TKO je otkrio Ameriku? To zapravo nitko točno ne zna. Odgovor uvelike ovisi o tome kako definiramo riječi “otkriće” i “Amerika”. Uostalom, ova prostrana zemlja bila je nastanjena stoljećima prije nego što su Evropljani uopće znali za njeno postojanje. Početkom 1493. Kristofor Kolumbo vratio se u Evropu kako bi podnio izvještaj o onome što je vidio na svom prvom putovanju u Ameriku. Kolumbo je tom prilikom zapravo pristao na Karibima. No on nije bio prvi Evropljanin koji je doplovio do ovog zadivljujućeg novog svijeta. Po svemu sudeći, skupina plavokosih Skandinavaca stupila je na tlo Sjeverne Amerike još 500 godina ranije.

 Prije tisuću godina sjeverni je Atlantik vjerojatno bio jednako hladan i nepredvidiv kao i danas. Mornar bi mogao misliti da poznaje njegove promjenjive vjetrove i struje, no magla i oluje mogu mu tjednima onemogućiti da utvrdi točan položaj broda. Prema jednoj staroskandinavskoj sagi upravo se to jednog ljeta dogodilo mladom Bjarniju Herjolfssonu, iskusnom moreplovcu i pustolovu. Izgubio je kurs — ali je možda pronašao kontinent!

U eri Vikinga Skandinavci su zavladali morima i Evropom. Njihove uske, čvrste brodove moglo se vidjeti bilo gdje na potezu od norveške obale do obala sjeverne Afrike i na mnogim evropskim rijekama.

Prema djelu Saga of the Greenlanders, Bjarni je 986. n. e. krenuo na dugačko putovanje prema Norveškoj. No zima koja se približavala natjerala ga je da se sa svim teretom vrati natrag na Island. Iznenadio se kada je ustanovio da je njegov otac već napustio Island, otplovivši s flotom koju je predvodio Erik Crveni. Vikinzi su napustili otok kako bi se nastanili u jednoj velikoj zemlji koju je Erik otkrio zapadno od Islanda. U namjeri da taj novi otok učini privlačnijim, Erik ga je nazvao Grenland, što u prijevodu znači “zelena zemlja”. Odvažni mladi Bjarni hrabro se uputio prema Grenlandu. No vjetar je tada promijenio smjer. Magla je obavila mornare. “Danima nisu znali kamo plove”, stoji u ranije spomenutoj sagi.

Kad su moreplovci napokon ugledali kopno, ono nimalo nije odgovaralo opisu Grenlanda. Obala je bila prepuna zelenila, brdovita i prekrivena šumom. Nastavili su ploviti u pravcu sjevera tako da im je kopno ostalo s lijeve strane. Sljedeće kopno koje su ugledali nije izgledalo ništa sličnije Grenlandu od onog prvog. No nekoliko dana kasnije krajolik se promijenio — pojavile su se planine i ledenjaci. Bjarni i njegova posada usmjerili su pramac broda u pravcu istoka, prema otvorenom moru, te konačno pronašli Grenland i naseobinu Skandinavaca koju je osnovao Erik Crveni.

Ovo su možda bile okolnosti pod kojima su Evropljani prvi put ugledali — ali ne i osjetili pod nogama — tlo kontinenta koji će kasnije dobiti naziv Sjeverna Amerika. Izvještaj o onome što je Bjarni vidio izazvao je živo zanimanje Skandinavaca na Grenlandu. Na hladnom otoku na kojem su živjeli jedva da je bilo nešto drveća za gradnju i popravak brodova i kuća; ovisili su o drvu koje bi nanijelo more ili o skupoj građi koju su dopremali iz prekomorskih zemalja. A malo zapadnije, po svemu sudeći odmah preko mora, nalazila se šumovita zemlja u kojoj je drveća bilo napretek!

Ova nova zemlja naročito je privlačila mladog Leifa Erikssona, sina Erika Crvenog. Leifa se opisuje kao “velikog, snažnog, naočitog i razboritog muškarca”. Negdje oko 1000. godine Leif Eriksson kupio je Bjarnijev brod i s posadom koja je brojila 35 ljudi krenuo u potragu za obalama koje je vidio Bjarni.

Ako su sage točne, Leif je prvo naišao na posve golo kopno i planine prekrivene velikim ledenjacima. Kako je to područje nalikovalo velikoj kamenoj ploči, Leif ga je nazvao Helluland — što znači “kamena ploča”. To je možda bio trenutak kada su Evropljani prvi put zakoračili na tlo Sjeverne Amerike. Povjesničari danas vjeruju da je Helluland današnji otok Baffinova zemlja, otok koji se nalazi na sjeveroistoku Kanade.

Skandinavski istraživači nastavili su svoje putovanje u pravcu juga. Naišli su na drugu zemlju, ravnu i šumovitu, s plažama od bijelog pijeska. Leif ju je nazvao Markland, što znači “šumovita zemlja”, a danas je se obično povezuje s Labradorom. Ubrzo su otkrili i treću, još privlačniju zemlju.

Saga nastavlja: “Otisnuli su se na more i nakon što su dva dana plovili nošeni sjeveroistočnim vjetrom ugledali su kopno.” Ta im se nova zemlja toliko svidjela da su na tom mjestu odlučili sagraditi kuće i prezimiti. Tijekom zime “temperatura se nikada nije spuštala ispod nule, a trava je tek neznatno  povenula”. Kasnije je jedan od Leifovih ljudi čak pronašao vinovu lozu i grožđe, zbog čega je Leif Eriksson ovu zemlju nazvao Vinland, što vjerojatno znači “zemlja vina”. Narednog proljeća krenuli su natrag prema Grenlandu, natovarivši brodove plodovima iz Vinlanda.

Današnji izučavatelji voljeli bi znati gdje se točno nalazio taj Vinland, koji je obilovao zelenim pašnjacima i grožđem, no to još uvijek ne mogu dokučiti. Neki su istraživači ustanovili da topografske karakteristike Newfoundlanda odgovaraju opisima koji se navode u starim sagama. Iskapanja koja su obavljena na Newfoundlandu svjedoče da su Skandinavci doista boravili na tom otoku. No neki znanstvenici smatraju da je Vinland morao biti negdje južnije, a da je Newfoundland služio Skandinavcima kao baza ili kao usputna stanica na putu prema južnijem Vinlandu. *

Nitko zapravo ne zna kako detalje iz ove skandinavske sage uskladiti s današnjom geografijom. Šturi i ne baš posve jasni podaci navedeni u sagama oduvijek su pobuđivali znatiželju povjesničara. No najpouzdaniji dokaz da su Skandinavci još prije Kolumba boravili na tlu Amerike arheološko je nalazište koje je  tijekom 1960-ih i 70-ih otkriveno nedaleko od sela L’Anse aux Meadows na Newfoundlandu. Na tom su mjestu pronađeni ostaci kuća koje su van svake sumnje pripadale Skandinavcima te željezna peć i drugi predmeti koji potječu iz vremena Leifa Erikssona. Isto tako, jedan danski istraživač koji pretražuje područje južnog Newfoundlanda nedavno je pronašao pažljivo isklesani kamen koji je vjerojatno služio kao balast za vikinške brodove.

Putovanja u nove zemlje dalekog zapada Skandinavci nisu držali u tajnosti. Leif Eriksson otputovao je u Norvešku kako bi o onome što je vidio izvijestio norveškog kralja. Kada je Adam iz Bremena, njemački povjesničar i upravitelj jedne tadašnje škole, otputovao oko 1070. u Dansku kako bi saznao nešto više o zemljama na sjeveru, danski kralj Sven ispričao mu je sve o Vinlandu, zemlji odličnog vina. Ova predaja našla je mjesto u ljetopisu Adama iz Bremena. Tako su mnogi učeni Evropljani čuli za zapadne zemlje koje su posjetili Skandinavci. Pored toga, drevni islandski anali iz 12. i 14. stoljeća spominju neka kasnija putovanja Skandinavaca u Markland i Vinland.

Moguće je da je i Kristofor Kolumbo znao za ta putovanja u Vinland, koja su poduzeta otprilike 500 godina prije njegovog života. Prema jednoj knjizi o Vinlandu, postoje neke naznake da je Kolumbo prije svog čuvenog putovanja 1492/93. čak otputovao na Island kako bi proučio zapise koje je tamo mogao naći.

Ne postoji nikakav zapis o tome da su se Skandinavci trajno nastanili u Americi. Nije isključeno da je bilo takvih pokušaja, no bili su bezuspješni i kratka vijeka jer su tamošnji uvjeti života bili teški, a Indijanci — koje su Vikinzi zvali Skraelinzi — nadmoćniji od nezvanih gostiju. Na Grenlandu su nastupila teška vremena za potomke Erika Crvenog i njegovog sina Leifa Erikssona. Klima je postajala sve oštrija, a hrane je bilo sve manje. Nakon 400 ili 500 godina Skandinavci kao da su posve iščeznuli s Grenlanda. Posljednji pisani dokument u kojem se spominju Skandinavci na Grenlandu govori o vjenčanju koje je 1408. održano u jednoj grenlandskoj crkvi. Preko stotinu godina kasnije jedan njemački trgovački brod naišao je na Grenlandu na napuštenu naseobinu Skandinavaca u kojoj su pronašli samo jedno nepokopano mrtvo tijelo muškarca pored kojeg je još uvijek ležao nož. Nakon toga Skandinavcima na Grenlandu gubi se svaki trag. Tek u 18. stoljeću norveški i danski doseljenici trajno su naselili taj otok.

Pa ipak, Grenland je ovim neustrašivim skandinavskim moreplovcima poslužio kao polazišna točka za putovanja u novi svijet. Još i danas možemo zamisliti ove odvažne moreplovce kako u svojim brodovima s križnim jedrima plove nepoznatim morima dok im se začuđeni pogled ne zaustavi na nepoznatom kopnu koje se pojavilo na horizontu — i ne sluteći da će se 500 godina kasnije Kristofor Kolumbo proslaviti kao čovjek koji je otkrio taj Novi svijet.