“LANGLÄUFER LEBEN LÄNGER” (“Skijaški trkači duže žive”). Ta popularna njemačka izreka ističe vrijednost koju mnogi vide u zimskom sportu koji se naziva skijaško trčanje. Da, u mnogim zemljama u kojima zimi ima puno snijega zimski krajolik često je prošaran mrežom skijaških staza. U nekim se zemljama na stazama često mogu vidjeti znakovi koji vas informiraju o udaljenosti između gradova i sela, a na mnogim je stazama postavljena i umjetna rasvjeta, tako da skijaši mogu njima putovati na posao i natrag.

Prije 1960-ih relativno se malo ljudi bavilo skijaškim trčanjem, no posljednjih godina ono je postalo popularno u mnogim zemljama diljem svijeta. Neki procjenjuju da samo u Sjevernoj Americi svake godine u tom sportu uživa čak četiri milijuna ljudi! U čemu je tajna njegove popularnosti i privlačnosti? U tome što nije skup i što je relativno jednostavan. U usporedbi sa svojim poznatijim rođakom — alpskim skijanjem — skijaško trčanje po mnogočemu nije kompliciran sport. Alpski skijaš treba posebnu, skupu opremu i odjeću. Mora putovati u posebno uređene planinske skijaške centre, u kojima možda mora kupiti skupu kartu za žičaru i dugo čekati u redu za vožnju. Osim toga, alpsko skijanje zahtijeva određenu spretnost ili vještinu koju mnogi početnici naprosto nemaju. S druge strane, skijaškim trčanjem mogu se baviti praktički svi ljudi, bez obzira na dob. Treba vam samo nekoliko centimetara svježeg snijega, kratka poduka te relativno jeftine skije, prikladna obuća i skijaški štapovi.

Skijaško trčanje može biti fantastičan doživljaj! Skijaš se može kretati praktički kuda  god želi — preko polja i livada, zaleđenih jezera i potoka, kroz šume u kojima vlada potpuna tišina i po snijegom prekrivenim dolinama. Skijašu se pruža prilika za duboko razmišljanje. U takvim trenucima možemo se povjeriti svom Stvoritelju i zahvaliti mu za sve ono čemu se možemo diviti u životu. Zima daje poseban pečat djelima stvaranja Jehove Boga. Svjetlucavi snježni pokrivač daje krajoliku dojam spokojstva i tišine. Zemlja odiše svježinom i čistoćom, kao da čeka da je otkrijemo. Skijanje kroz šumu u kojoj možete promatrati drveće okićeno injem djeluje umirujuće na srce i um. Buka našeg industrijaliziranog svijeta polako nestaje i uskoro čujete samo zvuk skija koje klize po snijegu.

Skijaško trčanje u društvu obitelji ili prijatelja oblik je rekreacije koji vas međusobno zbližava. Danas se u mnogim zemljama sjeverne Evrope neke obitelji voze vlakom 20 do 30 kilometara, a potom se zajedno na skijama vraćaju kući.

Neki možda misle da je skijaško trčanje relativno nov sport, no to uopće nije točno. Godine 1927. na norveškom otoku Rødøya nađene su kamene rezbarije stare više tisuća godina. Jedna od njih prikazuje lovca koji, po svemu sudeći, nosi masku s likom zeca. Izgleda kao da se kreće na veoma dugim skijama. U novije je vrijeme na skandinavskim tresetištima pronađeno na stotine odlično uščuvanih skija iz drevnog doba. Starim nordijskim narodima skije su tijekom dugih snježnih zima bile glavno prijevozno sredstvo. Skijanje je bilo tako važan dio njihovog života da su čak štovali boga i božicu skijanja! Ostaci tih nekadašnjih poganskih vjerovanja još se i danas mogu pronaći u imenima mnogih  norveških i švedskih gradova i naselja. Uostalom, samo ime Skandinavija možda ima veze s božicom skijaša koja se zvala Skade.

Premda je Nordijcima skijanje stoljećima bilo sastavni dio života, skijaško je trčanje tek u 19. stoljeću počelo stjecati međunarodnu popularnost kao sportska disciplina. Tada su Norvežani usavršili tradicionalne skije tako što su im promijenili oblik, suzili ih pri vrhu i učinili još neke dorade. Također su izmislili vezove za petu i prednji dio stopala, koji su bili preteča današnjih vezova za skije. U Telemarku, planinskom području na jugozapadu Norveške, uskoro su se počela održavati skijaška natjecanja. Smatra se da je tamo održano prvo natjecanje u skijaškom trčanju u kojem se bilježilo rezultate i mjerilo vrijeme. Pobjednik je prešao stazu dugu pet kilometara u roku od tridesetak minuta. Ubrzo nakon toga natjecanja u skijaškom trčanju postala su popularna i u drugim zemljama sjeverne Evrope, no za njihovu popularizaciju u ostalim zemljama svijeta zaslužan je jedan drugi događaj.

Godine 1888. norveški istraživač Fridtjof Nansen predvodio je ekspediciju koja je na skijama prešla Grenland. Kasnije je Nansen svoja iskustva iznio u knjizi koja je 1891. prevedena na engleski, francuski i njemački. Taj putopis, u kojem on opisuje to izuzetno naporno putovanje pustim arktičkim krajolikom, zagolicao je maštu čitalačke publike viktorijanskog doba. Budio je u njima romantične ideje o osvajanju divljine.

Šezdesetih godina 20. stoljeća počelo se naveliko popularizirati obiteljski skijaški turizam. Počeli su se otvarati specijalizirani centri za skijaško trčanje. Proizvođači skijaške opreme uočili su taj trend i uskoro se na tržištu pojavila modernija oprema. Čak je i modna industrija dala svoj pečat skijaškom trčanju, učinivši ga pomodnim sportom. Sve veća potražnja za skijaškim terenima dovela je do toga da su mnoge općine počele sve raspoložive terene, uključujući i terene za golf i gradske parkove, pretvarati u skijaške staze.

Skijaško trčanje smatra se jednim od najbezopasnijih popularnih sportova. Premda padovi mogu dovesti do lakših uganuća zglobova, teže su ozljede prava rijetkost i one se uglavnom dešavaju samo ako se trkač uputi na strme terene.

 Budući da su kod skijaškog trčanja kretnje skladne i ritmične, veoma rijetko dolazi do ozljeda zglobova ili istezanja mišića. Sportski liječnici često preporučuju skijaško trčanje kao oblik rehabilitacije osobama koje su se ozlijedile na džogingu ili vozeći bicikl. To je jedna od malobrojnih fizičkih aktivnosti kod kojih se aktiviraju gotovo sve glavne grupe mišića, što omogućava trkaču da se dobro razgiba. Takvo razgibavanje odlično je za srce i pluća. Osim toga, osobe koje se aktivno bave skijanjem obično imaju niži krvni tlak i sporiji puls nego osobe koje su fizički neaktivne. Zato se smatra da skijaški trkači spadaju u sportaše s najboljom kondicijom.

Kombinacija male opasnosti od ozljeda i skladnih, dinamičnih kretnji čini skijaško trčanje idealnom rekreacijom za starije osobe. U nekim zemljama sjeverne Evrope često se može vidjeti skijaše u poznim godinama.

Pri skijanju se organizam jako zagrijava, tako da se skijaš može osjećati prilično ugodno i na relativno niskim temperaturama. Profesionalni se skijaški trkači čak i za veoma hladnih dana natječu u tankim jednodijelnim trikoima, a mnogi ne nose ni rukavice. Međutim, amateri moraju paziti da ruke i stopala odgovarajuće zaštite od hladnoće. Iskusni ljubitelji boravka u prirodi najčešće se oblače u više slojeva, počinjući sa slojem vunene ili sintetičke odjeće i završavajući s nepropusnim vanjskim slojem koji ih štiti od kiše i vjetra. To im omogućava da reguliraju tjelesnu temperaturu kako bi im uvijek bilo ugodno. Oni jednostavno prema potrebi skinu ili obuku neki sloj odjeće. Roditelji trebaju paziti da djeca budu odgovarajuće odjevena, jer se njihovo malo tijelo rashladi puno brže nego tijelo odrasle osobe. Budući da preko kože vrlo brzo gube tjelesnu toplinu, lako bi se moglo dogoditi da ozebu.

Budući da su kretnje u skijaškom trčanju veoma slične hodanju, među onima koji se bave tim sportom popularna je uzrečica: “Ako znaš hodati, znaš i skijati.” Iako je ta izjava donekle točna, većini nas itekako bi koristilo nekoliko sati stručne poduke. Skijaški centri nude individualnu ili grupnu poduku koja početniku omogućava da u kratkom roku svlada osnove skijaškog trčanja — trčanje po ravnom terenu, kretanje uzbrdo, svladavanje nizbrdica i, naravno, zaustavljanje! Kad ih se pouči tim osnovama, ljudi su većinom spremni izaći na teren.

“Ništa drugo ne može tako ojačati mišiće te učiniti tijelo čvrstim i gipkim.” Tako je još 1890. Fridtjof Nansen opisao skijaško trčanje. Možda će se i vama dopasti taj sport. On bi mogao uvelike obogatiti vaš doživljaj zime.