KROZ čitavu povijest Bog je podnosio mnoga nevaljalstva i krajnju zloću ljudi. Pred više od 3 000 godina Job je jadikovao: “Zašto bezbožnici žive? stare? i bogate se? Sjeme njihovo stoji tvrdo pred njima zajedno s njima, i natražje njihovo pred njihovim očima. Kuće su njihove na miru bez straha, i prut Božji nije nad njima” (Job 21:7-9). Neki drugi ljubitelji pravde, primjerice prorok Jeremija, također su izražavali zabrinutost zbog toga što im se činilo da Bog tolerira postupke nevaljalih ljudi (Jeremija 12:1, 2).

Kakvo je vaše mišljenje? Zbunjuje li vas to što Bog dopušta zlo? Čini li vam se ponekad da bi se Bog trebao požuriti i smjesta uništiti sve zle ljude? Pogledajmo što Biblija kaže o granicama Božje strpljivosti i općenito o tome zašto je Bog strpljiv.

Kao prvo, moramo se pitati: Zašto Bog, koji posjeduje najviša mjerila pravednosti, uopće podnosi zlo? (5. Mojsijeva 32:4; Hebrejima 1:13). Znači li to da ga on opravdava? Nipošto ne! Razmotrimo sljedeći primjer: Zamislite da neki kirurg krši osnovne higijenske propise i ujedno nanosi veliku bol svojim pacijentima. Ne bi li bolnica brzo otpustila takvog kirurga? No postoje okolnosti koje bi mogle zahtijevati iznimnu toleranciju. Zar u krajnje hitnim slučajevima, primjerice na bojnom polju, ne bi bilo neophodno tolerirati kirurga koji svoj posao obavlja u primitivnim i opasnim uvjetima, čak i kada bi se možda služio nečim što bi se u normalnim okolnostima smatralo neprimjerenom opremom i neadekvatnim kirurškim instrumentima?

Nešto slično dešava se danas, kada Bog strpljivo podnosi mnogo toga što mu je posve neprihvatljivo. Mada mrzi zlo, on privremeno dopušta da ono i dalje postoji. No za to ima dobre razloge. U prvom redu, time je ostavio dovoljno vremena da se trajno razriješe sporna pitanja koja su se pojavila sa Sotoninom pobunom u edenskom vrtu. Ta se pitanja tiču ispravnosti i pravovaljanosti Božjeg načina vladanja. Isto tako, time što strpljivo podnosi nepravdu, Bog onima koji čine zlo daje vremena i pruža im priliku da se promijene.

Naši praroditelji, Adam i Eva, pridružili su se Sotoni u pobuni protiv Boga. Bog ih je s pravom mogao odmah uništiti. No on to nije učinio, već im je potaknut ljubavlju dozvolio da imaju djecu, čime je pokazao da je milostiv i strpljiv. Međutim, ta djeca i čitava ljudska obitelj koja je proizašla iz njih rođeni su grešni (Rimljanima 5:12; 8:20-22).

Bog je naumio izbaviti čovjeka iz žalosnog stanja u kojem se nalazi (1. Mojsijeva 3:15). No s obzirom na to da razumije kako nesavršenost naslijeđena od Adama utječe  na nas, on u međuvremenu pokazuje ogromno strpljenje i milosrđe (Psalam 51:5; 103:13). On je ‘bogat dobrotom’ te spremno i dobrovoljno “prašta mnogo” (Psalam 86:5, 15; Izaija 55:6, 7).

Pa ipak, bilo bi bezosjećajno i nerazumno kada bi Bog dozvolio da ljudsko nevaljalstvo traje zauvijek. Nijedan otac pun ljubavi ne bi do unedogled tolerirao loše postupke nekog svog djeteta koje uvijek iznova namjerno nanosi veliku bol drugim članovima obitelji. Stoga će Božje strpljenje kada se radi o podnošenju grijeha uvijek biti uravnoteženo s ostalim njegovim osobinama, kao što su ljubav, mudrost i pravda (2. Mojsijeva 34:6, 7). No kada više ne bude bilo razloga za pokazivanje dugotrpljivosti, doći će kraj i njegovom podnošenju zla (Rimljanima 9:22).

Apostol Pavao jasno je ukazao na to. “U prošlim naraštajima”, rekao je jednom prilikom, “[Bog je] dopustio da svi narodi idu svojim putevima” (Djela apostolska 14:16). Jednom drugom prilikom Pavao je govorio o tome kako je “Bog (...) prelazio preko vremenâ takvog neznanja” ljudi koji nisu bili poslušni njegovim zakonima i načelima. “Sada”, Pavao je nastavio, “[Bog] govori čovječanstvu da se svi posvuda pokaju.” Zašto? Zato što je “odredio dan u koji je naumio suditi cijeloj nastanjenoj zemlji u pravednosti” (Djela apostolska 17:30, 31).

Naravno, nitko ne bi trebao misliti da može ignorirati Božje zakone, a zatim jednostavno zatražiti oprost kad želi izbjeći posljedice svojih postupaka (Jozua 24:19). Mnogi u drevnom Izraelu mislili su da mogu tako postupati. Nisu se htjeli mijenjati. Promašili su svrhu Božje strpljivosti. Bog nije do unedogled podnosio njihove zle postupke (Izaija 1:16-20).

Biblija pokazuje da se osoba koja želi izbjeći konačnu Božju osudu mora ‘pokajati’ — to jest skrušeno priznati pred Bogom da je nesavršena i grešna te se zatim iskreno kloniti zla (Djela apostolska 3:19-21). Jehova Bog će joj tada na temelju Kristove otkupne žrtve podariti oproštenje (Djela apostolska 2:38; Efežanima 1:6, 7). Bog će u vrijeme koje je sam odredio poništiti sve bolne posljedice Adamovog grijeha. Tada će postojati ‘novo nebo i nova zemlja’, gdje on više neće podnositi “prisustvo (...) stvari koje vape za svojim uništenjem” (Otkrivenje 21:1-5; Rimljanima 9:22, Phillips). Kakvih li divnih rezultata Božje izvanredne, ali ne i neograničene strpljivosti!