OD KAVKAZA do Atlantskog oceana, od Krima do Sinaja, od Dunava do Sahare — sve je to bio teritorij Bizantskog Carstva kad je bilo na vrhuncu moći. Mnogi povjesničari kažu da je postojalo od 4. do 15. stoljeća n. e. Bilo je to carstvo koje je očuvalo grčko-rimsku kulturu, a usto je odigralo i značajnu ulogu u širenju takozvanog kršćanstva. Ono je kreiralo i diktiralo politiku, društvene norme i vjerske običaje koji su se održali sve do danas.

Međutim, to moćno carstvo nije imalo neki spektakularan početak. Povijesno gledano, Bizantsko Carstvo bilo je nastavak Rimskog Carstva na istoku. Vrijeme njegova nastanka još uvijek je sporno. Neki povjesničari smatraju da je prvi bizantski car bio Dioklecijan (o. 245-o. 316. n. e.), drugi smatraju da je to bio Konstantin Veliki (o. 275-337. n. e.), a ima i onih koji tvrde da je to bio Justinijan I (483-565. n. e.). No većina se slaže da se Bizantsko Carstvo pojavilo kao zasebna cjelina nakon što je car Konstantin 330. n. e. preselio prijestolnicu svog carstva iz Rima u Bizantion. On je gradu promijenio ime i nazvao ga po sebi — Konstantinopol (kod nas poznat i kao Carigrad; današnji Istanbul).

Zanimljivo je da ni vladari ni drugi ljudi koji su živjeli na području carstva nisu sebe nazivali Bizantincima. Naprosto su se smatrali Rimljanima i nazivali se Romei. Naziv “Bizantinac” počeo se koristiti tek nakon 14. stoljeća.

Jedan je povjesničar rekao da je drevni Carigrad stekao “veliku slavu i još veće materijalno bogatstvo”. Grad je nastao na razmeđi Evrope i  Azije — na obali tjesnaca Bospora. Zauzimao je poluotok koji se moglo odlično braniti, a imao je i zaštićenu luku, Zlatni rog. Godine 657. pr. n. e. grčki doseljenici nazvali su ga Bizantion po svom legendarnom vođi koji se zvao Biza. Više od deset stoljeća nakon toga grad je nazvan Novim Rimom. U razdoblju od 6. do 11. stoljeća, kad je bio na vrhuncu slave, u njemu je živjelo pola milijuna ljudi.

Posjetioci sa zapada divili su se toj metropoli i značajnom stjecištu trgovačkih puteva iz čitavog svijeta. Gradska luka bila je prepuna brodova. Na tržnicama se prodavalo svilu, krzno, drago kamenje, mirisno drvo, rezbarenu bjelokost, zlato, srebro, emajlirani nakit i začine. Naravno, Carigradu su zavidjele druge vojne sile, pa su više puta pokušavale probiti njegov bedem. Prije nego što je 1453. pao u ruke Osmanlijama, napadači su samo jednom uspjeli osvojiti grad — bili su to “kršćani” koji su sudjelovali u četvrtom križarskom ratu. “Otkako je svijeta, nitko nije ni vidio ni stekao toliko bogatstvo”, rekao je križar Robert de Clari.

Vjerovali ili ne, bizantsko državno uređenje, zakonodavstvo, vjerska shvaćanja i raskošni obredi još dan-danas utječu na život mnogih milijuna ljudi. Naprimjer, Justinijanova čuvena zbirka pravnih načela, takozvani Corpus juris civilis (Zbornik civilnog prava), postala je temelj civilnog prava na kojem se danas zasnivaju zakonski sustavi u kontinentalnom dijelu Evrope. Bizantska su pravna načela preko Napoleonovog zakonika prenesena u Latinsku Ameriku i druge zemlje, u kojima se još uvijek osjeća njihov snažan utjecaj.

Bizantski arhitekti otkrili su metodu postavljanja velike kupole na četverokutnu konstrukciju — stil koji se proširio čak do Rusije. Neki čak smatraju da su Bizantinci zaslužni za to što je vilica prihvaćena kao sastavni dio pribora za jelo. Kad je u 11. stoljeću u Veneciji jedna bizantska princeza koristila vilicu s dva zupca umjesto da jede prstima, svi su je gledali u čudu! No stoljećima kasnije jedenje vilicom postalo je popularno među bogatašima. Bizantskom utjecaju nisu odoljeli ni rimski pape, koji su nosili tijare izrađene po uzoru na krunu bizantskog cara. Slično tome, engleski monarsi oponašali su cara koristeći kuglu s križem i žezlo kao vladarske simbole.

Bizantsko Carstvo ostavilo je i niz zanimljivih ideja o upravljanju državom. Naprimjer, siromašne se zapošljavalo u državnim pekarama i vrtovima u kojima se uzgajalo povrće za prodaju na tržnici. “Besposličarenje dovodi do kršenja zakona”, smatrao je car Leon III (o. 675-741. n. e.). Kako se smatralo da pijanstvo vodi do nereda i pobune protiv vlasti, krčme se zatvaralo u osam sati uvečer. Prema časopisu National Geographic, “incest, ubojstvo, privatno izrađivanje ili prodavanje tkanine grimizne boje (koja je bila rezervirana isključivo za kraljevsku obitelj) ili pak poučavanje neprijatelja brodogradnji moglo je dovesti do toga da se prijestupniku odrubi glava, da ga se pribije na stup ili pak utopi u vreći sa svinjom, pijetlom, zmijom otrovnicom i majmunom. Trgovcu koji bi varao na vagi bila bi odsječena ruka. Onaj tko bi namjerno izazvao požar završio bi na lomači.”

Zanimljivo je da su u Bizantskom Carstvu ljudi u svakoj životnoj dobi uživali socijalnu skrb koja u mnogim aspektima sliči nekim današnjim sustavima socijalnog  osiguranja. Carevi i imućni građani u znatnoj su mjeri financijski podupirali bolnice, ubožnice i sirotišta. Postojali su domovi za bivše prostitutke koje su se pokajale zbog svog načina života — neke od njih proglašene su “sveticama” — a otvoren je čak i popravni dom za posrnule aristokratkinje.

Takva velikodušnost bila je odraz blagostanja koje je vladalo diljem carstva. Država je nadzirala cijene, plaće i najamnine. Stvaralo se zalihe pšenice kako bi se izbjeglo nestašicu hrane kad bi urod bio loš. Neki su činovnici bili zaduženi da obilaze trgovine te provjeravaju ispravnost vaga i utega, vođenje poslovnih knjiga i kvalitetu robe. Za one koji su imali skrivene zalihe robe, kao i za krijumčare, prevarante, krivotvoritelje i utajivače poreza bile su predviđene teške kazne.

Sam car bio je najistaknutiji trgovac i privrednik u carstvu, budući da je imao monopol nad kovanjem novca te proizvodnjom oružja i čuvene bizantske luksuzne robe. Justinijan je začetnik proizvodnje čuvene svile od jajašaca dudovog svilca, koja su bila prokrijumčarena iz Kine.

Osiguranje i kreditno poslovanje također su bili dobro razvijeni. Pomno se nadgledavalo i bankarsku djelatnost. Kovani novac koji je uveo Konstantin zvao se zlatni solid. Taj je novac zadržao svoju vrijednost tisuću godina! Bila je to najstabilnija valuta u povijesti.

Kako se onda riječ “bizantinac” počela povezivati sa spletkarenjem, tajnovitošću i podmuklošću? Prema riječima povjesničara Williama Leckya, iza blještave fasade bizantskog dvora uvijek se provlačila “jedna te ista priča o spletkama u kojima su sudjelovali svećenici, eunusi i žene, o trovanjima, urotama, vječitoj nezahvalnosti i beskonačnom nizu bratoubojstava”.

Pisac Merle Severy primjećuje: “Budući da je bio okružen ljudima koji su mu htjeli preoteti vlast i oduzeti život, nijedan nesposoban car nije dugo ostao na položaju Božjeg namjesnika na Zemlji. Od Konstantina I do Konstantina XI bilo je 88 careva, od kojih je 13 otišlo u samostan. Trideset ih je umrlo nasilnom smrću — bili su umoreni glađu, otrovani, oslijepljeni, pretučeni do smrti, udavljeni, ubijeni nožem, raskomadani ili im je odrubljena glava. Lubanja Nikefora I završila je kao posrebreni pehar iz kojeg je bugarski kan Krum pio nazdravljajući svojim boljarima [plemićima].”

Čak je i “sveti” Konstantin Veliki dao ubiti svog najstarijeg sina, a njegova je žena ugušena dok se kupala. Carica Irena (o. 752-803. n. e.) bila je toliko opsjednuta time da ostane na vlasti da je dala oslijepiti svog sina i preuzela mu titulu cara.

Međutim, za propast carstva nisu bile krive političke spletke. Zapadna Evropa počela je doživljavati promjene u razdoblju renesanse, reformacije  i prosvjetiteljstva, a tome je doprinio i napredak znanosti. S druge strane, u Bizantu se svaka promjena smatrala herezom, a kasnije čak i zločinom protiv države.

Osim toga, sve se jače osjećao utjecaj novih političkih struja. U sedmom stoljeću islamski utjecaj zahvatio je Antiohiju, Jeruzalem i Aleksandriju. Provale Slavena na Balkanski poluotok i osvajanja Langobarda na području Italije produbili su jaz između Rima i Carigrada. Budući da se nije mogao osloniti na carevu podršku, Rim se udružio sa sve moćnijim Germanima na zapadu. Carstvo čija je prijestolnica bila u Carigradu sve se više smanjivalo i potpadalo pod grčki utjecaj. A onda su 1054. grčki pravoslavni patrijarh i rimokatolički papa ekskomunicirali jedan drugoga zbog razlika u teološkim gledištima, što je dovelo do raskola između Pravoslavne i Katoličke crkve, jaza koji nije premošten do današnjeg dana.

Godine 1204. carstvu je zadan još jedan težak udarac. Dvanaestog travnja vojska koja je sudjelovala u četvrtom križarskom ratu učinila je na putu za Jeruzalem nešto što je povjesničar Sir Steven Runciman nazvao “najvećim zločinom u povijesti” — opustošila je i opljačkala Carigrad. Paleći, pljačkajući i silujući u ime Krista, križari su razorili grad i odnijeli plijen u Veneciju, Pariz, Torino i druge gradove na zapadu.

Bizantinci su tek nakon 50 godina ponovno osvojili Carigrad. No dotad je od nekadašnjeg carstva ostala tek blijeda sjena. Mlečani i Đenovežani držali su pod kontrolom njegovu trgovačku aktivnost. Osim toga, Bizantsko Carstvo ubrzo se suočilo s prijetnjom islamskih Osmanlija.

Ti su pritisci neminovno doveli do propasti carstva. Jedanaestog travnja 1453. sultan Mehmed II počeo je opsadu prijestolnice sa 100 000 vojnika i moćnom flotom. Carigrad je branilo samo 8 000 ljudi, koji su pružali otpor sedam tjedana. Potom su 28. svibnja napadači navalili kroz jedna slabo čuvana vrata kod obrambenog opkopa. Prijestolnica je već sutradan dobila novog vladara. Mehmed je — sada kao osvajač — navodno sa suzama u očima rekao: “Kakav li smo grad opljačkali i uništili!” Bizantsko Carstvo je palo. Međutim, njegov utjecaj osjeća se do današnjeg dana.