijeme kada brižno dotjeruju jedan drugoga, ispuštajući pritom prijateljske zvukove. Ti izrazi naklonosti mogu potrajati pola sata ili više. No, kratko iza toga čitava će skupina odjuriti u lov.

Merkati organizirano pristupaju lovu, pa im je osiguran stalan ulov insekata i malenih gmazova. A kakav samo apetit imaju! Da bi ga zadovoljili, merkati se moraju toliko truditi da sredinom dana većina njih odlazi prileći u hlad nekog grma ili stabla, a neki iskopaju i hrpu hladnog pijeska na koju se onda ispruže.

 No zbog čega moraju biti na straži? Zbog toga što ovi lovci također predstavljaju poželjnu lovinu. Dok merkat energičnim pokretima prevrće tvrdu zemlju — uklanjajući ponekad naslage koje su i nekoliko puta teže od njega samog kako bi došao do jednog jedinog crva — i sam postaje primamljiva meta budnih šakala i ptica grabljivica.

Što se dešava kad stražar osjeti opasnost? Neočekivani grlati krik izaziva munjevitu reakciju — sprint do najbliže rupe. Međutim, ukoliko stražar oglasi da se približava suparnička skupina merkata, domaćini ne uzmiču. Naprotiv, okupit će se na jednom mjestu, savinuti leđa i nakostriješiti se, a repovi će im poput antene stršiti u zrak. Grupa će skvičeći krenuti prema uljezima, a neki će ukočenih nogu skakati kao da sudjeluju u nekom ratničkom plesu. Ovakva zajednička akcija često je dovoljna da konkurenciju natjera u bijeg.

Merkati obično pomažu jedni drugima. To naročito dolazi do izražaja u načinu na koji se brinu za svoj pomladak. Prvih nekoliko tjedana po dolasku na svijet mladunci su u centru pažnje. Svi iz družine redovito posjećuju majku i njene potomke. A kakvu li joj tek dobrodošlicu prirede kada ih prvi put izvede na svjetlo dana! Svi joj priđu i s puno joj naklonosti grickaju vrat, glasajući se pritom radosno i češući se nježno o mladunčad.

Nekoliko tjedana čitava će družina pomagati u vođenju brige oko mališana. Većina će se revno izmjenjivati pazeći na njih dok ostali idu u lov. Neke ženke koje nemaju mlade same će od sebe dobiti mlijeko kako bi i one mogle imati udjela u hranjenju mladunaca — čime majci olakšavaju teret. Uza sav ovaj naporan posao onima koji se brinu o njima ostaje malo vremena da pribave sebi hranu. Zbog toga neki od njih izgube i do 10 posto težine dok pomažu u brizi oko pomlatka!

Kad su mališani dovoljno veliki da mogu napustiti jazbinu i pridružiti se ostalima u svakodnevnom lovu, odrasli merkati dobrovoljno će se izmjenjivati strpljivo poučavajući svakog mladunca vještini lova. Najmlađima se često prepušta najbolja lovina, pa makar to značilo da odrasli toga dana ostaju gladni. Ako stražarev krik upozori merkate da je vrijeme za bijeg u rupu, barem jedan od njih provjerit će jesu li i mladunci na sigurnom.

Merkati su privržene životinjice koje je lako pripitomiti. “Sve u svemu”, navodi se u djelu Maberly’s Mammals of Southern Africa, “ove zanimljive životinjice zacijelo spadaju među najprivlačnije, najdražesnije i najumiljatije sisavce u južnoj Africi koje se uvijek isplati promatrati.”

Alain, koji godinama snima merkate, slaže se s ovom izjavom. On se prisjeća kako je jednom prilikom ženka merkata izašla iz jazbine noseći u zubima svoje četiri dana staro mladunče te ga cvileći položila pred njegove noge. Mislio je da je uginulo. “Međutim, kad sam ga nježno uzeo u ruke”, rekao je, “shvatio sam da je živo i da mi ga je ustvari htjela pokazati prije nego ostali merkati dojure i čestitaju joj. To me se toliko dojmilo da sam naprosto zaboravio na fotoaparat.”

Sylvie, koja također godinama promatra merkate u divljini, rado se prisjeća kako su jednog ranog jutra iz jazbine kraj koje je ležala počeli izlaziti merkati. Poredali su se na sebi svojstven način nekoliko centimetara dalje od nje i započeli svoj obred dotjerivanja i tetošenja. Kad im se obratila, odvratili su joj cijukanjem. Sylvie je nježno podigla prst prema prvom merkatu u redu, jednoj ženki, i počela je češkati — odmah iza uha. Zadovoljno se izvila i počela dotjerivati merkata koji je stajao odmah do nje. “Prihvatili su me kao učesnika u svom obredu dotjerivanja”, uskliknula je Sylvie. “Kakve li privilegije!”

Mnogo je još anegdota koje bi mogli ispričati oni koji su se družili s merkatima. Te su životinjice uistinu zabavni mali lovci!