VJEŠTICE i duhovi, bundeve i kresovi, darivanje djece. Lako je prepoznati vanjska obilježja Noći vještica. No što se krije iza ove i njoj sličnih proslava? U nekim se zemljama Noć vještica naziva i All Hallows’ Eve, što u prijevodu znači “večer uoči Svih svetih”. Međutim, ovo navodno kršćansko ime krije porijeklo koje ni u kom slučaju nije sveto. Ustvari, izučavatelji kažu kako korijeni ove proslave sežu u davno vrijeme prije pojave kršćanstva — u doba kada su drevni Kelti naselili Britaniju i Irsku. Kelti su na temelju lunarnog kalendara podijelili godinu na dva razdoblja — mračne zimske mjesece i svijetle ljetne mjesece. Na dan punog mjeseca koji je padao najbliže prvom danu mjeseca studenog Kelti su slavili blagdan Samhain, što znači “kraj ljeta”. *

 Ovaj blagdan, koji je obilježavao početak keltske nove godine, padao je krajem ljeta, kada je ljetina bila sakupljena, a stada s pašnjaka smještena na sigurno. Kelti su vjerovali kako kraći dani ukazuju na to da je Suncu potrebno obnoviti snagu, radi čega su izvodili različite rituale i prinosili žrtve. U znak umiranja stare godine Kelti bi ugasili sve vatre, a novu godinu započeli bi paljenjem svetog krijesa s kojeg bi svi pripadnici zajednice uzeli žeravicu kojom bi ponovno upalili vatru na svojim ognjištima. Ujedno su vjerovali da ti kresovi — nešto slično može se vidjeti još dan-danas za vrijeme proslave Guy Fawkes Nighta u Velikoj Britaniji i tijekom lipanjskih svetkovina u Brazilu — tjeraju zle duhove.

Kelti su isto tako vjerovali da se na blagdan Samhain pomiče zastor koji dijeli čovječji i nadnaravni svijet te da duhovi — i zli i dobri — lutaju po Zemlji. Mislili su da se duše umrlih vraćaju svojim kućama, pa su članovi obitelji ostavljali hranu i piće svojim posjetiocima iz duhovnog svijeta, nadajući se da će ih tako umiriti i zaštititi sebe od nesreće. Djeca koja se danas u Noći vještica prerušavaju u duhove ili vještice te obilaze kuće tražeći od domaćina poklone i prijeteći mu nestašlucima time i nesvjesno ponavljaju drevne rituale koji su se izvodili na Samhain. Pišući o tom običaju u svojoj knjizi Halloween, histoire et traditions (Noć vještica — povijest i tradicija), Jean Markale navodi: “Primanjem poklona u ruke [djeca], u simboličnom smislu koji ona ne razumiju, uspostavljaju kontakt između dva srodna svijeta, vidljivog i nevidljivog. Zbog toga je prerušavanje u Noći vještica (...) zapravo sveta ceremonija.”

Budući da su ljudi vjerovali da je to vrijeme kada se uklanjaju barijere između fizičkog i nadnaravnog svijeta, mislili su da mogu bez ikakvih teškoća zakoračiti u svijet duhova. Zbog toga je Samhain bio naročito povoljno vrijeme za otkrivanje tajni vezanih za budućnost. Jabuke i lješnjaci, plodovi stabala koja su Kelti smatrali svetima, služili su za to da se pomoću nadnaravnih sila otkriva informacije vezane za brak, bolest i smrt. Primjerice, u veću posudu s vodom Kelti bi stavili jabuke koje bi prije posebno označili, tako da se znalo kome koja pripada. Mladić ili djevojka pokušali bi ustima uhvatiti jabuku i tako navodno saznati tko je njihov budući bračni drug. Ovakav oblik proricanja opstao je sve do današnjeg dana u igri gnjurenje za jabukama koja se u nekim zemljama izvodi u Noći vještica.

Samhain je također bio poznat po pijankama i odbacivanju svih moralnih kočnica.  “Tradicionalne vrijednosti bile su izvrgnute ruglu ili pak potpuno izokrenute”, navodi Markale. “Zabranjeno je bilo dozvoljeno, a dozvoljeno zabranjeno.” Taj duh koji se još i danas odražava u Noći vještica nesumnjivo je u velikoj mjeri zaslužan za sve veću popularnost ove proslave. Komentirajući takva obilježja ove proslave, The Encyclopedia of Religion opisuje današnju proslavu Noći vještica kao “vrijeme kada je i odraslima dozvoljeno prijeći granice kulturnog ponašanja te odbaciti svoj identitet, prepuštajući se neobuzdanoj zabavi koju ta večer nudi. Tako se temeljno obilježje ove keltske proslave, koja je u biti predstavljala večer u godini kad se moglo pobjeći od životnih realnosti i očekivanja, održalo sve do dvadesetog stoljeća.”

Nakon gladi koja je u 19. stoljeću uslijedila zbog izostanka uroda krumpira Irski iseljenici donijeli su Noć vještica i njene običaje u Sjedinjene Države. Posljednjih nekoliko godina ta se proslava ponovo vraća u Evropu. No ne gledaju baš svi blagonaklono na sve veću omiljenost te proslave. U listu Le Monde stajalo je kako “Noć vještica, koja pada nekako u isto vrijeme kad i blagdani Svi sveti i Dušni dan (1. i 2. studenog) te bi ih čak mogla i zamijeniti, veseli trgovce, a među svećenicima izaziva paniku”.

Predstavnici Crkve u Francuskoj izražavaju zabrinutost zbog sve većeg zanemarivanja tih tradicionalnih katoličkih svetkovina u korist Noći vještica, smatrajući to znakom “poganizacije društva”. Stanislas Lalanne, glasnogovornik Francuske konferencije katoličkih biskupa, smatra da Noć vještica ‘iskrivljuje značenje života i smrti’. Jean Bonfils, biskup od Nice, izjavio je kako “ta proslava i njeni rituali nemaju nikakve veze s našom mediteranskom i kršćanskom kulturom” te je upozorio katolike da se čuvaju “te najvažnije proslave sotonista u čitavom svijetu”.

Govoreći o tome kako Francuzi zbog takvih poganskih proslava napuštaju katoličku tradiciju, Hippolyte Simon, biskup od Clermont-Ferranda, rekao je: “Francusko društvo kao da traži neku vrstu laičke religije koja bi mogla nadomjestiti kršćansku simboliku.” On dalje piše: “U Noći vještica ljudi se prerušavaju u mrtvace čiji se ‘duhovi’ vraćaju kako bi nas plašili i prijetili nam smrću. Suprotno tome, Svi sveti su blagdan kojim mi potvrđujemo da su pokojnici živi te da ćemo  im se, prema obećanju koje smo dobili, pridružiti u Gradu Božjem” (Vers une France païenne? [Poganizacija Francuske?]).

Na sličan je način i milanski kardinal Carlo Maria Martini potaknuo Talijane da ne zaboravljaju katoličke svetkovine, izjavljujući kako je Noć vještica “strana našoj tradiciji, koja je od neprocjenjive vrijednosti te je se mora i dalje njegovati. Dušni dan je blagdan koji pripada našoj povijesti. To je vrijeme kada nam se otkriva nada u vječni život, vrijeme kada nam Gospodin pomaže razumjeti da postoji još nešto osim života na Zemlji.” Mnogi iskreni katolici nesumnjivo misle kao i on. Pa ipak, je li razlika između Noći vještica i Dušnog dana baš toliko izrazita kako bi nas ovi komentari mogli navesti da povjerujemo? Što nam otkriva detaljnije ispitivanje korijena tih katoličkih svetkovina?

Djelo The Catholic Encyclopedia definira Sve svete kao blagdan koji se održava “u čast svih svetaca, i poznatih i nepoznatih”. Krajem drugog stoljeća oni koji su sebe zvali kršćanima počeli su iskazivati čast osobama koje su zbog svoje vjere umrle mučeničkom smrću. Vjerujući kako su te osobe već s Kristom na nebu, molili su im se da se zauzmu za njih. Redovita proslava u znak sjećanja na njih počela se održavati 13. svibnja * 609. ili 610. n. e., kada je Panteon — rimski hram posvećen svim bogovima — papa Bonifacije IV posvetio Mariji i svim mučenicima. Markale navodi: “Rimski bogovi ustupili su mjesto svecima pobjedničke religije.”

Datum održavanja ove svetkovine promijenio je papa Grgur III (731-741. n. e.), koji je jednu kapelu u Rimu posvetio svim svecima i naredio da se svetkovina njima u čast održava 1. studenog. Razlozi njegovog postupka ostali su nepoznati. No moguće je da je to učinio zbog toga što se u Engleskoj tog dana već održavala jedna takva svetkovina. Djelo The Encyclopedia of Religion ističe: “U vrijeme obraćanja Velike Britanije na kršćanstvo Samhain je i dalje ostao omiljeni praznik među Keltima. Crkva u Britaniji pokušala je odvratiti zanimanje ljudi za te poganske običaje tako što je istoga dana kada se slavio Samhain dodala u kalendar jednu kršćansku svetkovinu. (...) Moguće je da se pod utjecajem godišnje proslave blagdana Svi sveti koja se održavala u srednjovjekovnoj Britaniji to slavljenje proširilo na čitavu kršćansku crkvu.”

Markale ističe i sve veći utjecaj koji su irski redovnici vršili na Evropu tadašnjeg vremena. Djelo New Catholic Encyclopedia isto tako navodi: “Kod Iraca je prvi dan u mjesecu često bio posvećen nekoj važnoj svetkovini, a kako je 1. studenoga ujedno označavao početak keltske zime, bilo je posve prikladno da se tog dana održava i blagdan posvećen svim svecima.” Na koncu je 835. n. e.  papa Grgur IV proglasio ovaj blagdan zajedničkom svetkovinom svih kršćana.

Dušni dan, blagdan na koji se vjernici mole za duše u čistilištu kako bi im pomogli dostići nebesko blaženstvo, uspostavljen je u 11. stoljeću kada su redovnici iz Clunya (Francuska) izabrali 2. studenoga kao dan za njegovo slavljenje. Mada se za Dušni dan kaže da je katolički blagdan, jasno je da su u umovima običnih ljudi u vezi s njim postojale neke nejasnoće. New Catholic Encyclopedia navodi kako je “u srednjem vijeku prevladavalo vjerovanje da su se toga dana duše iz čistilišta mogle pojaviti u obliku lutajućeg plamena, vještica, žaba itd.”

Kako Crkvi nikako nije polazilo za rukom da iz srca vjernika iskorijeni poganska vjerovanja, jednostavno ih je sakrila iza maske “kršćanstva”. Ističući ovu činjenicu, djelo The Encyclopedia of Religion kaže: “Kršćanski blagdan Svi sveti održava se u znak sjećanja na poznate i nepoznate svece kršćanske religije baš kao što se Samhain održavao u znak priznanja i iskazivanja časti keltskim božanstvima.”

No u kolikoj bi nas mjeri trebala brinuti mračna prošlost Noći vještica i drugih sličnih proslava? Na kraju krajeva, za većinu ljudi Noć vještica nije ništa drugo nego vrijeme prerušavanja i dobre zabave. No, ne slažete li se s time da je za roditelje važno da vode računa o tome da im se djeca zabavljaju na način koji će im koristiti, a ne štetiti?

Zamolili smo jednog školskog inspektora iz Francuske koji je preko 20 godina predavao djeci u školi da kaže nešto o tome kako slavljenje Noći vještica utječe na djecu. Rekao je: “Bojim se da se hodanje od kuće do kuće i zastrašivanje odraslih kako bi se od njih dobilo slatkiše može, dugoročno gledano, negativno odraziti na djecu. Takvi običaji mogu pothranjivati sebičnu i egocentričnu osobnost. Djeca uče da pritiskom, prijetnjom i zastrašivanjem mogu dobiti ono što žele.” Roditelji se stoga trebaju pitati: ‘Kakvu će “pouku” moja djeca izvući iz ove proslave?’

Ne čudi da mnoge obitelji ustanove kako udovoljavanje dječjim zahtjevima za poklonima i kupovanje kostima može biti prilično velik izdatak. “Noć vještica (...) nije obična proslava”, primjećuje Robert Rochefort, generalni direktor francuskog Centra za istraživanje i proučavanje kvalitete života, “to je trgovački događaj.” Noć vještica  prekida zatišje u trgovinama koje prethodi Božiću. Drugim riječima, to je samo još jedna prilika koja ljude prisiljava da troše novac — novac koji im je u puno slučajeva potrebniji za nešto drugo. Trebate li se u ovom slučaju doista povoditi za mnoštvom?

Međutim, kršćani još veću opasnost vide u tome što su Noć vještica i njoj slične proslave prožete poganskim običajima. Apostol Pavao je napisao: “Ja ne želim da vi imate udio s demonima. Ne možete piti Jehovinu čašu i čašu demonâ” (1. Korinćanima 10:20-22). Ujedno je postavio pitanje: “Što je zajedničko dobru i zlu? Kako svjetlost i tama mogu živjeti zajedno? Kakav sklad može postojati između Krista i đavla? Što vjernik može imati zajedničko s nevjernikom?” (2. Korinćanima 6:14-16, Phillips). Prema tome, Biblija u potpunosti osuđuje ideju da se poganske običaje prikriva plaštem kršćanstva!

Isto tako, Biblija nas upozorava da se klonimo spiritizma (5. Mojsijeva 18:10-12). Premda je točno da bi velika većina onih koji slave Noć vještica rekla da se gnuša nad sotonizmom, ipak bismo trebali biti svjesni da je, povijesno gledano, ova proslava itekako povezana s okultnim postupcima. Zbog toga bi mogla poslužiti kao svojevrsna vrata koja vode do spiritizma, naročito kada su u pitanju povodljivi mladi. Poganskim ritualima i običajima koji su pomiješani sa spiritizmom jednostavno nije mjesto u kršćanskom obožavanju; oni ni u kom slučaju nisu bezopasni.

Na kraju recimo i to da se Noć vještica, blagdan Svi sveti i Dušni dan temelje na vjerovanju da se mrtvi muče ili da na neki način mogu nauditi živima. Međutim, Biblija jasno pokazuje da takva vjerovanja nisu točna kada kaže: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa” (Propovjednik 9:5). Stoga nas Biblija savjetuje: “Sve što ti dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u šeolu [općem grobu čovječanstva] u koji ideš” (Propovjednik 9:10). Budući da su mrtvi bez svijesti, te stoga ne mogu nauditi drugima ili proživljavati muke, nemamo razloga bojati ih se. Osim toga, molitve koje ljudi upućuju kako bi im pomogli potpuno su beskorisne. Znači li to da ne postoji nikakva nada za naše drage umrle? Nipošto. Biblija nam jamči da će biti “uskrsnuće i pravednih i nepravednih” (Djela apostolska 24:15). *

Spoznaja donosi sa sobom i slobodu izbora. Nitko ne može očekivati od nas da donosimo razumne odluke ukoliko ne poznajemo sve činjenice. Nakon razmatranja činjenica navedenih u ovoj seriji članaka, što ćete odlučiti?